„Ako imamo 20 i više generacija djece sa slabijim sposobnostima, šta će biti sa državom?“ – poručio je Ranko Rajović gostujući u emisiji „Intervju“, govoreći o obrazovanju, razvoju djece, telefonima, manjku kretanja i potrebi za hitnom reformom školskog sistema.
Da li današnja djeca zaista znaju manje – ili ih obrazovni sistem više ne uči na način koji odgovara njihovom mozgu? Zašto sve veći broj djece ima problem sa pažnjom i koncentracijom, zašto roditelji sve češće plaćaju privatne časove i da li su za sve krivi telefoni i vještačka inteligencija?
O tim, ali i brojnim drugim pitanjima govorio je Ranko Rajović, doktor, autor NTC sistema učenja i osnivač Katedre za neuronauke u vaspitanju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru, koji je bio gost emisije „Intervju“.
Rajović je, komentarišući rezultate PISA testiranja i stanje u obrazovanju, ocijenio da određeni pomaci postoje, ali da nema razloga za zadovoljstvo, jer je Crna Gora i dalje ispod prosjeka.
„Djeca kreću u školu sa sve slabijim sposobnostima“
Prema njegovim riječima, problem se ne može svesti samo na telefone, internet ili vještačku inteligenciju.
„Nisu to samo telefoni. Fokus naše djece je oslabio. Oni ne mogu da slušaju, ne mogu da prate, ne mogu da zadrže pažnju“, kazao je Rajović.
Posebno je upozorio na činjenicu da djeca sve češće dolaze u školu sa slabije razvijenim motoričkim sposobnostima, pažnjom, koncentracijom i opštim znanjem.
A kada dijete ima problem da prati nastavu, posljedica je, smatra Rajović, sve veća potreba za dodatnom pomoći van škole.
„Djeca idu u školu pet sati, imaju domaći zadatak, pa još privatne časove. Pa u šta se to pretvorilo?“, upitao je.
„Ne možemo djecu učiti za svijet koji više ne postoji“
Rajović smatra da je jedan od najvećih problema savremenog obrazovanja to što se djeca i dalje pretežno pripremaju za svijet koji se rapidno mijenja.
Istakao je da se tržište rada mijenja ogromnom brzinom i da obrazovni sistem mora da pripremi djecu za zanimanja i probleme koji danas možda još ni ne postoje.
„Šta je funkcija obrazovnog sistema? Da učimo dijete da misli ili da zna napamet? Pa da misli“, poručio je.
Zato, prema njegovom mišljenju, cilj ne treba da bude gomilanje informacija, već razvijanje sposobnosti povezivanja, zaključivanja i rješavanja problema.
„Učenje kroz igru nije kviz“
Rajović je posebno govorio o NTC sistemu i načinu na koji djeca mogu učiti kroz igru.
Međutim, upozorio je da se termin „učenje kroz igru“ često pogrešno koristi.
„Kviz nije učenje kroz igru. To je igranje“, objasnio je.
Pravo učenje kroz igru, prema njegovom pristupu, podrazumijeva aktiviranje misaonih procesa, povezivanje različitih informacija i stvaranje asocijacija.
Kao primjer naveo je zadatke u kojima djeca moraju da pronađu neočekivanu vezu između pojmova. Upravo takvi zadaci, kaže, tjeraju dijete da razmišlja, umjesto da samo reprodukuje naučenu informaciju.
„Djeca moraju da se kreću – mozak se razvija kroz kretanje“
Jedna od centralnih tema razgovora bila je i fizička aktivnost djece.
Rajović smatra da je savremeno dijete fizički mnogo manje aktivno nego generacije koje su odrastale prije nekoliko decenija.
„Mi smo se kao mali kretali dnevno 10–15 kilometara, a naša djeca ni tri“, rekao je.
Prema njegovom mišljenju, trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje, prevrtanje i igre koje zahtijevaju ravnotežu nisu samo fizička aktivnost – one imaju važnu ulogu u razvoju mozga.
Zbog toga predlaže da se kretanje mnogo više uključi u svakodnevni boravak djece u vrtićima i školama.
Jedan od primjera koji je naveo jeste hodanje po liniji dok dijete istovremeno odgovara na pitanja iz gradiva. Tako se, kako objašnjava, istovremeno uključuju kretanje, ravnoteža, pažnja i misaoni procesi.
„Vratite djeci djetinjstvo“
Posebno upečatljiv dio razgovora odnosio se na primjer učiteljice Dragice koja je, nakon jednog seminara, promijenila način rada sa učenicima.
Djeca su, prema njenom iskustvu, dobila manje domaćih zadataka, a vrijeme koje su ranije provodila uz obaveze dobilo je drugačiji sadržaj – više igre, kretanja, druženja i čitanja.
Učenici su čak sami odlučili da se odreknu mobilnih telefona.
Rezultat?
Počeli su da se igraju u dvorištu, trče, penju po drveću i više vremena provode zajedno.
„Uspjela sam da im vratim djetinjstvo za dvije nedjelje“, prenio je Rajović riječi učiteljice.
Roditelji pod pritiskom, djeca između škole i ekrana
Rajović je govorio i o pritisku kojem su danas izloženi roditelji.
Internet je, kako je rekao, prepun savjeta o vaspitanju, ali roditelji često ne mogu da razlikuju stručne informacije od mišljenja ljudi koji za određenu oblast nemaju dovoljno znanja.
Istovremeno, roditelji su suočeni sa sve većim brojem obaveza, dok djeca imaju sve manje prostora za slobodnu igru.
Zato, smatra Rajović, odgovornost ne može biti samo na roditeljima.
„Sistem mora da reaguje“, poručio je.
„Ne smijemo izgubiti još pet ili više generacija“
Na kraju razgovora, Rajović je posebno upozorio da promjene u obrazovanju ne mogu da čekaju.
„Moramo da brže reagujemo, jer izgubićemo, bojim se, još pet ili više generacija djece“, kazao je.
Njegova poruka obrazovnom sistemu bila je jasna: nastavnici vide da nešto mora da se mijenja, a univerziteti i institucije moraju da im pomognu da nova znanja što prije stignu do učionica.
„Moramo i mi da se mijenjamo. Biće nam bolje“, zaključio je Rajović.
Emisija „Intervju“ otvorila je tako jedno od najvažnijih pitanja savremenog društva – da li obrazovni sistem i dalje priprema djecu za svijet u kojem će živjeti ili ih uči prema pravilima vremena koje je već prošlo?
A Rajovićeva završna poruka možda najbolje sažima cijeli razgovor: djecu ne treba učiti da budu ono što mi zamišljamo, već im pomoći da postanu ono što mogu biti – da misle, pitaju, istražuju, pogriješe i pokušaju ponovo.
