Ne smijemo istoriju prepustiti rubu vremena, jer društvo koje ima kulturu sjećanja na svijetle primjere iz svoje prošlosti zasigurno mora imati bolji pogled na svoju budućnost, poručuje profesor i odbornik Dragutin Vučinić
Dok je javnost mjesecima zatrpana informacijama o spomeniku ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, kojeg i policija traži, u podnožju Ljubovića na Zabjelu građani već godinama bez poštovanja gaze po mjestu gdje su fašisti 25. juna 1943. strijeljali 30 partizanskih rodoljuba.
Duže od deceniju, vozači ne mare za to što svoja vozila ostavljaju na divljem parkiralištu, tik uz vječni počinak heroja.
Potisnuto nelegalnim parkingom, borovima obgrljeno i sakriveno od pogleda, spomen-obilježje pod Ljubovićem je decenijama nijemi posmatrač nemara podgoričkih vlasti i građana.
Taj spomenik, uvjerili su se reporteri „Vijesti“ na terenu, nije i jedini o kojem se ne vodi računa koliko bi trebalo.
Ekipa „Vijesti“ prošle sedmice je obišla dio spomenika u gradu, ali i okolini Podgorice sa profesorom istorije i geografije i odbornikom Dragutinom Vučinićem , koji je nedavno i sam pitao gradske vlasti na koji način se odnose prema kulturno-istorijskim obilježjima i koliko novca izdvajaju za njihovo očuvanje.
Njemu je tada, ali i redakciji prije dva dana, iz ustanove „Muzeja i galerija“ odgovoreno da na teritoriji Podgorice ima više od 200 spomenika, bisti, spomen-piramida i ploča… Najveći broj je, kazali su, posvećen ličnostima i događajima iz perioda Drugog svjetskog rata, a upozoravaju na to da „moramo ulagati napor u većoj edukaciji o značaju i vrijednostima spomenika naše prošlosti”“
Nemar i vlasti i građana šalje lošu poruku, smatra Vučinić, i naglašava da je spomenik pod Ljubovićem više od deceniju u zapećku. Problem je, objašnjava, što ne postoji jasno ograđen prilaz ka njemu.
„Na ovom mjestu su strijeljani rodoljubi – ljudi koji su bili prisilno zatočeni. Strijeljani su i zbog učešća i naklonosti prema Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Poslije pokretanja partizanskog pokreta, od sredine 1942. pa do 1944. godine, izvršena su masovna i represivna strijeljanja crnogorskog stanovništva. Konkretno, na ovom mjestu je ubijeno 30 rodoljuba i svi su bili pripremljeni za internaciju“, objašnjava Vučinić.
Naglašava da je spomen-obilježje partizanima pod Ljubovićem jedno u nizu u glavnom gradu, kao i da osim njega „slična imamo i na Koniku, Vrelima ribničkim, Pobrežju…“
Tvrdi da je na teritoriji Podgorice više od 230 spomenika „od čega je nekih 108 na području samog grada i šireg centra“.
„Mnogi slični spomenici koji su sa istom namjerom napravljeni u gradu su pomalo zaboravljeni dio istorije. Sve ono što nam se dešavalo, što je bilo teško i što predstavlja crne tačke u našoj istoriji pokušavamo da zaboravimo. To nije dobro, jer moraju postojati osobe koje će o tome brinuti. Do 1999. godine smo imali odbore u gradu za očuvanje spomeničkih nasljeđa. Međutim, brzo su ukinuti. Osim Savjet za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova Skupštine glavnog grada nemamo nijedno stručno tijelo koje bi o ovome vodilo računa. Naravno, tu su i Sekretarijat za kulturu, kao i ‘Muzeji i galerije'“, kazao je Vučinić, istakavši da bi „trebalo ponovo imati odbore namijenjene očuvanju spomenika“.
Naglašava da se o spomeniku pod Ljubovićem vlast mora brinuti, te da ga ne smijemo prepustiti rubu vremena:
„Niti mu dozvoliti da polako kruni, da se zatre, pa nestane. Jedno društvo koje ima kulturu sjećanja na svijetle primjere iz svoje prošlosti, zasigurno mora imati bolji pogled na svoju budućnost“.
Nakon spomenika pod Ljubovićem, ekipa se zaputila ka Veljem brdu u posjetu obilježju specifičnog izgleda koji mnogi zovu Viljuška.
Posvećen rodoljubima koje su Njemci objesili 1943. godine, spomenik se nalazi uz saobraćajnicu, starim putem od Podgorice ka Danilovgradu.
Podignut na Dan oslobođenja Podgorice, 19. decembra, 1961. godine, taj istorijski simbol djelo je Milorada Miša Vukotića .
„Pogledajte sunce nad ovim brdom, neka vas svjetlost opominje što je mrak“, ispisano je na bočnim stranama. Na postamentu isklesana su imena devetorice stradalih.
