Proslava 150. godišnjice Vučedolske bitke, jednog od najznačajnijih istorijskih događaja za srpski narod u Crnoj Gori i Staroj Hercegovini, završena je veličanstvenim crkveno-narodnim sabranjem, svečanom akademijom u Nikšiću i liturgijom na mjestu velike pobjede iz 1876. godine. Pred patrijarhom srpskim Porfirijem, brojnim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve, sveštenstvom, monaštvom i vjernim narodom oživljeno je sjećanje na podvig Crnogoraca, Brđana i Hercegovaca, koji su na Vučjem Dolu nastupali kao djelovi jednog naroda, okupljeni oko iste vjere i istog oslobodilačkog ideala.
Iza dostojanstvenih slika koje su otišle u javnost, međutim, ostala je skrivena druga strana pripreme ovog velikog jubileja. Riječ je o povlačenju Opštine Nikšić iz centralne organizacije, pokušajima da se crkveno-narodno sabranje pretvori u političku i državno-stranačku manifestaciju, pritiscima na Eparhiju budimljansko-nikšićku, ali i naknadnom nastojanju da se zasluge za uspješno održanu proslavu pripišu onima koji su je u najosjetljivijoj fazi priprema ostavili bez planirane institucionalne pomoći.
Ova rekonstrukcija zasniva se na neposrednim saznanjima autora o događajima koji su prethodili proslavi, od odluka donesenih tokom priprema, kao i postupcima glavnih aktera prije, tokom i poslije svečane akademije.
Obilježavanje velikog jubileja prvobitno je zamišljeno kao ozbiljan, dugoročno pripreman i institucionalno podržan događaj, dostojan istorijskog značaja Vučedolske bitke. Na inicijativu Opštine Nikšić, u jesen 2025. godine formiran je Odbor za proslavu 150. godišnjice bitke. U njegovom sastavu bio je predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević, koji je na ličnu inicijativu u rad Odbora uključio mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, pored mitropolita budimljansko-nikšićkog Metodija i još nekoliko osoba koje su učestvovale u njegovom radu.
Prvobitna zamisao bila je da taj odbor ponese cjelokupan teret pripreme, koordinacije i organizacije proslave, uz pokroviteljstvo Opštine Nikšić i podršku državnih institucija Crne Gore. To je odgovaralo značaju jubileja koji nije pripadao samo Nikšiću, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi, srpskom narodu, Staroj Hercegovini i potomcima učesnika bitke.
Ipak, uprkos formalno uspostavljenoj organizacionoj strukturi, rad Odbora nije dao očekivane rezultate, a ono što je uslijedilo pokazalo je da glavni problem nije bio tehničke, već političke prirode.
Prvo ozbiljno razilaženje pojavilo se prilikom određivanja karaktera centralne manifestacije. Srpska pravoslavna crkva i Eparhija budimljansko-nikšićka zamislile su jubilej kao crkveno-narodno sabranje, u čijem središtu će biti liturgija, molitveno sjećanje na poginule junake, istorijsko pamćenje, okupljanje vjernog naroda i potomaka učesnika bitke, kao i poruka o duhovnom, nacionalnom i zavjetnom značaju Vučjeg Dola.
Nasuprot tome, Marko Kovačević i predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić insistirali su da proslava dobije karakter državno-crkvene manifestacije. To razilaženje nije predstavljalo puku protokolarnu razliku niti spor oko redoslijeda obraćanja. U suštini se radilo o pitanju ko će određivati sadržaj proslave, ko će se pred javnošću pojaviti kao njen politički pokrovitelj i da li će veliki istorijski jubilej biti iskorišćen za promociju jedne stranke i njenog rukovodstva.
Posebno je bilo sporno insistiranje da na svečanoj akademiji govore Andrija Mandić i Marko Kovačević. Crkva je, međutim, ostala pri stavu da sabranje posvećeno Vučjem Dolu ne smije biti pretvoreno u političku pozornicu, niti u priliku da stranački funkcioneri svoje aktuelne postupke i političke odluke predstave kao politiku koja ima blagoslov Srpske pravoslavne crkve.
Kao glavni razlog za izlazak iz organizacije Marko Kovačević naveo je to što na svečanoj akademiji neće govoriti Andrija Mandić, niti on lično u svojstvu predsjednika Opštine Nikšić. Povlačenje, dakle, nije uslijedilo zbog nedostatka sredstava, tehničkih prepreka, kratkih rokova ili nemogućnosti da Opština ispuni ranije preuzete obaveze. Presudno je bilo nezadovoljstvo odlukom Srpske pravoslavne crkve i Eparhije budimljansko-nikšićke o karakteru programa i izboru govornika.
