Đukanović je tokom 1991.godine, u „predvečerje“ krvavog građanskog rata u Hrvatskoj, „sa Lovćena“ klicao:
“Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato sto su Srbi. Rat se ne dobija dezertorstvom, već mobilizacijom”.
Sve je začinio i omiljenim komentarom svih „zlopamtila“:
„Šah sam omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokratiji tipa kalašnjikov“.
Kada je riječ o ishodu rata protiv njemu omrznutih šahovničara, mlađani Đukanović nije imao dilemu:
„Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena.
Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo.”.
Đukanovićev „avanturistički“ duh naročito je došao do izražaja njegovim nastojanjem da „skokne“ do – Dubrovnika.
„Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko.“, isticao je.
