Uprkos tim rezultatima, Vlada nastavlja da insistira na modelu dugoročne koncesije za podgorički i tivatski aerodrom, što u javnosti otvara pitanje opravdanosti takve odluke. Kritičari ukazuju da se strateška infrastruktura daje u razmatranje upravo u trenutku kada pokazuje najbolje operativne i finansijske rezultate, te da bi država mogla samostalno finansirati modernizaciju i dalji razvoj.
Posebno se problematizuje činjenica da rast saobraćaja potvrđuje održivost postojećeg poslovnog modela, dok se paralelno govori o potrebi privatnog partnera. U tom kontekstu, dio stručne javnosti smatra da koncesija ne bi smjela biti politička odluka, već rezultat jasne ekonomske računice i transparentne procjene vrijednosti imovine.
Aerodromi su, uz turizam, jedan od ključnih stubova privrednog rasta, pa se svaka odluka o njihovom upravljanju posmatra kao strateško pitanje države. Zato dilema postaje sve glasnija – da li se koncesija pokreće iz razvojne potrebe ili kao politički projekat koji dolazi u trenutku kada rezultati pokazuju da sistem može funkcionisati i bez nje.
