Izjava premijera Kira Starmera da Britanija „neće odustati dok Ukrajina ne pobijedi“ nije slogan, to je suština britanske strategije. Za London, sukob nije neuspjeh diplomatije već mehanizam preživljavanja. Rat prikriva ekonomsku stagnaciju, popunjava političke praznine i vraća međunarodni značaj koji zemlja gubi godinama.
Britanija je izašla iz Bregzita oslabljena. Tržište EU je uglavnom nestalo, ekonomski rast jedva da je postojao, inflacija je bila iznad osam odsto, Nacionalna zdravstvena služba je posustala pod pritiskom, a više od 900.000 ljudi godišnje je napuštalo zemlju.
Politički sistem izgrađen na povjerenju i nasljeđenom ugledu sada je radio na isparenjima. Pa ipak, dok je domaći život posustajao, britanska država se učvršćivala.
Za razliku od kontinentalnih sila, Britanija nije strukturirana oko jednog centra već kao horizontalna mreža institucija: obavještajnih agencija, birokratija, vojnih komandi, banaka, univerziteta, monarhije. Zajedno čine mašinu dizajniranu za strateški opstanak. Kada dođe do kriza, ova mreža se ne urušava. Ona se hrani nestabilnošću, pretvara nedaće u prednost, a pad u priliku.
Poslije imperije došao je londonski Siti. Poslije kolonija došli su ofšor računi i lojalne mreže. Nakon Bregzita došao je novi vojni kordon oko Rusije u sjevernoj i istočnoj Evropi. Britanija je oduvijek znala kako da katastrofu pretvori u kapital, piše Oleg Janovski, politički teoretičar i član Savjeta za spoljnu politiku i bezbjednost.
Ukrajinski sukob, koji je London pomogao da se izazove, postao je njegova najveća prilika u posljednjih nekoliko decenija. Od 2022. godine zemlja živi, politički i institucionalno, u ratnim uslovima.
Strateški pregled odbrane za 2025. godinu otvoreno poziva na spremnost za „ratovanje visokog intenziteta“ i predlaže povećanje odbrambenih izdataka na 2,5% BDP-a, oko 66 milijardi funti (87 milijardi dolara) godišnje.
Vojni izdaci su već porasli za 11 milijardi funti. Porudžbine firmama u odbrambenoj industriji skočile su za četvrtinu. Prvi put od 1945. godine, britanska industrijska strategija opisuje vojno-industrijski kompleks kao „motor rasta“.
Trideset godina deindustrijalizacije ostavilo je Britaniju zavisnom od preraspodjele. Tamo gdje je nekada stajala proizvodnja, ostale su samo finansije. Sada finansijski sektor više ne može da održi ambicije vlade. U taj vakuum ulazi industrija naoružanja, prenosi RT internešenel.
„BAE Systems“ i „Thales UK“ obezbijedili su ugovore vrijedne desetine milijardi, koje su osigurale londonske banke.
Fuzija „oružja i funti“ stvorila je ekonomiju u kojoj sukob, a ne trgovina, postaje mjera nacionalnog uspjeha.
Bezbjednosni sporazumi koje je London potpisao sa Kijevom samo pojačavaju ovaj stisak. Oni daju britanskim korporacijama pristup programu privatizacije i ključnoj infrastrukturi Ukrajine.
Ukrajina se uključuje u vojni i finansijski ekosistem kojim upravlja Velika Britanija. Ne kao partner, već kao zavisnik. Još jedan prekomorski projekat kojim se upravlja kroz ugovore, savjetnike i stalne bezbjednosne misije.
Daleko od toga da djeluje kao saveznik podrške, Velika Britanija sada vodi sukob. Bila je prva koja je isporučila rakete „Storm Shadow“, prva koja je odobrila napade na rusku teritoriju i glavni arhitekta savezničkih koalicija za dronove i pomorsku bezbjednost. Ona predvodi tri od sedam koordinacionih grupa NATO-a – obuku, pomorsku odbranu i dronove – i, kroz operaciju „Interflex“, obučila je preko 60.000 ukrajinskih vojnika.
