U savremenom dobu voda više nije samo prirodni resurs. Ona postaje ključna strateška kategorija, ekonomska vrijednost i geopolitički faktor. Dok je dvadeseti vijek bio obilježen energentima, dvadeset prvi vijek sve jasnije pokazuje da će stabilnost država zavisiti od upravljanja vodom, naglasio je Zoran Lakušić, predsjednik odbora direktora „Regionalni vodovod Crnogorsko primorje“, i dodao da je ovo pitanje od strateškog značaja za Crnu Goru.
„Prema relevantnim međunarodnim procjenama, značajan dio svjetske populacije u narednim decenijama biće izložen riziku od nestašice vode. Klimatske promjene, porast temperature, promjene režima padavina i intenzivni ekstremni vremenski događaji već danas utiču na hidrološke cikluse. Istovremeno, demografski rast i industrijska ekspanzija povećavaju pritisak na raspoložive vodne resurse.“
U takvom kontekstu, pitanje vode prestaje biti isključivo ekološko, ono postaje pitanje nacionalne bezbjednosti, ekonomske održivosti i javnog zdravlja, naglasio je.
„Crna Gora spada među zemlje sa izraženim vodnim potencijalom. Bogatstvo rijeka, izvorišta i podzemnih tokova predstavlja značajnu komparativnu prednost. Međutim, prirodna izdašnost ne garantuje trajnost resursa. Naprotiv, upravo zemlje koje raspolažu značajnim prirodnim bogatstvima često se suočavaju sa izazovom njihovog očuvanja.“
Posebnu pažnju zaslužuje karstno izvorište „Bolje Sestre“, koje snabdijeva vodom Crnogorsko primorje. Podaci o značajnom padu njegove izdašnosti u posljednjim godinama predmet su ozbiljne naučne analize. Kada izvor koji je projektovan na osnovu izdašnosti od oko 2.600 litara u sekundi pokaže višestruko smanjenje protoka, to nije samo tehničko pitanje, to je signal poremećaja u sistemu dodao je dalje Lakušić
„Klimatske promjene svakako predstavljaju dio objašnjenja. Međutim, brojne stručne analize ukazuju da antropogeni faktori, posebno aktivnosti u koritu i priobalju rijeke Morače, imaju direktan uticaj na hidrološku stabilnost izvorišta. Karstni sistemi su izuzetno osjetljivi i svaka intervencija u zoni njihove hidrogeološke povezanosti može proizvesti dugoročne posljedice.“
„Zone sanitarne zaštite izvorišta definisane su upravo sa ciljem prevencije rizika. Njihovo postojanje nije formalnost, već instrument očuvanja kvaliteta vode i izdašnosti. Svako zanemarivanje ili relativizovanje režima zaštite predstavlja institucionalni rizik.“
Problem upravljanja vodom nije isključivo tehničke prirode. On je odraz funkcionalnosti pravnog sistema, efikasnosti kontrolnih mehanizama i nivoa društvene odgovornosti. Kada se u zaštitnim zonama tolerišu aktivnosti koje ugrožavaju izvorište „Bolje Sestre“, postavlja se pitanje da li kratkoročni interesi preovlađuju nad dugoročnim javnim dobrom, naglasio je.
„Vodosnabdijevanje Crnogorskog primorja nije samo infrastrukturno pitanje; ono je direktno povezano sa turizmom kao strateškom privrednom granom. Stabilnost turističke sezone uslovljena je pouzdanim sistemom snabdijevanja vodom. Svaki poremećaj u tom sistemu ima ekonomske implikacije koje se reflektuju na ukupnu fiskalnu stabilnost države.
Međutim, iznad ekonomskog aspekta stoji princip međugeneracijske pravde. Voda nije resurs koji pripada isključivo sadašnjoj generaciji. Ona je nasljeđe koje smo dužni da očuvamo. Ukoliko dozvolimo degradaciju izvorišta, ne ugrožavamo samo trenutni ekonomski model, dovodimo u pitanje pravo budućih generacija na zdravu i bezbjednu vodu.
Voda je istovremeno prirodni dar i strateški resurs. Ona zahtijeva sistemsko upravljanje zasnovano na naučnim činjenicama, transparentnosti i dosljednoj primjeni zakona. Slučaj izvorišta „Bolje Sestre“ pokazuje koliko je tanka linija između prirodne izdašnosti i njenog pada usljed ljudske pohlepe.“
Države se ne mjere samo ekonomskim pokazateljima, već sposobnošću da zaštite svoje najvažnije resurse, zaključio je na kraju.
