Bio je vjerovatno prvo – veliko pojačanje Budućnosti. Pregovore oko njegovog transfera iz Lovćena u decembru 1975. tadašnje novine (“Pobjeda”, “Titogradska tribina”, “Sport”) pratili su gotovo iz dana u dan. Transfer-saga, valjda prva te vrste u tadašnjem Titogradu, Budućnosti i Crnoj Gori uopšte.
Titogradski klub na kraju je i platio obeštećenje cetinjskom, a Mojaš Radonjić je dobio stan. Kao olimpijski reprezentativac, “kralj strijelaca” Druge lige (pet od šest drugoligaških sezona u Lovćenu, bio to Jug ili Istok – završio je kao najbolji strijelac), korpulentan, beskompromisan, sa frizurom Bitlsa, i samom pojavom je na najoriginalniji način oslikavao fudbalsku romantiku 70-ih.
U narednih pet i po godina, postao je jedna od najvećih legendi prvoligaške Budućnosti, protiv koje je prije toga noseći dres Lovćena vojevao mnoge drugoligaše bitke. I tako sve dok 1981. godine nije prešao u atinski AEK, da naslijedi “princa sa Neretve”, Dušana Bajevića .
Vrsta napada – “na Mojaša” – postala je prava urbana fudbalska legenda i opisuje kada neka ekipa očajnički napada: dugim loptama, na robusnog centarfora.
Iako sam Radonjić tvrdi da se – upotrebljava pogrešno:
“Ja sam imao Anta Miročevića , koji je sa 30-40 metara mogao da me pogodi, što se kaže – u trepavicu. A danas uglavnom ne odigravaju, oni udaraju loptu”.
Mojašev izbor “idealnog” tima Budućnosti, zapravo dva tima, te opis fudbalera koji su u tim timovima, sam po sebi je velika, istorijska storija – dostojna vijeka najvećeg crnogorskog fudbalskog kluba.
Većina igrača koje je svrstao u svoj tim, ili su mu bili saigrači, ili im je on sam bio trener – a u nekim slučajevima, poput Slavka Vlahovića – i jedno i drugo.
“Toliko je velikih igrača imala Budućnost, da ih je teško ubaciti i u tri tima”, napominje.
Ipak, kreće – od golmana.
“Neka bude Dragoje Leković . Bio sam mu trener. Zlatni Čileanac. U onoj državi, sa 19 godina, bio je A reprezentativac, na spisku za dva Svjetska prvenstva”.
Milutin-Mišo Folić , desni bek, jedini je igrač iz prvog tima sa kojim Radonjić nije igrao, ili mu nije bio trener. Obrunuto je:
“Mišo je meni bio trener. Gledao sam ga prije toga kako igra, mislim da je bila 1963. godina. Učio sam u Trgovinskoj školi, u Titogradu, utakmicu smo gledali sa topole, koja je pala usred utakmice – i svi smo pali, povrijedili se. Budućnost je igrala protiv Željezničara iz Niša, za koji je igrao Miroslav Vardić , to pamtim”.
Birajući štoperski tandem, Radonjić je malo duže razmišljao…
“Koliko dobrih igrača… Nikola Jovanović možda nije dugo igrao za Budućnost, ali imajući u vidu šta je uradio u karijeru, gdje je igrao, u Zvezdi, Mančester junajtedu, neka bude on. Igrao je i desnog beka, i štopera, plijenio elegancijom. Nisam ga zatekao u Budućnosti, igrao sam protiv njega, dok je bio u Zvezdi. Sa njim u paru – Slavko Vlahović. Igrali smo zajedno, bio sam mu trener. A bio je takav igrač da bi ga poželio svaki trener”, priča Mojaš Radonjić.
Za poziciju lijevog beka bira Dragoljuba Brnovića .
“I dešnjak i ljevak, dvije potpuno iste noge, rijetko se to tako ‘pogodi’. Mogao da igra sve, igrao je i libera”.
Radonjić se nije dvoumio puno kada je birao zadnjeg veznog za njegov tim Budućnosti.
“ Janko Miročević ! Takva energija, u tako krhkom tijelu… To je bilo nevjerovatno. Na utakmici, kao da je imao četiri života”.
Jankov brat, Ante , zaslužuje poseban opis. Naravno, on je sljedeći u Mojaševom najboljem timu Budućnosti.