Umjesto uređenog spomen-obilježja, reporteri su zatekli neprohodan teren i spomenik koji „tone“ u divlje rastinje. Ne postoji uređena staza, niti bilo kakav pristojan prilaz.
Da je Viljuška u lošem stanju, ocjenjuju i Vučinić i mještanin Veljeg brda Dejan Boljević .
„Jedan dio napravljen je od natur betona u brutalističkom stilu… S druge strane nalazio se i dio spomenika, gdje je bio red bandera. Bilo ih je devet, sa gvozdenim željeznim kukama. Na tim kukama su bili obješeni rodoljubi iz ovog mjesta – sedam odraslih momaka i dva dječaka“, objašnjava Vučinić.
Istakao je da o spomenicima koji nemaju status kulturnog dobra „računa vode opštine, u ovom slučaju Glavni grad“.
„Zbog ograničenosti sredstava u budžetu, a zbog velikog broja spomenika na teritoriji Podgorice, dolazimo u situaciju da nisu očuvani. Problematičan je i nemar, pa čak i samog stanovništva. Izuzev lokalnih organizacija boraca koje njeguju tu tradiciju, većinom njihovih potomaka koji poklone pažnju ponekad, drugi to rijetko kad rade“, kazao je Vučinić.
Dodao je da budžetska sredstva za kulturu u Gradu nijesu dovoljna i apelovao je da budu veća.
„Za kulturu u ovom gradu iz budžeta je izdvojeno manje u odnosnu na prošlu godinu. Ovakva mjesta zaslužuju pažnju. Bez kulture sjećanja i ljudskog odnosa prema svijetlim primjerima naše prošlosti, nema puta u bolju budućnost“, kazao je.
Iako se spomenik ne nalazi u najboljem stanju, Boljević priča da se u „zadnjih nekoliko godina nešto radilo oko njega“.
„Dolazili su da čiste, jer se godinama nije ništa radilo. Dolazila su udruženja iz Pipera i organizovali su čišćenje oko Viljuške prošle godine. Mi, mještani, ponekad očistimo i sredimo. Sve to od svog novca. Javnost nije svjesna značaja i važnosti spomenika. Za Viljušku mi mještani moramo da znamo. Doseljenici, mislim, rijetko koji zna“, istakao je Boljević.
Rekao je i da se o mnogim spomenicima na teritoriji Podgorice čuje samo kada „odgovara političarima“, a da građane „oni ni ne zanimaju“.
„U Crnoj Gori imamo lošu tradiciju da prema spomenicima stradalih u ratovima ne postupamo korektno. Nijesam primijetio da je sadašnja i prošla podgorička vlast dolazila da obiđe ovaj spomenik. To, prema mom mišljenju, šalje pogrešnu poruku. Ne treba pretjerivati da se radi ili grade neki novi spomenici, ali potrebno je odati počast stradalima. Valjalo bi da se uredi oko ovog spomenika i, naravno, ograditi“, kazao je Boljević.
Spomen-obilježje na Trijepču „čuva“ grad, ali grad ne čuva njega, ocjenjuju sagovornici „Vijesti“.
Iako je veoma turistički atraktivan vidikovac, prilaz i stanje spomenika ne služe na čast. Pokraj samog puta do vidikovca je divlja deponija, a do spomeničkog bloka vodi zanemareno betonsko stepenište, dok je prilaz s obje strane zarastao u suvu, visoku travu i grmlje.
Iznad spomen-ploče nadvija se velika betonska nadstrešnica na kojoj su vidljiva ozbiljna oštećenja. Spomenik je jasno izložen eroziji i vlagi, a posebno su kritične njegove ivice.
Ime Trijebač, otkriva Vučinić, potiče od paganske riječi „Trijepč“ (Trebješ) i označava prostor na kojem su se, u davna vremena, prinosile žrtve bogovima.
Podignut 1967, a obnovljen 2001. godine, spomenik je, ističe Vučinić, napravljen od sredstava koje je prikupilo više stotina piperskih porodica „čija su rodbine stradale u Drugom svjetskom ratu“.
„Spomenik je djelo Dragana Markovića , koji ga je napravio izuzetno lijepim. Krasi ga obelisk, visok deset, a širine gotovo dva metra. U donjem dijelu postamenta je jednakostranični trougao. Ispod se nalazi ploča na kojoj je upisan naziv spomenika palim borcima u Narodnooslobodilačkom ratu od 1941. do 1945. godine i žrtvama fašističkog terora s područja Pipera“, rekao je.
Objašnjava da je spomen-obilježje na Trijepču posvećeno i lokalnim borcima poginulim u prethodnim ratovima za oslobođenje Crne Gore.
Naglašava i da ga naročito brine što “armatura popušta” u šta se uvjerila i ekipa „Vijesti“.
