Na prvoj Svjetskoj konferenciji o dobrobiti djece, koja je bila održana 1925. u Ženevi, 1. jun je proglašen Međunarodnim danom djece. Zvanično, ovaj datum je usvojen kao Međunarodni dan djece u međunarodnoj zajednici 1950.
Siromaštvo, glad, nasilje među djecom, smanjenje dječje smrtnosti, dostupnost zdravstvene zaštite svoj djeci, pomoć materinstvu i podrška porodici samo su neka od pitanja društva, koje bi države potpisnice Konvencije UN o pravima djeteta, morali da riješe.
Djeca iz socijalno ugroženih porodica i to samo onih koji primaju materijalno obezbjeđenje porodice ( MOP) čiji iznos je sramotno nizak ( kreće se od 85 do 150 evra), od države imaju mjesečno, 50 evra dječijeg dodatka. Njega može dobiti najviše petoro djece u porodici, uprkos negativnom prirodnom priraštaju. Sva ostala djeca nezavisno od uslova u kojima žive i porodičnih primanja, imaju isti dječiji dodatak u iznosu od 30 evra.Sa 20 evra razlike, se ne mogu umanjiti izražene socijalne razlike i uskraćene mogućnosti, među djecom.
Besplatne knjige za osnovnu školu imaju sva djeca ali besplatan školski pribor nemaju čak ni djeca iz socijalno ugroženih porodica, kao ni udžbenike za nastavak školovanja, pa se njihovo obrazovanje ne rijetko, završava na ovom nivou.
Djeca koja žive u nemaštini a čiji roditelji zbog strogih uslova ostvarivanja prava na MOP-a, ne mogu imati dječiji dodatak od 50 evra niti besplatan vrtić.
Djeca koja žive u zoni siromaštva,a to je na žalost svako treće u državi, nemaju jednake prilike za rani razvoj, obrazovanje, razvijanje vještina i potencijala u skladu s dobi, postizanje dobrog školskog uspjeha, sticanje znanja i vještina potrebnih za bolje plaćene poslove u odrasloj dobi, očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja, kvalitetnu ishranu itd.
Siromaštvo u djetinjstvu povećava izglede da će djeca i u odrasloj dobi živjeti u neimaštini kao njihovi roditelji,zavisna o socijalnoj pomoći, te da će se siromaštvo nastaviti i u sljedećoj generaciji. Iz takvog začaranog kruga siromaštva teško je izaći, a što duže dijete živi u stresnim uslovima siromaštva, posljedice su teže.
Djeca siromašnih trudnica rađaju se slabija i podložnija oboljenjima, što se dodatno produbljuje nekvalitetnom ishranom u dobi ranoga razvoja, lošim stambenim uslovima , nemogućnošću podmirivanja skrivenih troškova (besplatne) zdravstvene zaštite, ne mogu se upisati u dječji vrtić ako im roditelji nisu korisnici MOP-a, te su uskraćena za stručnu obrazovnu podršku. Iako je obrazovanje ključno za izlazak iz siromaštva, siromašno dijete ima manje šanse za postizanje boljeg obrazovanja i kvalifikacija.
Nezaposlene majke, nakon rođenja djetata imaju godinu dana svega stotinjak eura pomoći od države.
Da bi se prekinulo dugotrajno siromaštvo i njegovo prenošenje na sljedeću generaciju, djeci koja žive u siromaštvu moraju pomoći država, lokalna zajednica i stručnjaci, a osim novčane pomoći, nužno je pružiti im i i nenovčanu pomoć .
Za socijalno ugrožene porodice veliki problem predstavlja stanovanje, budući da su nezaposlenost, niska primanja, zaduženost i finansijska nesigurnost nepremostive prepreke ostvarenju tog osnovnog ljudskog prava pa pitanje stanovanja socijalno ugroženih građana treba regulisati na novou države. Plaćanje ili barem subvencionisanje kirije i gradnja socijalnih stanova, su put ka rješenju.
Prava za svu djecu koja žive u nemaštini:
na besplatan vrtić , besplatnu užinu u školi, besplatne školske udžbenike do okončanja školovanja, školski pribor i prevoz, dnevni boravak, visočiji MOP, nadoknade nezaposlenim majkama u prvoj godini rođenja djetata, besplatna adaptirana hrana za bebe… i dalje ostaje, samo dugogodišnja želja Banke hrane, na čije predloge nadležni, nemaju odgovor.
Svega šest odsto novca namijenjenog socijali zavši kod socijalno ugroženih.Izdvajanja za djecu trebaju biti prioritet, pri planiranju budžeta, Postojeći iznosi namijenjeni djeci, koja žive u stanju socijalne potrebe, ne mogu značajno smanjiti siromaštvo među djecom.
