Često mi kažu da se to tada moglo, jer su država ili fabrike gradile stanove. Ja im kažem da danas imamo tajkune koji su jako bogati, pa kad je nekome palo na um da sagradi zgradicu i kaže – evo je za najsiromašnije
Mana je bila što je država kupovala socijalni mir. Zbog toga se zaduživala i vani, i zbog toga su i plate bile manje
Odnos prema radu i radniku u socijalističkoj Jugoslaviji označio je stvaranje jednog potpuno novog, modernog, emancipovanog društva.
To je u intervjuu “Vijestima” kazao hrvatski istoričar Hrvoje Klasić , ocjenjujući da, iz današnje perspektive, tadašnji model zaštite radničkih prava izgleda “gotovo nestvarno”.
“… Jednom sam predavao svojim studentima i rekao im: ‘Dođete sa sela, gotovo bez škole, dobijete posao, onda vam vaša fabrika, firma, da stan – ljudima koji su odrasli bez struje, spavali na slami, koji nisu vidjeli doktora, a kamoli razmišljali o liječenju u bolnici ili bolovanju. Kako vam to izgleda?’. Oni kažu: ‘Ne da nam je teško zamisliti da dobijemo stan, nego nam je teško zamisliti da dobijemo posao’. Dakle, vratili smo se dva koraka unazad…”, tvrdi Klasić.
On, međutim, napominje da je, uprkos pozitivnim stranama tog sistema, bilo i nespornih mana.
“Država je, na neki način, kupovala socijalni mir i dobar osjećaj kod radnika zbog toga što nije bilo masovnog otpuštanja, nije bilo tog problema kao na Zapadu. Zbog toga se država zaduživala i vani, i zbog toga su i plate bile manje. U stvari, nije nikad uspio da se nađe balans kako to pomiriti”, kaže Klasić.
Kako su prvomajske proslave odražavale značaj rada i radničke klase u socijalističkoj Jugoslaviji?
Treba uzeti u obzir da svaka komunstička partija počiva, prije svega, na proleterima, odnosno – radnicima. I ako je išta važno, onda su to radnička prava. Shodno tome, najvažniji praznik internacionalno je – praznik rada. Komunistčka partija Jugoslavije posebno je cijenila taj praznik zbog toga što je ona, maltene od osnivanja, već tamo od 1920. godine, bila zabranjena u Kraljevini Jugoslaviji. S obzirom na to da nije smjela da ima svoja okupljanja, da nije smjela da ima svoje kongrese, da privlači ljude, itd., onda su se, u stvari, koristila druženja radnika, pa između ostalog i prvomajske proslave, svečanosti, i na njima se, na neki način, lobiralo, prilazilo ljudima. Uz Dan republike, 1. maj bio je sigurno najvažniji praznik u socijaličkoj Jugoslaviji.
Ona je bila zemlja u kojoj je radnička klasa preuzela vlast, i naravno da se puno pažnje posvećivalo radnicima, njihovim pravima, i da se moralo pokazati da je država napravila veliki iskorak nabolje u odnosu na radnička prava prije Drugog svjetskog rata, ali i u odnosu na zemlje koje nisu bile socijalističke.
Prije svega, mogućnost dobijanja posla podignuta je na viši nivo, mogućnost da se radnici doškolovavaju, uslovi rada… Danas možda zvuči nevjerovatno, ali kad su se gradile fabrike – vodilo se računa o tome da radnici budu zadovoljni, da se osjećaju ugodno u svom prostoru, osim što privređuju. Da nije poenta u kapitalu koji će proizvesti, nego upravo u tome da se oni koji proizvode – osjećaju dobro.