„Spomenik je spreman za kompletnu restauraciju. Problematično je to što se ovaj kompleks prostire i na privatnom vlasništvu. Vrh je istovremeno interesantan i za telekomunikacione operatere, koji su ovdje postavili nekoliko svojih repetitora i to sa svih strana“, ocjenjuje Vučinić.
Problematizuje i to što je spomenik prošlog Dana državnosti – 13. jula bio u „mraku“.
Da se šalje loša poruka time što spomen-obilježje nije bilo osvijetljeno, smatra i mještanin Pipera Đuro Vučinić . On je ekipi „Vijesti“ kazao da su mještani više puta pokušali da utiču na gradske oce da bolje povedu računa o spomeniku na Trijepču. Tvrdi i da je podnosio inicijative da se trajno osvijetli, ali nije naišao na odobrenje od nadležnih.
„Na brdu je postavljen snažan reflektor, koji nikad ne radi, posebno ne kad treba.Tako je bilo i prošlog 13. jula. Osvjetljenje obeliska treba postaviti na samom spomeniku… Spomenik na Trijepču ima poseban značaj, jer ne postoji familija iz regiona Pipera da nečiji predak nije upisan na memorijalnim pločama. Uostalom i sam njegov naziv sve govori“, smatra on.
Među spomenicima obraslim travom i zaboravom i pločama koje su izgubile slova i značenje, ekipa „Vijesti“ i Vučinić zaputili su se ka mjestu koje prkosi tome.
Iza cetinjske magistrale, skriven, nalazi se jedan od najvećih spomeničkih kompleksa u državi, djelo Svetlane-Kane Radević – Barutana. Posvećen je stradalim rodoljubima iz Lješanske nahije, u Balkanskom, Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Na njemu su uklesana imena 459 poginulih Lješana. Taj spomenik jedan je od pet crnogorskih koji se nalaze na široj mapi Balkanskog poluostrva.
Međutim, on nije uvijek bio u dobrom, očuvanom stanju. Zahvaljujući naporima mještana i civilnih aktivista i redovnim akcijama čišćenja, Barutana danas predstavlja rijedak primjer brige o kulturnom dobru.
Potvrdu toga dao je i Vučinić, opisujući ga kao „izvanredan i uspio“ projekat.
„Kada bismo gledali ovaj spomenik iz vazduha, vidjeli bismo da podsjeća na grančicu masline. Iako je spomenik poginulim Lješnjanima u ratu, on predstavlja simbol mira. Jer kakav bi to bio spomenik ako ne upućuje i ne daje sljedećim generacijama poruku da ne treba ratovati, kao i da svaki sukob treba da prestane. Ona (Kana) je iskoristila kamen iz okoline i koji podsjeća na naše seoske međe koje dijele imanje…“, kazao je Vučinić.
Dodao je da, iako mnogi kažu da je ovdje simbol sunca i buktinje koju je Persej oteo od bogova, ova „buktinja“ podsjeća na ruke uspravljene prema nebu. Te ruke se, smatra Vučinić, mole za mir i blagostanje.
„Kada gledate ovaj spomenik iz vazduha, liči i na južnoameričke ostatke Inka koji su davali velike nacrte u pustinji Atakama koja se može vidjeti i iz svemira. Ova grančica masline je i poruka višem biću da ljudi moraju da teže ka miru“, rekao je Vučinić.
Da nijesu sva istorijska obilježja na teritoriji Podgorice zapuštena i prepuštena točku vremena, potvrđuje spomenik na Ravnom lazu u Piperima.
Nekada zapušteno, a sada u veoma dobrom stanju, to spomen-obilježje je svjedočanstvo brige mještana o važnim istorijskim zaostavštinama.
Na tom mjestu je 8. jula 1941. godine Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) za Crnu Goru, Boku i Sandžak digao ustanak protiv okupatorskih snaga.
Mještanka Jelena Zvizdojević pojasnila je reporterima „Vijesti“ da spomenik održavaju porodice Milutinovića i Pavićevića. Kazala je da od malih nogu brinu o spomeniku, te da ne prođe nijedna ljetnja sezona da ne pokose i očiste oko obilježja. No u tome nijesu sami, jer:
„I Glavni grad, takođe, jednom ili dva puta godišnje dovede u red sve oko spomenika“.
Prema riječima konzervatorske savjetnice u „Muzejima i galerijama“ Magdalene Radunović , prepoznavanje i očuvanje spomenika i spomen-obilježja profesionalna je obaveza svih koji se bave kulturnom valorizacijom.
„Pripadajući javnom prostoru, spomen-obilježja svojim izgledom i simboličkim značenjem manifestuju kulturu društva i odraz su vremena u kojem su nastali, a njihovo očuvanje i njegovanje su odraz sadašnjeg vremena i moramo ulagati napor u većoj edukaciji o značaju i vrijednostima spomenika naše prošlosti. Najbolje su očuvana spomen-obelježja postavljena u užem gradskom jezgru koja su na vidnim i osvjetljenim mjestima“, kazala je Radunović.
