Da je promjena jedina konstanta, ali i da je svaka promjena teška, ističe u intervjuu za “Vijesti” glumac Emir Ćatović . Kada se tu umiješa ljubav, drama je neupitna…
Velika pitanja (o) ljubavi, nemogućnosti iste, ali i prepreka na putu ka njoj, tretira predstava “Romeo i Julija – prizori iskušenja” u režiji Branislava Mićunovića i adaptaciji Dragane Tripković kojom je zatvorena sezona Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP). Sa druge strane, upravo se temom ljubavi, a onda i promjene, ali i autentičnosti i sigurnosti, Ćatović bavio i tumačeći lik Nika u debitantskom dugometražnom filmu svog kolege, Milivoja Miša Obradovića “15 i po”.
Da crnogorski glumac ni sam ne bježi od promjena, govori sami izbor profesije, ali onda i njegov dosadašnji karijerni i razvojni put. Za razliku od glumaca i glumica koji pronađu svoju zonu komfora i u njoj uživaju, Ćatović godinama već preispituje granice, mogućnosti i izraze, stalno se usavršavajući i pružajući više u odnosu na projekat prije. Tako je i u teatru, ali i na televiziji i filmu, a onda i po pitanju zvaničnog obrazovanja. Ćatović je prvi crnogorski dramski umjetnik sa Global talent vizom iz Velike Britanije, a koja predstavlja svojevrsnu ulaznica za internacionalnu kulturnu scenu i omogućava mu da igra u inostranim produkcijama, bilo u teatru ili filmu, tokom pet godina na koliko je viza ovjerena.
O svemu tome: filmu, kinematografiji, društvu, obrazovanju, ostvarenjima u kojima ga gledamo, Emir Ćatović govori u intervjuu za “Vijesti”.
Predstavom “Romeo i Julija” CNP je zatvorilo ovogodišnju pozorišnu sezonu. Osavremenjena drama donosi drugačiji prikaz ljubavi ovog para, i njih dvoje uopšte. Koja su to iskušenja ovog komada i Vaših Romea i Julije?
Raditi neki od Šekspirovih komada je i privilegija i radost. Kompletan okupljeni tim to je učinio još interesantnijim. Koncept je veoma hrabar, radovao sam se svakoj probi. Šekspirova djela su svevremena, i tumačiti njegove tekstove svakog dana čine da volim svoj posao još više. Publici je možda i najzanimljivije to što je u pitanju epohalno djelo velikog pisca, a stavljeno je u današnji kontekst. Prikazan je razvojni, životni put dvoje ljudi koji pokušavaju da se vole, ali u tome ne uspijevaju. Ljubav, nemogućnost ljubavi i šta nas sprečava da volimo, bile su teme koje je autorski tim izabrao i o kojima predstava govori…
Šekspir je o ljubavi pisao kroz snažne elemente tragedije… Koja je cijena ljubavi danas, je li postala jeftinija ili vrednija?
Fratar, lik kojeg sam tumačio, svoju misiju u ovoj predstavi završava rečenicom da su strasti sastavljene od najdragocjenijih sastojaka čiste ljubavi. “Ne možemo reći za uzdahe i suze da su vjetrovi i voda, to su bure i oluje veće od onih o kojima pišu knjige… To je ljubav”. Dakle, cijena za koju pitaš je cijena tih strasti. Koliko potresa ljude, sve nas, koliko smo zapravo spremni da razumijemo porive iz kojih te strasti dolaze i kako da ih tumačimo… Što kaže Njegoš , ko će vjetar ludi zauzdati – kako pokušati da smirimo i pronađemo neki originalni dio za te neke stvari koje su nam došle tek tako naučene ili normalizovane, društveno prihvatljive… Pitanje je koliko smo svjesni i jaki da se izborimo sa tim nekim vjetrom, mislim da je to zapravo cijena koju ćemo da platimo zarad ljubavi…
I film “15 i po” se bavi ljubavlju. U njemu igrate glavnu ulogu, tumačite Nika, glumca koji stoji iza kamere, ali u jednom trenutku je okreće ka sebi. Kako ste Vi kao glumac pristupili tom procesu opservacije i koliko je to bilo lično iskustvo?
Vjerujem da je put izgradnje lika duboko ličan proces. Kao i uvijek, pokušao sam da se suštinski povežem sa Nikom, sa njegovim uvjerenjima, idealima i zabludama, da ih shvatim i, na koncu, prihvatim kako bih ih vjerodstojno približio publici. U tom jednom zahtjevnom procesu, povjerenje reditelja je bilo ključno i zajedno smo radili na tome da Nika pronađem u sebi. Suština Nikovih dilema i životnih izazova je univerzalna, to su pitanja sazrijevanja i spoznaje sopstvene ličnosti, stavljena u okvir današnjeg savremenog svijeta koji je sam po sebi dovoljno složen.
