Granatiranje Dubrovnika 6. decembra 1991. godine, najcrnjeg petka u istoriji grada, umnogome je pripomoglo da Hrvatska bude međunarodno priznata.
To je za “Vijesti” ocijenio priznati dubrovački novinar u penziji, Luko Brailo , kazavši da je tog dana bivša JNA ispalila, “politički gledajući, najskuplje granate”.
“Tad je evropska zajednica skočila na noge, a već 15. januara 1992. godine Hrvatska je međunarodno priznata zemlja. Tako da mi u Dubrovniku mislimo da je taj rat i sve što se događalo sa Dubrovnikom, kao najpoznatijim gradom ondašnje Jugoslavije, umnogome pripomoglo da Hrvatska bude međunarodno priznata”, tim riječima Brailo opisuje kako u Hrvatskoj, 33 godine kasnije, gledaju na napad na Dubrovnik, koji su 1. oktobra 1991.godine počeli pripadnici JNA i crnogorski rezervisti sa teritorije Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a koji je rezultirao velikim brojem žrtava i materijalnim razaranjima.
“Dubrovnik i dubrovačko područje su mali, ali je činjenica da je tokom rata i svega onoga što se događalo ovdje, ondašnja evropska zajednica na Vukovaru shvatila da se vodi rat krvavih razmjera, a na dubrovačkom slučaju je spoznala karakter te agresije”, kazao je Brailo.
Dubrovčani su prije nekoliko dana obilježili 6. decembar – Dan dubrovačkih branitelja, dan koji se smatra najcrnjim petkom u istoriji grada, kada je napadnut u ranim jutarnjim časovima, sa kopna i mora. Tog dana 19 ljudi je izgubilo život, a ozlijeđeno je i ranjeno 60. Više stotina granata ispaljeno je na staro gradsko jezgro, koje je zaštićeno kao svjetska kulturna baština UNESCO-a. Šest zgrada je sasvim uništeno, više njih oštećeno, kao i glavna ulica Stradun. Stari grad je izložen artiljerijskom napadu duže od deset i po sati. Unutar njegovih zidina poginuli su Pavo Urban (23) i Tonći Skočko (18), dok su tri osobe teško ranjene…
Tokom šest mjeseci osvajanja šireg dubrovačkog područja, prema podacima hrvatskog Centra za suočavanje s prošlošću -Documenta, stradalo je 116 civila, poginulo 194 hrvatskih boraca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, dok su 443 osobe zatočene u logorima “Morinj” i “Bileća” u neljudskim uslovima.
Prognano je 33.000 ljudi, uništen 2.071 stambeni objekat i sistematski su opljačkana privatna i javna dobra.
Grad Dubrovnik je 138 dana bio bez struje i vode, u pomorskoj i vazdušnoj blokadi.
Za to vrijeme u Crnoj Gori, dio intelektualaca, novinara i javnih ličnosti, okupljeni uglavnom oko Liberalnog saveza Slavka Perovića i Socijaldemokratske partije, zahtijevali su prekid rata i za agresiju optuživali režim Slobodana Miloševića i tadašnju crnogorsku vlast.
Za ratne zločine izvršene prilikom napada na Dubrovnik osuđeni su samo tadašnji general JNA Pavle Strugar i njemu podređeni komandant Miodrag Jokić , i to pred Haškim tribunalom. U Crnoj Gori do danas nije pokrenut nijedan krivični postupak.
Milo Đukanović koji je ratne 1991. bio premijer Crne Gore, u svojstvu predsjednika je 2000. godine u Cavtatu izrazio žaljenje zbog događaja u Dubrovniku. Tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić i Đukanović saglasili su se tada da treba utvrditi individualnu odgovornost za ratne zločine.
Međutim, bez odgovora su ostala pitanja ko je iz Crne Gore činio ratne zločine, a ko izdavao naređenja. Zvanično objašnjenje vlasti Crne Gore je da nisu imali nikakvu nadležnost tokom napada na Dubrovnik, te da je sve koordinirano i naređivano iz političkog i vojnog vrha u Beogradu…
Aktivista za ljudska prava i nekadašnji zaposleni Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, Eugen Jakovčić , je kazao da je 6. decembar najteži dan – dan kada se Dubrovnik suočio sa ogromnom agresijom, velikim granatiranjem, stradanjem velikog broja civila i kulturne baštine, koja je bila na meti svih ratova na području bivše Jugoslavije.
“Dubrovčani su se tad osjećali prilično usamljeni, izolovani, ostavljeni na milost i nemilost sami sebi i onima koji su ih držali u okruženju. To je jedna sramotna epizoda”, ocijenio je Jakovčić.
Istakao je da postoji veliki broj organizacija u Crnoj Gori koje decenijama insistiraju na suočavanju sa prošlošću, te da treba još dosta toga napraviti, iako je “dobra dionica oko suočavanja Crne Gore odrađena”.
“Imamo i aktuelnu predstavu koja se bavi napadom na Dubrovnik, tako da tu postoji jedno čvrsto jezgro crnogorskog društva koje se opire zaboravu, ali ne u smislu da bi se vraćali u prošlost, koliko da bi na neki način mladima osvijestili činjenice i protok saradnje između Dubrovnika i Crne Gore i Hrvatske učinili puno normalnijim, jer bez tog suočavanja nema ni budućnosti”, kazao je Jakovčić.
Crnogorska pozorišna predstava “Smrt u Dubrovniku” u režiji Petra Pejakovića , koja je zasnovana na ličnim i arhivskim materijalima i rezultat je trogodišnjeg procesa istraživanja, premijerno je izvedena ljetos u Podgorici, a kasnije i u Kolašinu, Kotoru, a prije nekoliko dana ponovo u Glavnom gradu.