Tome su se prilagođavali i fabrički krugovi, fabričke hale, ali su se prilagođavala i mjesta stanovanja radnika. Jugoslavija je do 1945. većinom agrarna zemlja, zemlja seljaka, i onda je trebalo stvoriti radničku klasu, tako da mase seljaka dolaze u gradove. Trebalo ih je smjestiti negdje, omogućiti im drugačiji život i u smislu zdravstva, školstva, rada, slobodnog vremena i svega ostalog. U tom smislu, radnik je svakako bio u centru pažnje.
Da li to znači da su radnici u Jugoslaviji imali veći osjećaj sigurnosti, dostojanstva i društvene uključenosti, nego što imaju danas?
Apsolutno. Ne samo danas, nego i, u tom trenutku, u državama koje su već krenule s nekim oblikom kapitalističkog privređivanja. Postojao je zagarantovan godišnji odmor, zagarantovano bolovanje… Plate sigurno nisu bile na nivou plata u razvijenim zapadnim zemljama, ali je postojala sigurnost i ona se iz godine u godinu povećavala. Naravno, ne treba smetnuti s uma da je Jugoslavija prolazila kroz različite faze – od jedne euforične, faze velikih radova, sve do negdje početka 60-ih godina, a zatim je ušla u fazu gdje je htjela da napravi iskorak prema tržištu. Tu nije baš prošlo sve bez problema.
Ta privredna reforma sredinom 60-ih godina, po prvi put je dovela u pitanje da li treba razmišljati o broju zaposlenih, o visini plata i svemu ostalom. Međutim, sve je to bilo ipak puno, puno sigurnije nego što je bilo u zapadnim zemljama.
Neko će reći da je upravo možda ta sigurnost pretjerana, da je i razlog što ta ekonomija i nije baš pokazivala najbolje uspjehe. Kad kažem prava radnika, nisu to samo materijalna prava. S uvođenjem samoupravljanja 1950, Jugoslavija je htjela da pokaže da ostaje socijalistička zemlja, ali bolja od Sovjetskog saveza i ostalih evropskih komunističkih zemalja.
Za razliku od državnog vlasništva, oni uvode tzv. društveno vlasništvo. Dakle, oni koji proizvode su vlasnici sredstava proizvodnje. Nastaju vijeća radnika, radnički savjeti u kojim predstavnici radnika iz neposredne proizvodnje počinju da učestvuju u donošenju odluka bitnih za poslovanje neke firme. To će se onda čak implementirati i u ovaj dio van posla – jer samoupravljanje nije bilo samo u privredi, nego i u svakodnevnom životu.
Samoupravljanje se odnosilo i na veliku participaciju građana u donošenju odluka važnih za njihovu mjesnu zajednicu, opštinu.
Koliko danas možda to nekome zvuči kontradiktorno, ali jugoslovenski jednopartijski sistem, taj samoupravni socijalizam, podrazumijevao je, i u teoriji i u praksi, puno veću participaciju građana, nego što to danas imamo u demokratiji, u višestranačju. Danas kad imate na izborima 30-40 odsto, to se uzima kao da je čak dobar rezultat izašlih na izbore, a vi ste, u stvari, svakog vikenda imali širom Jugoslavije referendume. Na razne načine su građani učestvovali u donošenju nekih odluka i ti referendumi su uglavnom bili oko 90 odsto izlaznosti. Dakle, građani su neposredno učestvovali u donošenju važnih odluka za zajednicu.
Šta je sve podrazumijevala sigurnost radnika?
Pazilo se da radnici dovoljno odmaraju. Danas, kad živite u nekom razvijenom kapitalističkom društvu, na primjer u Americi, industrijalci i ne razmišljaju o tome. A kamoli negdje u Aziji da razmišljaju… A vi ste tada imali obavezno slobodan vikend, pa odlazak na godišnji odmor – gdje se sugerisalo da radnici moraju otići na ljetovanje – pa su otvarana odmarališta, išlo se na zimovanje. To je u početku čak izazivalo otpor kod pojedinih radnika, jer neki koji su imali kuću i zemlju, čekali su svaki trenutak da obrađuju tu zemlju, pa nisu htjeli da gube vrijeme, da odlaze na more, izležavaju se na plaži…
Bilo je onih koje je bilo sramota, jer nikad u životu nisu putovali van svog mjesta stanovanja, nisu nikad pakovali kofere, nisu nikad jeli u restoranu s mnogim ljudima, nisu znali što raditi na recepciji…
Taj eksperiment bio je sveobuhvatan. Odnos prema radu i radniku je u stvari značio stvaranje jednog potpuno novog, modernog, emancipovanog društva.
