Pitanje više nije da li ćemo moći da napravimo živa bića u laboratoriji, već kada i pod kojim etičkim i bezbjednosnim uslovima.
Kada se govori o stvaranju života, prvo mora da se razjasni – šta se uopšte podrazumijeva pod „životom”? Naučnici obično definišu živo biće kao entitet koji ima sposobnost rasta, razmjene materije i energije, reprodukcije i reakcije na spoljašnje stimuluse. Ako su samo to kriterijumi, neki oblici „vještačkog života” već su tu.
U 2010. godini tim naučnika iz J. Krejg Venter Instituta u SAD stvorio je prvu bakteriju sa vještački sastavljenim DNK genomom. Oni su uzeli hemijski sintetisani DNK i ubacili ga u ćeliju bakterije kojoj su prethodno uklonili njen sopstveni genetski materijal. Rezultat je bio nova bakterija, Mycoplasma mycoides JCVI-syn1.0, koja se uspješno reprodukovala – i to sa potpuno sintetičkom genetskom šifrom.
„Ovo je prvi organizam u istoriji koji umjesto roditelja ima – kompjuter”, rekli su tada iz Instituta Venter, nagovještavajući eru digitalne biologije.
„U Institutu Venter, cio DNK organizma prvo je ispisan kao tekstualni fajl, a zatim je hemijski sintetisan i oživio je u ćeliji”, istakli su naučnici.
Priroda koristi četiri baze u DNK (A, T, G, C), ali naučnici su razvili organizme koji koriste i vještačke baze, tako da postoje sintetički organizmi sa više od četiri slova u genetskom kodu.
Prva sintetička bakterija imala je i svoj „vodeni žig” u DNK. Naučnici su u DNK ovog prvog vještački sastavljenog mikroorganizma ugradili skriveni kod sa citatima, imenima učesnika i veb adresom – kao digitalni potpis.
Gdje je granica
Danas, sintetička biologija ide još dalje – timovi širom svijeta pokušavaju da stvore potpuno nove organizme koji ne postoje u prirodi. Cilj je da se dizajniraju mikrobi koji mogu da razgrađuju plastiku, proizvode ljekove direktno u tijelu ili čak funkcionišu kao „žive fabrike” za obnovljive izvore energije.
U izraelskom Institutu Vajcman, 2019. godine, tim istraživača je uspio da reprogramira bakteriju da koristi ugljen-dioksid umjesto šećera kao izvor ugljenika – čime su praktično preokrenuli njenu osnovnu biologiju.
Sve ovo se, ipak, još uvijek dešava u domenu mikroba. Pravo pitanje je da li ćemo moći da napravimo složena, višećelijska živa bića ili čovjeka jednog dana?
Godine 2022, istraživači sa Univerziteta Kembridž napravili su sintetičke embrione miševa – bez sperme, jajne ćelije i materice. Kombinovali su tri vrste matičnih ćelija i omogućili im da se same organizuju u ranu fazu embrionalnog razvoja, što je rezultiralo strukturama koje nevjerovatno podsjećaju na prirodne embrione, sa srcem i mozgom.
Ovi embrioni bez roditelja nisu mogli da prežive duže od nekoliko dana, ali su otvorili vrata za novo razumijevanje ranog razvoja i – potencijalno – stvaranja života.
Slično tome, grupa u SAD trenutno radi na projektu vještačke humane jajne ćelije u potpunosti iz matičnih ćelija, dok je u Japanu najavljeno da bi do 2030. godine mogli da imaju potpuno funkcionalne vještačke ljudske embrione za medicinska istraživanja.
Etika, opasnosti i kontrola
Naravno, kada se pomene stvaranje života, odmah se javlja pitanje etike. Ako napravimo novo biće – da li ono ima prava? Ko odlučuje kako će se koristiti? Možemo li garantovati da neće doći do zloupotrebe, biološkog oružja ili neželjenih mutacija?
UNESCO, Svjetska zdravstvena organizacija i brojni bioetički komiteti već rade na smjernicama, ali svijet znatno brže napreduje nego što zakoni mogu da ga prate, smatra dr Džon Haris, profesor emeritus bioetike na Univerzitetu u Mančesteru i upozorava da će društvo morati da redefiniše osnovne pojmove života i ljudskosti.
„Mi više ne samo da čitamo život – sada ga pišemo”, istakla je bioetičarka dr Ruha Bendžamin sa Prinstona.
Da li ćemo uskoro moći da napravimo potpuno novo, kompleksno biće izvan materice i prirode? Najvjerovatnije – da. Ono što je nekad smatrano božanskim pravom, sada je izazov nauke. Sa svakim novim korakom, međutim, dolazi i nova odgovornost. O tome da se pravi i novo biološko oružje nigdje se ne piše i ne govori javno.
Naučnici pokušavaju i da ožive izumrle vrste. Projekti u SAD i Australiji napravljeni su sa ciljem da „vrate” mamuta i tasmanijskog tigra pomoću DNK sekvenci i sintetičke biologije.