Niko osjeća zasićenje rutinom, preispituje sopstvene izbore, a uz to ga guše i nametnuta društvena očekivanja. S obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima živimo, uvid u tuđe živote, stalnu izloženost javnom sudu, da li društvo više podstiče autentičnost i ohrabruje na promjenu ili zapravo proizvodi konformizam i strah od izlaska iz okvira?
Posljednje decenije života u našem regionu nijesu bile lake. Ako to imamo na umu, razumjećemo zašto ljudi sa ovih prostora teže da se što više “osiguraju”. Nije važno da li je to stalan posao, finansijska sigurnost, pripradnost jednoj grupi ili nešto sasvim drugo, važno je imati to nešto što mislimo da će nam pomoći da se “dočekamo na noge” kada zatreba. Međutim, sve više učimo, a to dolazi i s mlađim generacijama, da su upravo naša autentičnost i spremnost da prihvatimo promjenu najveća sigurnost koju danas možemo imati. I kada govorimo o autentičnosti, složićete se da najveći iskorak danas prave oni koji su drugačiji, spremni da izađu iz nekih ustaljenih očekivanja i kalupa. Oni su danas upravo i oni koji ostvaruju i najveće uspjehe i postaju pokretačka snaga društva.
Spoznaja o životu, sopstvenom, a ne ono m spram tuđih parametara, okosnica je te priče. Kako gledate na tu potragu za sobom i da li ona dolazi iz krize, zasićenja ili potrebe za promjenom?
Promjena je jedina konstanta. Svaka promjena je teška. Vjerujem da promjena nastaje onda kada je bol koju donosi promjena manja od one da se ne mijenjamo. Niko je u filmu prošao nešto što, u određenoj mjeri, prođe i svako od nas. Smogao je hrabrosti da odbaci sve ono što je osjećao da ga guši, što nije bilo u skladu sa onim što je on u datom trenutku i što mu je potrebno. Cijena toga je svakako visoka, ali je i često jedini put da dođemo do mira i budemo ona verzija ličnosti koja prvo sebi, ali i svima oko nas, može pružiti najbolje.
Vaša karijera ima međunarodnu dimenziju, posebno kroz iskustvo u The Royal Central School of Speech and Drama i Global Talent vizu. Šta to znači za Vas lično, te koliko je bilo izazovno doći do međunarodne scene i “vize”, a sa druge strane da li to nosi i neki efekat na domaću scenu?
To isto tako predstavlja korak u nešto nepoznato i izlazak iz one zone komfora o kojoj smo govorili na početku. U početku je to sve djelovalo kao neki san. Još dok sam bio dijete, a kasnije tinejdžer baveći se glumom, sve je to izgledalo daleko i nemoguće. Danas mi se čini važnim, ako neće zvučati pretenciozno, da neko dijete sa sjevera ili bilo gdje iz male naše zemlje zna da može, i da postoji način da ode i oproba se na većem i zahtjevnijem tržištu. Ne samo za glumu, već i za bilo šta što osjeća da je njegov poziv. Stoga, pravi značaj i vrijednost svog puta ne vidim samo u tome što je to donijelo meni, već kao svjedočanstvo i primjer mojim mladim kolegama, da bez obzira na okolnosti, ako smo dovoljno posvećeni, možemo rasti u razmjerama koje su mnogo veće od očekivanih i konvencionalnih. Želim da znaju da za naše snova nema ograničenja, ako odlučimo da se borimo za njih.
S obzirom na iskustvo i školovanje u Londonu, šta biste rekli da su ključne razlike u pristupu poslu, glumi i radu na filmu ili pozorištu u odnosu na Crnu Goru? Da li ste nešto tamo naučili, a što ovdje nedostaje i kako biste uporedili dvije “škole”, “scene”, “industrije”…?
Rad sa profesorima koji su iznjedrili neke od najvećih zvijezda današnjice je velika privilegija. I veoma sam zahvalan zbog toga. Taj rad, pristup različitim pozorištima mi omogućava da se usavršavam dalje.
Ono što bih izdvojio kao posebnu razliku u pristupu rada glumcu je to što sam u Engleskoj otkrio značaj sopstvenog vrednovanja svog rada. Suprotno tome, ovdje smo naučeni da se više bavimo time kako to djeluje, kako izgleda, da li će se dopasti reditelju, kolegama, publici, dok sam tamo shvatio da prioritet treba da bude ono što ja mislim o tome, kako se osjećam dok glumim i kakva je moja ocjena toga. Za stroge prema sebi taj pristup nije uvijek lak, ali mislim da je izuzetno koristan. Učim da ne iznevjerim svoje ideale i standarde, ali i da ih uvijek podižem i težim boljem. Na taj način, siguran sam da i publici dajem uvijek boljeg sebe.