Kovačević je svoje zahtjeve saopštavao i u svoje ime i u ime Andrije Mandića. Kada je postalo nedvosmisleno da Srpska pravoslavna crkva neće prihvatiti takvo uslovljavanje i da neće dozvoliti politizaciju centralne akademije, Kovačević i Opština Nikšić povukli su se iz cjelokupne organizacije. To se dogodilo približno mjesec dana prije održavanja proslave, upravo u trenutku kada je trebalo privesti kraju najvažnije organizacione, logističke i protokolarne pripreme.
Eparhija budimljansko-nikšićka tako je ostala bez institucionalne pomoći na koju se računalo još od formiranja Odbora. Povlačenje Opštine nije se moglo odvojiti od prethodnog spora oko govornika i karaktera proslave, jer je očekivanje bilo da će Eparhija, lišena planirane podrške u završnici priprema, biti prinuđena da popusti i dozvoli da Mandić i Kovačević dobiju istaknuto mjesto na bini i priliku da se obrate okupljenom narodu.
Takav razvoj događaja omogućio bi rukovodstvu Nove srpske demokratije da pred javnošću stvori utisak da njegov aktuelni politički kurs, uključujući sve uočljivije zaokrete u odnosu na ranije proklamovane nacionalne stavove, ima podršku i blagoslov Srpske pravoslavne crkve.
Zato je pitanje govornika trebalo da obezbijedi scenu na kojoj bi političko rukovodstvo stranke svoje djelovanje povezalo sa autoritetom Crkve i velikim istorijskim nasljeđem Vučjeg Dola.
Srpska pravoslavna crkva, međutim, nije prihvatila da bude dovedena pred svršen čin. Vučedolska bitka nije vlasništvo nijedne stranke, političke grupacije ili pojedinca. Ona pripada Crkvi, narodu, potomcima njenih junaka i istorijskom pamćenju koje daleko nadilazi dnevnu politiku.
Upravo zbog toga nije prihvaćeno da se crkveno-narodno sabranje pretvori u političku manifestaciju čiji bi glavni smisao bio javna promocija partijskih prvaka.
Poslije povlačenja Opštine, Eparhija budimljansko-nikšićka i mitropolit Metodije samostalno su preuzeli cjelokupan teret pripreme jubileja. Umjesto da popusti pred pritiscima, Eparhija je, uz pomoć vjerne djece Srpske pravoslavne crkve i prijatelja Eparhije, nastavila organizaciju bez podrške Opštine Nikšić i bez pomoći državnih institucija Crne Gore.
Rezultat je bio dvodnevni program organizovan na izuzetno visokom nivou. Patrijarh Porfirije svečano je dočekan u Nikšiću, u Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog održani su večernje bogosluženje i doksologija, pred hramom je priređena svečana akademija, a potom je na samom Vučjem Dolu služena liturgija, uz učešće velikog broja arhijereja Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva, monaštva i vjernog naroda.
Cjelokupna proslava pokazala je da se događaj od prvorazrednog nacionalnog i duhovnog značaja može organizovati bez političkog pokroviteljstva i bez ustupanja centralne bine stranačkim liderima.
Istovremeno, postalo je jasno da povlačenje Opštine neće ugroziti jubilej niti prinuditi Eparhiju da odustane od prvobitno zamišljenog crkveno-narodnog karaktera sabranja.
Kada je na terenu postalo očigledno da će Eparhija uspješno organizovati proslavu i bez Marka Kovačevića i Andrije Mandića, uslijedio je novi talas pritisaka. Iako više nisu bili dio organizacije, nastojali su da ipak dobiju mjesto na bini svečane akademije i da budu predstavljeni kao značajni akteri centralnog programa.
Eparhija budimljansko-nikšićka pozvala ih je kao goste, čime je pokazala crkvenu širinu i odsustvo bilo kakve namjere da budu isključeni iz narodnog sabranja. Međutim, poziv da prisustvuju događaju nije značio da im pripada pravo da određuju program, da govore sa bine ili da se naknadno predstavljaju kao njegovi organizatori.
Oni su na akademiji bili gosti Eparhije, a ne nosioci organizacije.
Opština Nikšić je u međuvremenu, paralelno i nezavisno od centralne organizacije Eparhije budimljansko-nikšićke, organizovala izložbu dokumenata u Dvorcu kralja Nikole.
Ta izložba nije bila dio centralne crkveno-narodne manifestacije koju je organizovala Eparhija, već poseban opštinski događaj.
Marko Kovačević je nastojao da za tu izložbu obezbijedi prisustvo patrijarha Porfirija, ali se patrijarh nije pojavio. Događaju je prisustvovao mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, dok patrijarh Porfirije i mitropolit Metodije nijesu došli.
