Francuska će ove sedmice postati najnovija članica Evropske unije koja predstavlja planove za širenje vojske. Očekuje se da predsjednik Emanuel Makron danas objavi da se obavezna vojna služba ponovo uvodi, mada na dobrovoljnoj osnovi, skoro 30 godina nakon ukidanja regrutacije.
Suočena s vojnom prijetnjom Rusije i neizvjesnošću oko posvećenosti Sjedinjenih Država odbrani transatlantskih saveznika, Evropa ubrzano nastoji da ojača odbrambenu industriju i kapacitete za raspoređivanje snaga, nakon što ih je drastično smanjila poslije hladnog rata, piše „Gardijan“.
Uprkos značajnim gubicima u ratu protiv Ukrajine, evropske vojske i dalje smatraju Rusiju potencijalnom direktnom prijetnjom u roku od dvije do pet godina, navodi britanski list. Vašington je jasno stavio do znanja da očekuje od saveznica iz EU da preuzmu mnogo veći dio brige o svojoj odbrani.
Međutim, dok je pitanje ulaganja u vojnu industriju prije svega ekonomsko, dilema kako značajno povećati broj profesionalnih pripadnika oružanih snaga podjednako je i društvena i dovodi do užarenih debata u više evropskih zemalja, ističe „Gardijan“.
Fabijen Mandon, najviši francuski general i načelnik generalštaba oružanih snaga, izazvao je prošle sedmice medijsku i političku buru izjavom da zemlja mora biti spremna „da izgubi svoju djecu“, budući da se Rusija „priprema za sukob s našim državama do 2030. godine“.
Međunarodni institut za strateške studije (IISS) naveo je u nedavnom izvještaju: „Većina evropskih armija muči se da ispuni ciljeve u regrutaciji i zadrži obučeno osoblje, kao i da obezbijedi dovoljan broj rezervista“.
Sofija Beš, ekspertkinja za odbranu pri Karnegi fondaciji za međunarodni mir, kazala je da „sve veći manjak vojnog osoblja“ primorava sve veći broj zapadnoevropskih zemalja da razmatraju različite modele regrutacije.
„Potrebno je i intenzivirati cikluse obuke za rezerviste, što neke zemlje moraju da reaktiviraju u velikom broju“, rekla je Beš. „Za zemlje koje nemaju tradiciju vojne spremnosti, sve to predstavlja politički i društveno osjetljiv izazov“.
Nekoliko zemalja EU ima neki oblik obaveznog vojnog roka, predvođenih nordijskim i baltičkim državama, gdje koncept „totalne odbrane“ predstavlja temelj vojnog promišljanja, a obuhvat regruta se širi. Finska ima jedan od najvećih rezervnih sastava na svijetu, zasnovan na opštoj obaveznoj vojnoj službi za muškarce.
Švedska je 2018. ponovo uvela selektivni vojni rok – uz obaveznu registraciju za muškarce i žene, ali i strogu selekciju koja uzima u obzir niz faktora, uključujući fizičku spremnost i „spremnost mladih da služe“.
Danska je u junu proširila svoj sistem regrutacije na žene i produžila trajanje služenja sa četiri na 11 mjeseci. Estonija ima opštu obaveznu vojnu službu za muškarce, dok Letonija i Litvanija, poput Danske, biraju regrute putem lutrije ako nema dovoljno dobrovoljaca.
Hrvatska, koja je ukinula obaveznu vojnu službu prije 18 godina, nedavno ju je ponovo uvela, dok Poljska radi na planu za obezbjeđivanje velikih obuka za sve punoljetne muškarce u nastojanju da udvostruči veličinu vojske.
Iako su nedavne ankete pokazale da većine u nekoliko evropskih zemalja, uključujući Njemačku, Francusku i Poljsku, podržavaju neki oblik obavezne vojne službe, druge zemlje zasad izbjegavaju uvođenje regrutacije.
Njemačka vlada je ovog mjeseca, nakon žustre rasprave, odustala od uvođenja obaveznog vojnog roka i odlučila se za dobrovoljni model – ali ako se pokaže da ni on ne privlači dovoljan broj ljudi, ponovo će razmotriti uvođenje obavezne mobilizacije na nivou cijele zemlje.
„Gardijan“ piše da predložena šema u Francuskoj vjerovatno neće uključivati ponovno uvođenje obavezne vojne službe ukinute 1997. godine. Nekoliko zemalja nudi pogodnosti poput novčanih bonusa, prioritetnog pristupa poslovima u javnom sektoru i mjesta na univerzitetima za dobrovoljce u vojnoj službi.
Vojni komandanti uglavnom ističu da su dobrovoljci profesionalniji i motivisaniji od regruta, ali da su profesionalne vojske skupe. Regruti ne samo da popunjavaju redove aktivnog sastava, već obezbjeđuju i široku bazu potencijalnih rezervista.
Ipak, ističe „Gardijan“, obavezna vojna služba nije čarobno rješenje i može biti kontraproduktivna. „U zemljama u kojima postoji unutrašnji otpor, obavezna regrutacija mogla bi čak potkopati odlučnost javnosti da ojača nacionalnu odbranu“, smatra Beš.
„Najuspješniji evropski modeli regrutacije danas se u velikoj mjeri oslanjaju na dobrovoljni pristup – ali usađivanje spremnosti na služenje u stanovništvu koje nema skorašnje iskustvo obavezne vojne službe zahtijeva vrijeme i stalnu unutrašnju debatu“.