“Tonko je bio neprikosnoven. Da je neko tada iz Budućnosti igrao za reprezentaciju ondašnje Jugoslavije, to je bilo čudo. A kada je igrao najbolje za Budućnost – nije dobijao poziv, iz nekog razloga, nego tek kasnije. Pitanje je da li će se ikada roditi nešto slično. Najbolji, do pojave Deja i Peđe . Svima nam je bilo teško da igramo u blatu, za njega ne – sve isto, prirodno. Plesao je kao po najboljoj travi. Mogao je da ne trenira cijelu sedmicu i da odigra utakmicu maestralno. Ja sam bio suprotan primjer – ako ne treniram dobro te sedmice, ako u petak ne odradim jak trening, nije me bilo nigdje”.
Radonjić se prisjeća kasnije anegdote sa početka trenerske karijere, kako bi opisao ko je bio Ante Miročević.
“Kraj osamdesetih, Ivica Osim je bio selektor, ja sam išao u Zagreb da gledam trening reprezentacije, čekao me je u hotelu ‘Laguna’ zajedno sa svojim pomoćnikom Mušovićem. Kada sam ušao, kazao je Mušoviću: ‘Ispričaj mu kako je naopako igrala Budućnost’. Nisam znao o čemu se radi, a zapravo se Osim prisjećao priče iz 70-ih dok je bio trener Željezničara, kada je slao svoje emisare u Titograd da snime Budućnost. Kazali su mu da Budućnost igra na isti način – Tonko dugačkom loptom pogodi mene koji sam između štopera i libera, ja odigravam glavom odmah na bok. Osim je govorio svojim ljudima – ‘ma kakvi, to je naopako’. I dođe utakmica, mi pobijedimo 4:1, tri gola damo na takav način”.
Slijede – Mijatović i Savićević. Najveći titogradski fudbalski sinovi. Mojaš im je bio trener – pomoćni, glavni…
“Oni su bili talenti van šablona. Pojavio se Mijatović – i svaki njegov pokret, svaki dodir sa loptom – vidjela se razlika. Bio je predodređen. A tek Savićević! Takav se rodio, ne znam da li su treneri uopšte odigrali ulogu. Bio sam pomoćnik Stanku Poklepoviću kada smo trenirali u sali, u Sportskom centru, na malom prostoru puno igrača, a Dejo je udarao loptu onako nonšalantno, a ja muku mučim objašnjavajući da je udara ‘pravilnije’. Onda me Poklepović jedan dan pozove na ručak u hotel Crna Gora, i kaže mi: ‘Onom Savićeviću, da više ništa nisi rekao. Njemu je sve Bog dao, a mi ništa ne možemo da mu popravimo – samo možemo da mu oduzmemo ono što ima’. Takav je bio čuveni Špaco – čudo od trenera. Mislim da sam, ipak, pomogao Savićeviću da udara loptu glavom. I mnogo je kroz karijeru dao golova na taj način”.
Lijevi napadač, ili lijevo krilo, igrač za kojim je Radonjić bio ubitačan u tandemu – Dragan-Guzo Vujović .
“U početku je bio klasično krilo, a nije imao konstituciju da može da trči, da sprinta, toliku distancu. Kada je prebačen na drugog napadača, bio je fantastičan. Daš mu je i ne brineš! Čak i mi na terenu, gledamo i uživamo.
Kada je u pitanju centralni napadač, Mojaš bira Anta Drobnjaka .
“Imao je sve što ima pravi napadač, ali i ono što možda nije bilo toliko relevantno u tom periodu, a ima mnogo više u današnjem fudbalu – defanzivu”.
To je Mojašev prvi najbolji tim Budućnosti, a drugi? Sve iz početka…
“Golman Momčilo Vujačić . Nevjerovatna mirnoća. Izgledalo je kao da nema visinu za golmana, ali ‘jedan na jedan’ – niko nije mogao da ga savlada. Desni bek Željko Petrović , iako je bio i vezni. Majka priroda mu je dala vanserijsku tehniku, imao je i laganu konstituciju, mogao je sve da igra osim štopera i klasičnog centarfora. Par štopera: Branislav Drobnjak – Niša Saveljić . Drobnjak je igrao za reprezentaciju one stare Jugoslavije kao igrač Budućnosti. Uspjeti to iz Titograda – kao da si prvak Evrope. Saveljić nije slučajno igrao u Francuskoj”.
Zoran-Zoja Vorotović je lijevi bek u ovoj Radonjićevom timu. Svojevremeno, prije smrti, Zoja je u jednom u intervjuu kazao u TV kameru: “Pitajte Mojaša boli li ga glava od mojih centaršuteva”.
