Bivši ambasador SAD u Srbiji Vilijam Montgomeri izjavio je tzv. Kosovo dugoročno osuđeno na propast, zemlju trećeg svijeta, osim ako ne dođe do stvarnog pomirenja sa Srbijom.
On je u autorskom tekstu za Tanjug, o aktuelnoj situaciji na Kosovu i Metohiji, istakao da je problem za Srbiju što na Zapadu i u SAD, ima mnogo vatrenih pristalica pune nezavisnosti Kosova, koji se trude da Srbiju naslikaju kao agresora, prijetnju Balkanu…
Montgomerijev tekst prenosimo u cijelosti:
„Posmatrao sam situaciju u Srbiji i autonomnoj pokrajini Kosovo od 1975. godine. Gledao sam kako se situacija veoma dramatično mijenja. Moj lični angažman počeo je kada sam došao u Beograd 2000. godine da ponovo uspostavim diplomatske odnose i da radim sa novoformiranom vladom.
Ono što mi je vrlo brzo postalo jasno jeste da je pad Miloševića daleko manje posljedica bilo koje njegove političke odluke, već mnogo više produženog pada ekonomske situacije i nade da će nova vlada brzo dobiti veću ekonomsku pomoć sa Zapada.
Ovaj kritični nesporazum se u velikoj meri javlja čak i 20 ili više godina kasnije.
Kada je sklopljen sporazum o okončanju kampanje bombardovanja i dovođenju zapadnih mirovnih snaga, dato je nekoliko obećanja i donijete su odluke.
Među njima je bila i Rezolucija 1244 Savjeta bezbednosti UN, koja je priznala suverenitet Jugoslavije i takođe predviđala eventualni povratak srpskih snaga bezbjednosti koje bi štitile srpske kulturne i vjerske objekte na Kosovu.
Takođe smo imali čvrstu politiku kojom se vladi Kosova brani da formira bilo kakvu vojsku, plašeći se da će je u potpunosti popuniti bivši pripadnici OVK. Takođe smo ohrabrivali vladu Kosova da pomogne da se olakša vraćanje domova izbjeglim Srbima.
U prve dvije godine mog mandata na mjestu ambasadora, stvari su bile prilično mirne. Tada su počeli da se pozivaju na nezavisnost, na rješavanje neizvjesnog statusa Kosova. Zamislio sam i da su ljudi na višim funkcijama u Vladi SAD prihvatili slogan „Standardi prije statusa“.
Drugim riječima, morali smo da uspostavimo konkretne korake mjere napretka ka pomirenju. Očekivalo se da će to uključivati stvari kao što su procenat srpskih izbjeglica vraćenih u svoje kuće na Kosovu, specifične mjere slobode kretanja, procenat Srba zaposlenih u svim institucijama kosovske vlade i tako dalje.
Ubijedio sam (tadašnjeg predsjednika Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju) Nebojšu Čovića da učestvuje u ovom procesu i on je to učinio. Pripremio je spisak predloženih mjera. Poslije izvjesnog ubjeđivanja, zapadni šef komisije za „Standardi prije statusa“ došao je u Beograd i sastao se sa mnom i Čovićem. Bio je izuzetno grub i arogantan.
On je svoje izlaganje započeo izjavom da Srbija nije imala nikakvu ulogu u tom procesu i da ne želi ni da vidi Čovićevu listu. Ovo pitanje, rekao je on, u nadležnosti je grupe zemalja koje nadgledaju proces i institucijama vlade Kosova. Tada se ispostavilo da je proces bio totalna laž. Uslovi koji su postavljeni mogli su lako da se ispune.
Odluka koju su donijele ne UN, već same zemlje koje su bombardovale Jugoslaviju je da je Kosovo nezavisno. Oni su pokrenuli masovnu kampanju za priznanje Kosova. Zanimljivo je s tim u vezi da neke članice NATO-a i EU do danas to nisu učinile.
U svakom slučaju, nakon sticanja nezavisnosti, nova kosovska vlada uspostavila je politiku da se stara pravila više ne primenjuju, jer je bila nezavisna država slobodna da sama donosi sve izbore. Veliki su osnivali vojsku. Zapad ne samo da je to dozvolio, već je, kao što znate, sada čak i u procesu prodaje oružja. Sledeća faza, koja je imala stvarni potencijal za napredak, bili su pregovori kosovskih vlasti i Srbije predvođeni Briselom.
Postignuti su sporazumi o nekoliko pitanja, jer je izgledalo da je to način da se dođe do pomirenja koje će donijeti stabilnost u regionu. Međutim, nije trebalo da bude. Pod direktnom kontrolom Kurtija, strana kosovskih Albanaca je odbila da sprovede u potpunosti dogovorenu „Zajednicu srpskih opština“.
Najgluplje u tom odbijanju je to što bi osnivanje ZSO dovelo do regulisanja odnosa između tih opština i Srbije i obezbijedilo transparentnost u svim takvim poslovima, a ne netransparentan način na koji se sada radi. Dakle, bilo je u interesu kosovskih Albanaca da se to dogodi.
Kurti je tada započeo seriju provokacija namjerno osmišljenih da natjera Srbiju da pretjerano reaguje. Oni su uključivali nametanje carina na srpsku robu, neregularne lokalne izbore na kojima su srpski lideri nasilno uklonjeni i zamijenjeni kosovskim Albancima, što je izazvalo probleme sa registarskim tablicama, a sada jednostrano proglasilo da se srpski dinar više ne može koristiti na Kosovu.
Ono čemu se očajnički nada je da će srpska vlada ili pojedini kosovski Srbi pretjerano reagovati. Ono što mi je nejasno jeste zašto Zapad nije upotrebio jače mjere da spreči Kurtija od ovih djela.
Postoje razne mjere koje bismo mogli da preduzmemo kada bismo mi i Zapad imali volje.
Muka mi je do smrti od beskrajnih poziva na dijalog koji traju više od 20 godina. To nije i neće uspjeti sve dok Kurti ne povjeruje da njegov stav i stav „kosovske Albanije“ uopšte nisu ozbiljno ugroženi akcijama koje preduzima. Mogli bismo da zaustavimo svaku pomoć i pomoć vojsci Kosova, reći Kurtiju da više ne podržavamo napore Kosova za priznavanje, dok on ne promijeni svoj način. Možemo da prekinemo svaku pomoć Kosovu.
Kurtiju bi trebalo vrlo malo vremena da promijeni svoj stav kada shvati ozbiljnost naših postupaka i volju da ih nastavimo. Problem za Srbiju je što na Zapadu, a svakako i u SAD, ima mnogo vatrenih pristalica pune nezavisnosti Kosova.
Najbolji način da prevagnu i prilagode Kurtiju jeste da Srbiju naslikaju kao agresora, prijetnju Balkanu. I upravo to pokušavaju da urade. Daju sve od sebe da ponovo stvore situaciju za koju mogu da tvrde da liči na Srbiju 1999-2000. Ali ovo nije 2000. na mnogo, mnogo načina.
Dakle, to neće profunkcionisati sve dok vaša vlada ima živaca, opire se pozivima da preduzme silne mjere i strpljivo insistira na primjeni prethodnih sporazuma prije nego što primijeni nove.
Srbija može da nastavi da raste, da povećava prihod po glavi stanovnika, povećava zaposlenost i strane investicije uprkos ovim Kurtijevim aktima. Ali, „kosovska Albanija“ je dugoročno osuđena na propast, zemlju trećeg svijeta, osim ako i dok ne dođe do stvarnog pomirenja sa Srbijom. To je istina“.