Jedna od tema koju “15 i po” otvara jeste i crnogorski teatar, stanje u pozorištu i uopšte glumačkoj profesiji. Kakav je položaj ili status pozorišta danas u Crnoj Gori, položaj glumaca i mogućnosti za rad, usavršavanje i stvaranje, ali i odjek u društvu, sistemu?
Svaka umjetnička zajednica ima svoje izazove i probleme. Tržišna utakmica nije zabobišla ni nas u kulturi, pa je fokus sa glume pomjeren na borbu za osnovna prava umjetničkih stvaralaca, što neminovno ide na uštrb mašte, radoznalosti i igre, odnosno svega onoga što je za glumu esencijalno. Upravo ovim pitanjima se bavimo, mi, glumci Gradskog pozorišta, pozorišta bez zgrade, u pozorišnoj predstavi “Bolivud”, koju je režirao Kokan Mladenović. Mislim da bi odgovor na ovo pitanje vaši čitaoci mogli da otkriju gledajući ovu predstavu, pa ću umjesto odgovora uputiti poziv da je pogledaju.
A domaća kinematografija, da li se razvija u smislu autorskog izraza i produkcije, ali i interesovanja publike, te šta biste mapirali kao glavne izazove?
Veliko interesovanje publike je neupitno. Međutim, želim da vjerujem da će u vremenu pred nama biti dostupna još veća podrška institucija i same države, kako bi crnogorska kinematografija dodatno zaživjela. Znam da ne možemo pratiti dinamiku tržišta iz okruženja, ali sam siguran da nijesmo inferiorni kada su u pitanju crnogorski stvaralački potencijali.
Pored “Bolivuda”, za Vama su i snažne pozorišne uloge, poput “Smrti u Dubrovniku”, ali i upečatljive komedije “Top prijatelji” koja je bila izvedena i na Zeffestu. Kako doživljavate taj raspon između ozbiljnog, društveno angažovanog teatra i komedije?
To je zapravo najljepši dio našeg posla, da imate mogućnost i slobodu da slijedite i nadograđujete svoj izraz na različite načine, od kojih svaki nosi svoje prednosti, ali i izazove. To donosi svježinu u radu, ali i radost traganja kroz nepoznato. Pomaže mi da sačuvam dijete u sebi, što je dragocjeno.
Debitantstsko ostvarenje Miša Obradovića “15 i po” balansira između dokumentarnog i igranog izraza. Da li Vas je sami pristup, nesvakidašnji za crnogorsku kinematografiju, podstakao i na drugačiji način rada nego inače i, uostalom, introspekciju?
Jeste, naročito ako vam je to blisko i ako znate da temu koju obrađujete dijelite sa velikim brojem ljudi. Ogoljavanjem se uvijek dođe do neke nove spoznaje, skidaju se neke maske, vidimo sebe i ostale drugačije nego inače. Ranjivost je moćno sredstvo koje se potcjenjuje u našoj sredini, a u ranjivosti zapravo leži velika snaga. Film i u podnaslovu nosi poruku: film za osjetljive. Prihvatiti taj rizik u radu je nešto što je mene uvijek zanimalo. Zbog toga smatram da je privilegija baviti se ovim poslom i raditi sa ljudima koje vodi uzvišeno osjećanje traganja za vrlinom. Jedna od poruka filma je da nam treba nam više ljubavi, razumijevanja za onog drugog. Meni se čini da je u tome najveći kvalitet ovog ostvarenja i mislim da nam je taj kvalitet pomogao da čujemo jedni druge i pomognemo jedni drugima da ostvarimo svoj izraz.
Način snimanja i komuniciranje te ideje, koji je prilično specifičan, doživljavam veoma hrabrim jer se razlikuje od svega do sada viđenog u domaćoj kinematografiji.
Nakon Filmskog festivala u Herceg Novom, film “15 i po” je imao i bioskopsku premijeru u Podgorici i projekcije širom Crne Gore. Kako je tema bliska većini, možete li podijeliti i reakcije gledalaca?
Utisci su veoma dobri i to me zaista neizmjerno raduje. Posebno zadovoljstvo nalazim u tome što smo konačno u prilici da pokažemo publici ono na čemu smo predano radili. U filmu publika može vidjeti neke specifičnosti glumačke profesije, situacije sa kojima se svakodnevno suočavamo, a koje su često prilično daleko od sjaja i glamura koji se nekako, po automatizmu, veže za nas. Kroz jednu prizmu kontekstualizovanog i autentičnog humora, prikazali smo svakodnevicu, usudio bih se reći, velikog broja života ljudi, bez obzira gdje ti ljudi žive, čime se bave, šta vole. Upravo te tačke preklapanja naših života i naših zajedničkih “lutanja” prepoznaju svi oni koji dođu da odgledaju film. Usudio bih se reći da je možda u tome i neka njegova posebna vrijednost i ljepota.
Promjena je jedina konstanta. Svaka promjena je teška. Vjerujem da promjena nastaje onda kada je bol koju donosi promjena manja od one da se ne mijenjamo…