Mojaš sada kaže u šali: “Boli, takve su bile lopte, tvrde, teške, još kad se napune vodom”.
Šalu na stranu…
“Imali smo dva najofanzivnija beka u Jugoslaviji! Slavko Vlahović desno, dok je igrao to, Zoja Vorotović lijevo. Imali su i u druge ekipe, ali po jednog, niko dvojicu”.
Slijedi Branko Brnović , kao zadnji vezni, a ispred njega, desno – Dimitrije Mitrović .
“Brnović je bio univerzalac, zadnjeg veznog igrača je igrao za reprezentaciju. Dimo je bio nevjerovatan talenat, imao je sve – osim način života. Da je živio sportski, gdje bi mu bio kraj”.
Za još jednog, lijevog veznog, Radonjić bira još uvijek aktivnog fudbalera – Draška Božovića .
“Bio sam mu direktor kada je počinjao u Budućnosti, trener u Lovćenu. Mogao je da uradi puno više u karijeri – krivica je i njegova, možda i drugih ljudi, što nije dobro igrao u kontinuitetu, zato je samo na bljeskove pokazivao ono što može, a mogao je mnogo”.
I napadački trio: Drago-Četka Kovačević desno, Milan Ćalasan lijevo, Željko Janović centralno.
“Kovačević je bio kao Garinča – svi su znali kako će da dribla, niko nije mogao da ga zaustavi. A nije tada bilo lako igrati krilo – prođeš beka, čeka te libero, moraš dvojicu da prođeš. Zato je dva od tri centaršuta pogađao tamo gdje treba. Ćalasan je bio pravi napadač, mogao je i lijevo i desno, Janović takođe – jak, opasan, znao je sa loptom”.
U prvom najboljem timu Budućnosti, po izboru Mojaša Radonjića, nalaze se:
Dragoje Leković – Milutin Folić, Nikola Jovanović, Slavko Vlahović, Dragoljub Brnović – Janko Miročević, Ante Miročević, Predrag Mijatović – Dejan Savićević, Dragan Vujović, Anto Drobnjak.
Drugi Mojašev najbolji tim izgleda ovako:
Momčilo Vujačić – Željko Petrović, Branislav Drobnjak, Niša Saveljić, Zoran Vorotović – Branko Brnović, Dimitrije Mitrović, Draško Božović – Drago Kovačević, Milan Ćalasan, Željko Janović.
Mojaš Radonjić se “zaljubio” u Budućnost još kao 15-godišnjak, kada je uživo na Marakani gledao finale Kupa Maršala Tita protiv Dinama.
– Učio sam u Trgovinskoj školi, bili smo na ekskurziji. I baš tada Budućnost igra finale Kupa. Štefanić, Šorban, Franović, Todorović, Gardašević, Todorović, Savković, Pavlović… da ne nabrajam sve, zaboraviću nekog.
Dvanaest godina kasnije, Mojaš Radonjić na terenu Marakane, u plavom dresu – još jedno finale Kupa, sada protiv Hajduka.
– Šteta što nismo uspjeli, ni oni ni mi. Izvanredno smo igrali te sezone, pod Markom Valokom, a finale je jedna utakmica, sve je bilo moguće protiv jakog Hajduka. U regularnih 90 minuta smo bili bliži pobjedi, pali smo u produžecima.
Radonjić se sjeća debija u dresu Budućnosti, januara 1976.
– Bilo je to na Titogradskom turniru, protiv Ferencvaroša. Blato do koljena, dao sam dva gola.
Tome je prethodila prava “sapunica” oko dolaska u Budućnost. Umalo je prije toga završio u Čeliku iz Zenice, koga je ranije trenirao trener koji ga je na kraju doveo u Budućnost – Dušan Varagić.
Puno je anegdota…
“Žurili smo sa Cetinja u Kotor, u Južnu regiju, Čedo Milošević i ja, da uzmemo brisovnicu kako bismo na vrijeme mogli da se registrujemo za Budućnost. Vozio nas je Miki Martinović, staklorezac, veliki navijač Budućnosti. Kiša, snijeg na Obzovici, nama pukne guma. Čedo i ja smo je mijenjali, u cajtnotu!”
Utakmice Budućnosti bile su praznik.
“Sjećam se da je svaku utakmicu Budućnosti u Titogradu gledalo barem dvije hiljade ljudi sa Cetinja. Poslije utakmice, ja idem na Njeguše, a ka Cetinju – tolika kolona se vraća da se putovalo nekoliko sati”.