Tu bih posebno podvukao i ulogu žena, koje svakako dobijaju veća prava i u svom privatnom životu, ali i u pravu na rad. Puno veća nego što su bila čak u tom trenutku i u SAD-u. Na Zapadu ste dosta dugo imali da žene nisu mogle imati vlastiti tekući račun ili kartice, nego je sve išlo na muža. Niz stvari je bio drugačiji. Puno žena se zapošljava.
Mi možemo, naravno, upoređivati prilike s današnjim, ali nije to najbolji način. Što su ljudi koji su, recimo, 60-ih godina radili u Nikšiću, u Sisku, u Zenici – što su ti ljudi samo dvadeset godina ranije, u vrijeme Drugog svjetskog rata ili prije toga, radili, na koji način i u kakvim društvima su živjeli, a kako je život njihovih porodica izgledao 60-tih? On sigurno nije izgledao kao u najrazvijenijim djelovima Francuske ili Velike Britanije, ali je nevjerovatno napredovao”, kaže Klasić
Moram reći i tu, da tako kažem, tamnu stranu, iako nije baš tamna: žene su dobile veća prava i mogućnost novih poslova – ali, nažalost, ostali su im svi stari poslovi. U tom patrijarhalnom jugoslovenskom društvu, muškarci nisu preuzeli većinom peglanje, kuvanje i brigu o djeci – to su uglavnom i dalje vodile žene, ali su išle i u fabrike.
Jasno je da je taj sistem imao prednosti, a koje su mu još bile mane?
Mane su, kao i kod svakog socijalističkog ili komunističkog društva, planske privrede – gdje, u stvari, nije tržište to koje uslovljava visinu cijene proizvoda, cijenu rada, produktivnosti. Država je, na neki način, kupovala socijalni mir i dobar osjećaj kod radnika zbog toga što nije bilo masovnog otpuštanja, nije bilo tog problema kao na Zapadu. Zbog toga se država zaduživala i vani, i zbog toga su i plate bile manje. U stvari, nije nikad uspio da se nađe balans kako to pomiriti.
Poznati ekonomista i istoričar ekonomije Ljubomir Madžar iz Beograda, rekao je da činjenica da su stalno sprovođene neke reforme, znači da nešto s tim nije valjalo. Jer kad stalno morate nešto reformisati – znači da nešto ne valja. Zemlja se adaptirala, i privreda se adaptirala, ali u principu – taj jedan odnos uvijek je visio nad glavom. Mnogi će reći da kad je nešto društveno, svačije – nije ničije, i onda je, u stvari, i odnos prema tome takav. Tako da, bilo je tamnih strana, ali bih rekao da je potencijal bio veći nego što se moglo ostvariti. I to iz više razloga.
Recimo, znam da su početkom 70-ih godina održavana savjetovanja, u Amsterdamu, gdje su dovođeni politikolozi, direktori iz Jugoslavije, koji su držali predavanja industrijalcima iz Švedske, Velike Britanije i Njemačke da vide da li samupravljanje – jedan oblik participacije radnika – može na neki način pospješiti rad, može li zadovoljiti radnika. I oni su (stranci) vidjeli u tome neke potencijale.
