Da je neki Dario Vraneš, kao građanin Pljevalja, Srbin, bez obzira na hrvatsko ime, na svojoj đedovini ili u svom stanu, svečano obilježio 1. decembar, „jedan od najvažnijih datuma njihove slavne prošlosti“, onda bi bio u pravu sa zaključkom da su „Pljevlja danas najslobodniji grad u Crnoj Gori“. Jer bi takav sud jako potvrđivala baš ta činjenica – da svaki pojedinac može, za svoj ćef i na svoj račun, da slavi bilo koji datum, neki 1. decembar „najvažniji u slavnoj istoriji Srba“, ili recimo 24. novembar, Evolution day ili Darvinov dan, najvažniji u slavnoj istoriji ljudske vrste i homo sapiensa. Čak bi teza o Pljevljima kao najslobodnijem gradu „na svijet“ opstala i ako bi neki građanin Dario Vraneš, na kraju privatnog okupljanja, na privatnom posjedu, pustio himnu „Od Glave Zete do grada Spuža“! Ili još bolje „Zoru“ Riharda Štrausa, kao Kjubrik u slavnoj „Odiseji“.
I sve ostalo što je preksinoć sasuo u lice Pljevalja i Crne Gore moglo bi da prođe bez osvrta i bilo kakve sramote, da je taj Dario Vraneš pozvao u svoj stan nekog vladiku mileševskog i najvažnijeg u slavnoj istoriji Matiju Bećkovića, i onda im saopštio ono što vole da čuju – da je proglašenje Crne Gore kao suverene i međunarodno priznate države na Berlinskom kongresu 1878. zavjerenički čin mrskog i antisrpskog zapada, na čelu sa Austrougarskom. „Glogov kolac“ u srce vaskolikog srpstva i pomenute crne trojke. A ne kako to obilježava maleni Montenegro skoro 150 godina, od kralja Nikole do današnjih nejakog Jakova i nejakog Mikija, najznačajniji i najslavniji datum naše slavne, hiljadugodišnje istorije. Zar to ne bi bio znak da su Pljevlja najslobodniji grad u Crnoj Gori kada u njoj jedan čudak i zanesenjak, ili samo klovn i šarlatan, neki Dario Vraneš, može da po svom stanu ili imanju psuje i ponižava grad i državu u kojima je nastanjen i kojima plaća poreze.
Da je neki Dario Vraneš, Srbin hrvatskog imena, o svom trošku i za svoj ćef skupio istomišljenike i požalio im se kako su tobože Pljevlja 1913. na silu prisajedinjena Crnoj Gori a ne Srbiji, za šta je po njemu i valjda Ipsosu 1912. bila većina stanovnika, „obje vjeroispovijesti“, opet bi ispalo da su Pljevlja slobodan grad jer svaka marioneta, pa i pomenuti D. V., može da priča, o svom trošku i za svoj ćef, svakakve gluposti, pa čak i bajke. Javio bi se možda neki istoričar da to prokomentariše i nikom ništa. Tužilac bi, istina, mogao da provjeri da li u privatnoj orgiji građanina Vraneša ima elemenata govora mržnje i pozivanja na promjenu ustavnog uređenja ali, čak i ako bi bilo, obični građanin D. V. bi prvo bio poslat na psihijatrijsko vještačenje. Pa tek onda kod sudije za prekršaje. A ne u zatvor. Jer Pljevlja su najslobodniji grad, a država Crna Gora najslobodnija zemlja. A ne crnorukaški Ćacilend.
E sad, nijesam siguran da li bi, i kao fizičko lice, i obični građanin Pljevalja, D. V. bio pošteđen zakonske i zatvorske sankcije nakon što bi na svom balkonu recimo, ili livadi u okviru seoskog domaćinstva, razapeo transparent na kome piše da je „na prvim parlamentarnim izborima za crnogorsku skupštinu poslije 1913. godine, Pljevljacima, Bjelopoljcima i Berancima bilo zabranjeno da glasaju“?! Čak bi i VDT Marković u takvoj nacionalističkoj provokaciji prepoznao elemente nasrtaja na ustavni poredak i teritorijalnu cjelovitost, pa bi urgentno tražio od UP da se pomenuti Pljevljak, D. V. (42) uhapsi na osnovu člana 359. Krivičnog zakona Crne Gore. To što je eventualno marioneta inostrane države, ili samo šarlatan, ne bi mu u ovom slučaju moglo biti uzeto kao olakšavajuća okolnost.
Da su Pljevlja najslobodniji grad potvrdila bi i činjenica da je neki lokalni doktor, internista, Vraneš ili nešto slično, na krsnoj slavi, ili drugim povodom, bez posljedica iznio psihoanalitički nalaz kako je crnogorska podrška srpskoj vojsci u povlačenju ka Albaniji 1915-16. rezultat „svijesti stanovništva o etničkoj pripadnosti srpskom narodnom biću“! I to bi mu dakle, prošlo bez belaja, osim što bi se simbolički javila Ljekarska komora i upozorila da nije u skladu sa praksom i Hipokratom da ljekar internista uspostavlja dijagnoze iz oblasti psihijatrije i psihoanalize.