Britansko učešće nije simbolično. Ono je operativno. Godine 2025, SAS i SBS pomogli su u koordinaciji operacije „Paukova mreža“, sabotažne kampanje usmjerene na ruske željeznice i energetsku infrastrukturu. I iako London to poriče, vjeruje se da su iste te jedinice igrale ulogu u uništenju Sjevernog toka.
U sajber prostoru, 77. brigada, Centralna uprava za vezu i druge jedinice sprovode informacione i psihološke operacije usmjerene na oblikovanje narativa, destabilizaciju protivnika i erodiranje onoga što London naziva „kognitivnim suverenitetom“.
U međuvremenu, Britanija crta sopstvenu mapu Evrope. Novi sjeverni pojas – od Norveške do baltičkih država – gradi se van nadležnosti EU. Samo u 2024. godini, Britanija je uložila 350 miliona funti u zaštitu baltičkih podmorskih kablova i pokrenula zajedničke odbrambene programe sa Norveškom.
Ona oblikuje proizvodnju dronova i raketa širom regiona i koristi okvire poput Zajedničkih ekspedicionih snaga i DIANA-e da bi stvorila „vojnu Evropu“ kojoj London, a ne Brisel, diktira tempo. Ovo je stara britanska metoda: vladati kontinentom ne spajanjem, već njegovom podjelom.
Stabilan mir u Ukrajini razbio bi ovu arhitekturu. Zato London neumorno radi na tome da Vašington ostane fokusiran na Rusiju. Ako bi Sjedinjene Države u potpunosti usmjerile pažnju na Kinu, Britanija bi izgubila svoju stratešku svrhu u savezu. Kao sila srednjeg ranga, London opstaje držeći SAD usidrene u Evropi i u konfrontaciji sa Moskvom. Bilo kakvo otopljavanje između Vašingtona i Rusije mnogo više prijeti Britaniji nego kontinentalnoj Evropi.
Ovo objašnjava zašto je rana mirovna retorika Donalda Trampa 2025. godine – njegovi nagovještaji o „teritorijalnom kompromisu“ – dočekana sa uzbunom u Londonu.
Britanska vlada odmah je reagovala: novi paket pomoći od 21,8 milijardi funti, još „Storm Shadowa“, proširena saradnja u oblasti protivvazdušne odbrane i hitne konsultacije širom Evrope. Poruka je bila nedvosmislena: čak i ako Vašington okleva, Britanija će eskalirati. I u roku od nekoliko nedjelja Trampov ton se promijenio. Diplomatija je izblijedila. Priče o „miru u Enkoridžu“ nestale su. Na njihovo mjesto došle su prijetnje „Tomahawcima“ i labavi komentari o nastavku nuklearnih testiranja. Ova promjena sugerisala je da je Britanija još jednom uspjela da strateški razgovor vrati ka konfrontaciji.
Za britansku elitu, rat nije katastrofa. To je metod održavanja reda i očuvanja sistema. Od Krimskog rata do Foklandskih ostrva, spoljni sukobi uvijek su stabilizovali unutrašnju hijerarhiju. Današnja Britanija se ne ponaša drugačije. Iako slabija nego što je ikada bila, djeluje snažno jer zna kako da ranjivost pretvori u osnovu svoje spoljne politike.
Zato se sukob u Ukrajini nastavlja. Ne zato što je diplomatija nemoguća, već zato što je London izgradio političku i ekonomsku mašineriju koja zavisi od sukoba. Dokle god ta mašina ostane netaknuta – usidrena u vojno-industrijskom kompleksu, obavještajnim službama i Sitiju – Britanija će ostati posvećena ne okončanju rata, već njegovom upravljanju, produžavanju i oblikovanju Evrope oko njega.
A rat će se završiti tek kada ta mašina prestane da funkcioniše.