Njihovi motivi nijesu javno obrazloženi, ali je teško potpuno odvojiti njihov izostanak od svega što je prethodilo: povlačenja Opštine, sporova oko govornika i pokušaja da se centralna proslava stavi pod političku kontrolu.
Poseban trenutak svečane akademije bilo je izlaganje istoričara i profesora Univerziteta Crne Gore Aleksandra Stamatovića. On je Vučedolsku bitku predstavio kao bitku srpskog integralizma, u kojoj su Crnogorci, Brđani i Hercegovci nastupali kao djelovi jednog naroda i jedne vojske, povezani srpskim identitetom, pravoslavnom vjerom i istim oslobodilačkim ciljem.
Stamatovićeve poruke o srpskom karakteru istorijske Crne Gore, Kosovskom zavjetu, jeziku, ćirilici, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i odgovornosti sadašnjih generacija naišle su na snažno odobravanje crkvenih velikodostojnika i prisutnog naroda.
Istovremeno, one su izazvale vidljivu nelagodu kod Andrije Mandića i Marka Kovačevića, jer su se suštinski kosile sa novouspostavljenim političkim kursom Nove srpske demokratije i sa nastojanjem da se jubilej stavi u funkciju stranačkog predstavljanja.
Stamatović je poslije akademije bio izložen i provokacijama aktivista Nove srpske demokratije. Taj događaj pokazao je koliko su poruke zasnovane na istorijskom identitetu samih učesnika Vučedolske bitke pogodile one koji su očekivali drugačiji politički i protokolarni raspored čitave manifestacije.
Neposredan povod da javnost sazna cjelokupnu hronologiju uslijedio je poslije liturgije na Vučjem Dolu. Za Trpezom ljubavi, pred patrijarhom Porfirijem, arhijerejima Srpske pravoslavne crkve i vjernim narodom, Marko Kovačević je u kratkom govoru rekao da je Opština Nikšić učestvovala u organizaciji događaja.
Takva tvrdnja ne odgovara stvarnom toku organizacije centralne proslave. Opština Nikšić se približno mjesec dana prije događaja povukla iz organizacije nakon što nije prihvaćen zahtjev da Andrija Mandić i Marko Kovačević govore na svečanoj akademiji.
Od tog trenutka cjelokupan teret pripreme i organizacije preuzeli su Eparhija budimljansko-nikšićka, mitropolit Metodije, vjerni narod i prijatelji Eparhije.
Opština je organizovala sopstveni, paralelni događaj u Dvorcu kralja Nikole, ali to ne može biti osnov da joj se pripiše učešće u centralnoj crkveno-narodnoj proslavi koju je Eparhija iznijela samostalno.
Zato Kovačevićeva izjava za Trpezom ljubavi ne može biti svedena na bezazlenu protokolarnu nepreciznost. Njome je pokušano naknadno prekrajanje hronologije i prisvajanje zasluga za događaj iz čije se organizacije Opština prethodno povukla.
Proslavu 150 godina Vučedolske bitke, u njenom centralnom i suštinskom dijelu, organizovala je Eparhija budimljansko-nikšićka.
Organizovala ju je u trenutku kada su oni koji su prvobitno trebalo da obezbijede institucionalnu i logističku podršku odustali, očekujući da bez njih događaj neće moći da bude održan na dostojnom nivou.
Ispostavilo se suprotno.
Eparhija, mitropolit Metodije, sveštenstvo, vjerni narod i prijatelji Crkve priredili su sabranje dostojno istorijskog jubileja, bez političke bine, bez stranačkih govora i bez stvaranja privida da bilo koja partija ima monopol nad Vučjim Dolom, Srpskom pravoslavnom crkvom i srpskim istorijskim pamćenjem.
Andrija Mandić i Marko Kovačević bili su na svečanoj akademiji kao gosti Eparhije. Nijesu bili organizatori centralne manifestacije.
Opština Nikšić se povukla kada nijesu prihvaćeni njeni zahtjevi u vezi sa govornicima i karakterom akademije, da bi poslije uspješnog završetka proslave bio pokušan naknadni upis Opštine među njene organizatore.
Zbog toga je neophodno da se činjenice jasno razdvoje, ne radi izazivanja bilo kakvog sukoba, već radi istine i poštovanja prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, vjernom narodu i potomcima vučedolskih junaka.
Vučji Do je suviše veliki da bi bio sveden na pozornicu jedne stranke, političkog rukovodstva ili trenutne političke računice.
Jubilej njegove pobjede pripada onima koji su ga, uprkos povlačenju institucija, pokušajima uslovljavanja i političkim pritiscima, dostojno organizovali — Crkvi i narodu.