„Ni prije ni kasnije ni jedna ideja u tolikoj mjeri nije ujedinila toliko Pljevljake i pravoslavne i islamske vjere kao ideja o ujedinjenju sa Srbijom“, da je ovo neki Dario Vraneš sasuo u facu Matiji Bećkoviću i nekom vladiki mileševskom, u svom stanu, gdje ih je o svom trošku priveo da im priča istoriju srpskog naroda od 1878. do 1916, niko se ne bi ni osvrnuo. Jer niko ne bi ni znao da se nešto slično desilo. Jedino ako Matija ne bi mogao da izdrži pa bi Službi otkucao Vraneša! A Raoniću poslao Darijev govor da ga pročita u centralnom dnevniku Javnog servisa. On ili lično Joanikije.
Čak i kada bi na kraju svog privatnog okupljanja, izašao na balkon svog stana, ili u dvorište neke kuće, i počeo da kune i leleče zbog „crnogorskih separatista koji osporavaju legitimitet odluke iz 1918. uprkos nesumnjivim svjedočanstvima“, niko ne bi takao građanina D. V. jer su Pljevlja slobodan grad, Crna Gora najslobodnija država, i svaki pojedinac, bio on ćaci ili maskirani crnokapuljaš, može slobodno da izlaže sve ono što ga tako duboko tišti. Čak i kad bi nakon leleka i anateme, ćaci od nekog Vraneša, sa mobilnog pustio hit „Traži majka sina svoga“, niko normalan se ne bi osvrnuo. Jedino bi ga sjutradan pozvao Karađorđe Mijajlović, komandant Ćacilenda, i ponudio mu kao nagradu sedmodnevni boravak ispod šatora, najslobodnijeg mesta u Evropi kako ga opisuje šef od Karađorđa. Sa sve sendvičima i crnim kapuljačama. Mislim na šator u Beogradu, a ne u Botunu.
Dakle, šta je onda problem. Ili nema problema. Problem je što je Dario Vraneš sve pomenuto saopštio sa pozicije gradonačelnika Pljevalja i visokog funkcionera vladajuće stranke Andrije Mandića. I to na javnom skupu, plaćenom dakle novcem poreskih obveznika Pljevalja. Ali ako bi se taj neopravdani opštinski trošak za pokrivanje privatnih ili partijskih skupova, mogao progutati, sve ono što je ovaj lokalni zvaničnik saopštio predstavlja skandal i presedan bez izuzetka. Sa skupštinske bine gradonačelnik jednog grada, sa teritorije međunarodno priznate države Crne Gore, kao što se da lako zaključiti iz citiranih riječi, širi mržnju, nacionalnu netrpeljivost, insinuira rušenje ustavnog poretka, najavljuje udar na teritorijalni integritet države kojoj, uprkos njegovoj volji, Pljevlja pripadaju preko 100 godina. I on je prvi gradonačelnik u tom periodu koji na ovakav način dovodi u pitanje pripadnost Pljevalja matici Crnoj Gori. Ne prezajući da čak proširi teritoriju zamišljene i željene SAO, na Bijelo Polje i Berane. Koristeći u tu svrhu istorijske falsifikate i beskrupulozne laži.
Ali nije ni to glavni i najveći problem. Nije to ni prvi put da Vraneš demonstrira šovinizam i nacionalsocijalizam. I da širi Srbiju na račun Crne Gore, Bosne i Kosova. Nije dakle najveći problem jedan gradonačelnik već je u problemu država. Koja nema premijera i koja nema predsjednika. A nadležnim institucijama i službama više koordinira šef susjedne države. Srbije, valjda ne treba pojašnjavati. Koji je za pomenuto evropsko pregnuće Vraneša i njegov nesebični doprinos regionalnoj stabilnosti, mejora Pljevalja nedavno okitio ordenom.
Nejaki Jakov čeka mig od Joanikija, ako ne stigne, praviće se mrtav i štancati saopštenja o Ustavnom sudu i evropskoj budućnosti. Dok će Alisa u zemlji čuda od premijera objašnjavati stopu rasta i kako mu je jednom u Tokiju, gdje je živio, prvi komšija sa kolektorom bio neki dario vraneš, iako ga nikad nije vidio i još manje osjetio, kao ni kolektor. Jer nije ni znao da je iz Pljevalja, a kamoli da mu je ime Dario.
Vraneš je nakon najnovije nacionalističke i šovinističke orgije, vruć krompir i za novozapadnjaka Andriju Mandića, njegovog partijskog šefa. Ako ga AM šutne i najuri ka Šešelju, zajedno sa Pipunom i Dajkom, rizikuje da izgubi par procenata podrške u tom kraju. Ako ga kao Miki i Jakov prećuti i zadrži na poziciji, Mandić rizikuje da ga zapadni partneri pročitaju kao šefa Vučića. I daju nogu njemu.
Što se koalicionih partnera Vraneša tiče, Spajićeva i Bečićeva partija, oni su davno pokazali da im je održanje vlasti, makar i u blokadi, prihvatljivije od odbrane istinskih vrijednosti. Za Demokrate i dio PES-a je takođe upitno da li kod njih istup gradonačelnika D. V. izaziva ponos i divljenje, ili prezir i gađenje. U svakom slučaju, kada se Miki i Alek, na izborima 2027, suoče sa činjenicom da su im dvije srpske kolone, jedna Mandićeva i Vraneševa, druga Šešeljeva i Kneževićeva, pokupile 90 odsto srpskih glasova, a DPS kolona, i ostale građanske liste, još veći procenat onih proevropskih – neće imati šta da se čude i traže krivca bilo gdje drugo osim u sopstvenom ogledalu. Jer bruka i sramota žive doveka, što bi rekla sablja od Vulina. A birači to pamte.