U svom doktoratu sam se bavio time da je Jugoslavija 1965. htjela da sprovede privrednu reformu koja je trebalo da bude nešto između te planske državne privrede i slobodnog tržišta, ali nije imala kadar da to sprovede. Po nekim statistikama, 60-ih godina je 30-40 odsto svih finansijskih direktora imalo samo osnovnu školu. Masa njih je dobijala pozicije zato što su bili u ratu na važnim funkcijama, ili što su, jednostavno, učestvovali u ratu.
Danas često čujemo kritike na račun tog sistema, na račun prakse. Mi danas ne treba da razmišljamo o tim teorijama, i možda s današnjim znanjem i s tim iskustvom koje imamo, možda bi se dalo nešto napraviti u tom smjeru da ovo ipak ne bude tako divlje i tako dehumanizirajuće, kao što danas gledamo sve više i više.
Kako Vi, iz današnje perspektive, ocjenjujete socijalistički model zaštite radničkih prava?
Mislim da je to iz današnje perspektive gotovo nestvarno. Reći ću vam samo jedan podatak – jednom sam predavao svojim studentima i rekao im: “Dođete sa sela, gotovo bez škole, dobijete posao, onda vam vaša fabrika, firma, da stan – ljudima koji su odrasli bez struje, spavali na slami, koji nisu vidjeli doktora, kamoli razmišljali o liječenju u bolnici ili bolovanju. Kako vam to izgleda?”. Oni kažu: “Ne da nam je teško zamisliti da dobijemo stan, nego nam je teško zamisliti da dobijemo posao”.
Dakle, vratili smo se dva koraka unazad. Često mi ljudi kažu da se to tada moglo, jer su država ili fabrike gradile stanove. Ja im kažem da danas imamo tzv. tajkune, ljude koji su jako, jako bogati, koji imaju velike firme – pa kad je nekome palo na um da sagradi jednu zgradicu s deset stanova i kaže: “Evo, ovo je za deset najsiromašnijih ili porodice koje imaju najveću potrebu, najviše djece”. Njima to ništa ne bi značilo. Rekao bih da je nestalo te solidarnosti i osjećaja za zajednicu. Osjećaja solidarnosti, da ste spremni odricati se za drugoga.
Mi možemo, naravno, upoređivati prilike s današnjim, ali nije to najbolji način. Što su ljudi koji su, recimo, 60-ih godina radili u Nikšiću, u Sisku, u Zenici – što su ti ljudi samo dvadeset godina ranije, u vrijeme Drugog svjetskog rata ili prije toga, radili, na koji način i u kakvim društvima su živjeli, a kako je život njihovih porodica izgledao 60-ih? On sigurno nije izgledao kao u najrazvijenijim djelovima Francuske ili Velike Britanije, ali je nevjerovatno napredovao.
Kad su 1968. izbile studentske demonstracije u Beogradu, studenti su rekli: “Nama se teorija sviđa, mi podržavamo teoriju, ali vi ste u praksi skrenuli s pravog puta”, i izašli su na ulice. Ja sam proučavao pisma koja su Titu stizala od njihovih roditelja i djedova, posebno onih koji su bili u ratu. Oni pišu Titu i kažu: “Druže Tito, mi ne razumijemo protiv čega se ovi mladi bune. Pa može li biti bolje od ovoga u čemu mi danas živimo?”.
To treba uzeti u obzir. Tim ljudima koji su se 1920. rodili u Pljevljima, u Beranama, u Sisku ili Zaječaru – život se nevjerovatno promijenio u vrlo, vrlo kratkom vremenu.
Ali ipak i tada je bilo i onih koji su veoma loše živjeli, uprkos svim prednostima koje navodite?
Vjerojatno ima nekih društava u kojima nema ljudi koji loše žive. Moram priznati da se ne sjećam u socijalizmu toliko ljudi koji su kopali po kontejnerima, koji su skupljali plastične boce, ili živjeli od toga, ili da je bilo toliko prosjaka.
