Horvat je decenije rada posvetio razvoju alata za mjerenje biološke starosti pomoću takozvanog epigenetičkog sata. Ovaj metod se oslanja na metilaciju DNK – hemijske promjene koje se predvidivo mijenjaju kako starimo. Metilacija može „uključiti“ ili „isključiti“ određene gene, bez promjene same DNK sekvence, što omogućava ćelijama sa istim genomom da imaju različite funkcije.
Upravo zahvaljujući tim promjenama, naučnici su po prvi put dobili način da kvantitativno mjere proces starenja, a epigenetički satovi su vremenom postali jedan od temelja savremenih istraživanja dugovječnosti i zdravog starenja.
Zanimljivo je da Horvatova opsesija dugovječnošću počinje još u tinejdžerskim danima. Tokom odrastanja u Njemačkoj, on i njegov brat blizanac Markus potpisali su takozvani „ugovor o Gilgamešu“. Tim simboličnim dokumentom obećali su da će život posvetiti produženju ljudskog vijeka, a dječački san je kasnije prerastao u ozbiljnu naučnu karijeru.
Nakon dolaska na Univerzitet Kalifornije u Los Anđelesu, Horvat je najprije pokušao da razvije biološki sat zasnovan na ekspresiji gena, ali se taj pristup pokazao kao slijepa ulica. Prekretnica dolazi tek kada se fokusirao na podatke o metilaciji DNK, što mu je omogućilo značajan naučni napredak.
Vremenom je razvio više verzija epigenetičkih satova, zasnovanih na analizama krvi, kože i različitih organa. Kasnije se pojavljuje i multispecijski sat, koji može mjeriti starost kod velikog broja sisara, što dodatno potvrđuje univerzalnost ovog mehanizma starenja.
Posebno se izdvaja GrimAge, alat koji Horvat opisuje kao „najprecizniji indikator rizika od smrtnosti na svijetu“. Ovaj sat ne mjeri samo biološku starost, već na osnovu specifičnih bioloških markera procjenjuje vjerovatnoću da će osoba umrijeti u narednoj godini.
Danas Horvat predvodi istraživanja u kompaniji Altos Labs, gdje se naučnici bave podmlađivanjem ćelija. Cilj je da se preokrenu promjene povezane sa starenjem, obnove ćelijske funkcije i spriječe bolesti koje dolaze s godinama.
Ipak, Horvat upozorava da šira javnost ne bi trebalo olako da koristi epigenetičke satove. Različiti satovi mjere različite biološke aspekte. Neki procjenjuju rizik od smrtnosti, dok drugi mjere starenje pojedinačnih tkiva ili organa. Zbog toga ista osoba može dobiti različito „očitanje starosti“, u zavisnosti od metode koja se koristi. Naučnicima su te razlike dragocene, jer odražavaju različite biološke procese. Međutim, one za obične korisnike mogu biti zbunjujuće i pogrešno protumačene.
Horvat ostaje izraziti optimista. Kako je rekao za Time Magazine, on vjeruje da će narednih 100 godina biomedicinskih inovacija omogućiti ljudima da žive znatno duže i zdravije. Prema njegovom mišljenju, granica od 150 godina više ne pripada domenu naučne fantastike, već realnoj, dostižnoj budućnosti.
