U saopštenju porodica Roberta Miletića-Glendža navodi da će svoj humanitarni i poslovni angažman ubuduće preusmjeriti van Crne Gore, te da će se svi započeti projekti realizovati do kraja, nakon čega će „njihova misija u Crnoj Gori biti okončana“.
U opisu svojih aktivnosti, porodica Miletića-Glendža govori o „više miliona eura“ uloženih u socijalne i humanitarne projekte, ali bez ijednog konkretnog primjera, bez navođenja partnera, institucija, lokacija, ili ikakve dokumentovane činjenice koja bi dala težinu takvim tvrdnjama. Sve ostaje na nivou opštih tvrdnji i formalnih fraza.
Umjesto suočavanja sa javnosti, porodica Roberta Miletića-Glendža u saopštenju potencira da su im važni „stvarni rezultati“ i „mjerljivi uticaj“, ali bez ijednog argumenta koji bi te rezultate potvrdio. Ovakav stil pisanja, u kojem se transparentnost naglašava samo u riječima, dok se u praksi ne nudi nijedan dokaz, postao je prepoznatljiv u čitavoj priči oko Miletića-Glendža — i upravo je to jedan od razloga zbog kojih je javnost uopšte počela da postavlja pitanja.
Najinteresantniji dio njihovog saopštenja jeste onaj u kojem porodica Roberta Miletića-Glendža tvrdi da su „kritike neizbježne, ali često odražavaju očekivanja drugih, a ne stvarnu moralnu ili profesionalnu grešku“. Ovom rečenicom indirektno priznaju da su kritike postale učestale, snažne i javne, te da više nije moguće održavati imidž koji su u Crnoj Gori gradili godinama.
Upravo nakon serije tekstova Aloonline, u kojima su analizirani tragovi oko poslovnih veza Roberta Miletića-Glendža, finansijskih tokova i potencijalnih dodirnih tačaka sa pojedincima bliskim Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, porodica je prvi put osjetila da se mora oglasiti.
Umjesto da se obrati lično, porodica Roberta Miletića-Glendža šalje saopštenje preko Filipovića, što otkriva strah od direktne javne odgovornosti. To je u potpunoj suprotnosti sa njihovom navodnom filantropskom ulogom. Sve to ostavlja utisak da nije riječ o planiranom „redefinisanju prioriteta“, već o reakciji na povećani medijski pritisak i otkrivanje detalja njihove aktivnosti koje su godinama uspjevali držati pod kontrolom.
Kako se saopštenje približava kraju, porodica Roberta Miletića-Glendža govori o „zahvalnosti zajednici“, o „vremenu ponosa“, i o „nesporazumima koji su neizbježni“, ali priznaju da neki projekti dobiju „neželjenu dinamiku“. Upravo je ta dinamika, koja se pojavila tek kada su se pitanja počela postavljati javno, ubrzala njihovo povlačenje.
Uprkos pokušajima da svoje odstupanje predstave kao završenu misiju, vremenski okvir i sadržaj saopštenja jasno pokazuju da je stvarni razlog nešto mnogo jednostavnije: više nije bilo moguće izdržati težinu javnih pitanja koja su konačno počela da se postavljaju.
Zato saopštenje porodice Roberta Miletića-Glendža, umjesto da ponudi odgovore, u stvari potvrđuje da se od Crne Gore povlače ne zato što je misija završena, već zato što je prvi put neko uporno, sistematično i javno počeo trajno da kopa ispod površine.