Odgovarajući na pitanje koliko mlade Dubrovčane zanimaju detalji iz ratne prošlosti, Brailo je optimističan:
“Juče sam zajedno sa jednim kolegom i dobrim prijateljem, koji je bio doborovoljac branitelj, imao lijepu prigodu da sa nekih 50, 60 mladih ljudi razgovaramo i da im pričamo kako je bilo 1991.godine. Ono što je meni posebno drago je da se 45 minuta nije čula ni muva i da su nas na kraju ispratili aplauzom, što znači da ih zanima”, kazao je Brailo.
On je ocijenio da se mora voditi računa na koji način treba o tom pitanju prići mladim generacijama:
“Mislim da s njima treba razgovarati i da ih treba uključiti u sve ove stvari – da oni nama starima pomognu kako im to na njihov način približiti, da im to bude u redu”, kazao je Brailo.
Odgovarajući na pitanje kako se u Hrvatskoj gleda na napad na Dubrovnik 33 godine kasnije, Jakovčić je kazao da Hrvatska ima dva mita, mit o žrtvi – Vukovaru i mit o pobjedi – akciji “Oluja”.
“Oni su duboko determinisani u našem društvu. Sva iskakanja iz tih narativa su problematična još uvijek, iako je prošlo 30 godina”, kazao je Jakovčić.
Istakao je da se tu “Dubrovnik uspio izvući, jer je tu turizam i na neki način uspio je ne postati neko groblje kao što je to Vukovar”:
“U tom smislu, postoji svijest o ratu ali ljudi to protokom vremena, što je normalno, prihvataju puno racionalnije i iz moje perspektive, nekoga ko nije iz Dubrovnika, su puno otvoreniji”.
Jakovčić je ocijenio da, nažalost, Hrvatska ne ide dobro u procesu suočavanja sa prošlošću, “sa onim zločinima koji su činjeni u naše ime”.
“Taj je proces jako težak. Međutim, postoje organizacije koje se tome suprotstavljaju, i to je takođe jedan proces za koji smo znali da neće biti ni progresivan, da će imati svoje uspone i padove. U ovom trenutku smo zapravo u nekoj poziciji pada, kad je vrlo teško govoriti o zločinima počinjenim od strane hrvatske vojske. Konkretno, najveći je problem ‘Oluja’”, istakao je Jakovčić.
On je rekao da je važno da Hrvatska shvati da se može govoriti “o našim zločinima”, a da to ne degradira otpor i sve ono što su prošli i jedni i drugi civili.
“U tom smislu organizacije u kojima radim ili sam radio – i Documenta i danas Srpsko narodno vijeće, zapravo rade na tome da se patnje svih ljudi priznaju, neovisno o tome da li su, kad govorimo o Hrvatskoj, bili Srbi ili Hrvati”, ocijenio je Jakovčić.
Komentarišući to što teme ratnih zločina nisu na vrhu agende Evropske komisije, Luko Brailo kaže da Evropska unija ima toliko problema i toliko luta u pojedinim trenucima, u organizaciji i traženjima vlastitith prioriteta, da za silne patnje koje su ljudi prolazili na eks jugoslovenskim prostorima, ili ono što se događa u Gazi, Bliskom Istoku i Ukrajini, jednostavno nemaju vremena.
“Niti imaju razrađenu strategiju kako nastupati. To nije dobro. To će se sasvim sigurno ne samo sa pojavom, nego preuzimanjem vlasti strogo desnih partija, jednog dana može izroditi u ne znam što. Ne bih želio da moja djeca i moji unuci imaju tešku budućnost”, kazao je Brailo.
Evropska komisija je u poslednjem izvještaju za Crnu Goru navela da su rezultati u krivičnom gonjenju ratnih zločina ograničeni.
Navedeno je da tokom 2022. i 2023. nije bilo novih optužnica, a da je Specijalno tužilaštvo “obradilo” 12 predmeta od kojih je devet u fazi istrage, a za jedan je suđenje u toku.
Procesuiranje ratnih zločina dio je agende pristupanja Evropskoj uniji svih država Zapadnog Balkana.
Eugen Jakovčić smatra da je veoma problematično to što Evropska komisija u ovom trenutku ne podržava organizacije koje se bave suočavanjem sa prošlošću.
“Naše zaostajanje u suočavanju sa prošlošću i procesuiranje ratnih zločina, zaustavlja se ulaskom Hrvatske u EU, mi smo negdje to i nazirali iz civilnog društva i upozoravali smo. Međutim, to nije prošlo, tako da iz hrvatske perspektive, podstrek našim kolegama u Crnoj Gori da iskoriste ovaj period prije ulaska Crne Gore u EU, da vrše pritisak na institucije da procesuiraju ratne zločine, jer sve to što će se posle događati nakon ulaska, jete jako nepodsticajno”, ocijenio je Jakovčić.
Govoreći o današnjem Dubrovniku, u poređenju sa onim od prije 30 godina, Luko Brailo smatra da se duh grada izgubio.
“Ovaj masovni turizam ga je izjeo… Dubrovnik deset mjeseci godišnje živi kao u pretis loncu. Nama godišnje preko Straduna prođe pet miliona duša. Na ovako malom prostoru to jednostavno ‘ždere’ ljude, a mi domaći dobijamo popust u gradskim ugostiteljskim objektima, jer jednostavno ne možemo izdržati te cijene. Tako da je život danas i nekad potpuna razlika. To je toliko različito… Ta vremena, kraj osamdesetih godina, i sad – to je jednostavno neopisivo”, kazao je Brailo.