Sigurno je bilo, naravno da jeste, ali mislim da nijedna kapitalistička zemlja ne može reći da u njoj svi žive bolje. Ne bih volio sad reći da se naš standard nije popravio – u tom smislu, naravno, cijeli svijet napreduje, i u zdravstvenom aspektu, i u saobraćajnom, i u svakom drugom. Ali opet ponavljam: treba imati u vidu nivo siromaštva koje je bilo samo 15-20 godina ranije, nivo zdravstvene sigurnosti, nivo mogućnosti školovanja…
Reći ću vam samo podatak da je sredinom 60-ih godina Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu po broju studenata po glavi stanovnika. Samo SAD i Rusija su imali više studenata po glavi stanovnika. Ne Velika Britanija, ne Njemačka ili Francuska – nego Jugoslavija.
Vi ste mogli biti iz vrlo, vrlo siromašne porodice i da vam dijete ne samo završi gimnaziju, nego i fakultet i ode na doktorat, a da vi to ne plaćate na način na koji se to plaćalo na Zapadu. Uvijek je bilo ljudi koji su živjeli teško, i to moramo uzimati u obzir i sve loše stvari pokušavati na neki način izbjeći. Ali sve one stvari koje su barem u teoriji, a mnoge su i u praksi izgledale dobro, njih bi trebalo uzeti u obzir i možda nadograditi s iskustvom i sa znanjima koje smo u međuvremenu stekli.
A ne ono što smo mi napravili, barem mi u Hrvatskoj, a to je da je od 1945. do 1990. bio “apsolutni mrak”, da su svi živjeli u strahu, da su svi živjeli u nesigurnosti, da je sve bilo najgore… I onda smo krenuli 1990. tako da smo, u stvari, sve ono najgore što je bilo u periodu komunizma, učinili još gorim: i korupciju, i stranačku podobnost, i pljačku, a one dobre stvari smo odlučili da zaboravimo.
Na Televiziji Vijesti uskoro će početi emitovanje Vašeg serijala o Jugoslaviji. Možete li reći nešto više o serijalu?
Serijal ima šest epizoda, zove se “Titova Jugoslavija”. Zašto “Titova Jugoslavija”? Zato što se nisam bavio Kraljevinom Jugoslavijom, ni raspadom Jugoslavije. Bavim se Jugoslavijom od završetka Drugog svjetskog rata do pojave Slobodana Miloševića.
Serijal ne prati razvoj Jugoslavije hronološki, nego tematski – od vanjske politike, kulture, potrošačkog društva, svakodnevnog života i svega ostaloga.
Četrdesetak doktora nauka učestvuje u serijalu, govori o tome. Sniman je od Golog otoka i Trsta, do Prištine i Crne Gore.
Ne sjećam kad je, u stvari, rađena jedna serija koja socijalističku Jugoslaviju na taj sveobuhvatan način obrađuje. Mnogi će se podsjetiti nekih stvari, a mladi koji su moji studenti, koji su sad već i 2006-2007. godište, sigurno će čuti mnogo toga što je novo.
Serija nije leksikon, niti je mitologija, niti je sjećanje, onako nostalgično, nego se u njoj govori i o tamnim stranama – od obračuna nakon 1945, Golog otoka, govori se i o problemima, o nestašicama i odlascima u Trst, ali i o tome da je Jugoslavija u vanjskoj politici igrala daleko veću ulogu nego što ijedna država koja je nastala raspadom može pomisliti uopšte.
U cijeloj jednoj epizodi obrađujemo na koji način se život običnog pojedinca mijenjao od 1945. do 1990.
Pokušali smo da naglasimo tu jednu specifičnost Jugoslavije koja je socijalistička, ali u kojoj imate apstraktnu umjetnost, u kojoj imate holivudske glumce, u kojoj imate američke filmove… Zemlja koja je imala krajnosti, ali ono što je bilo nekako mejnstrim, bilo je vrlo zanimljivo i inspirativno mnogima na Istoku i Zapadu.
