Kada je Donald Tramp u aprilu pokrenuo trgovinski rat protiv Kine, prijeteći carinama i do 145 odsto, kineska vlada je poručila da se nikada neće povinovati ucjenama i zaklela se da će “borbu voditi do kraja”.
Sada se postavlja pitanje da li dogovor koji su Tramp i Si Đinping postigli u Busanu, u Južnoj Koreji, znači da je ta borba zaista završena – i ako jeste, pod čijim uslovima.
Obje strane su skinule sa stola neke od svojih najjačih aduta, ali ovo više liči na primirje nego na trajan mir koji bi postavio stabilne granice u odnosima Kine i SAD. Ipak, nazire se okvir šireg, dugoročnog diplomatskog odnosa – uz najavljene uzajamne posjete dvojice lidera u roku od godinu dana. To je nešto sasvim drugačije od onoga čemu su se nadali jastrebovi u američkom Kongresu kada je Tramp došao na vlast, i uzbuniće političare na obje strane.
Jedan od problema bio je u tome što Trampovi strateški ciljevi prilikom pokretanja trgovinskog rata nikada nijesu bili jasno definisani – ravnoteža između zaštite tradicionalne američke proizvodnje, ograničavanja pristupa savremenim tehnološkim industrijama od ključnog značaja za nacionalnu bezbjednost SAD, kažnjavanja kineskih trgovinskih praksi ili, u širem smislu, nastojanja da se Kina nadvlada kao konkurentska prijetnja, bila je nejasna. Postepeno je u glavama nekih članova Trampove administracije ta borba prerasla iz trgovinskog rata u geopolitičko nadmetanje između dvije svjetske sile – sukob čiji je ishod cijeli svijet iščekivao.
Kao rezultat toga, proteklih šest mjeseci bilo je burno razdoblje obilježeno promjenjivim carinama, ograničenjima izvoza, prijetnjama i kontra-prijetnjama, odlaganjima i istragama monopola.
Kada se analiziraju trgovinski sporazumi, obično se kaže da se „đavo krije u detaljima“, ali kada je riječ o Trampovim sporazumima – đavo se često krije upravo u nedostatku detalja.
Tokom većeg dijela krize, američke carine na kinesku robu iznosile su u prosjeku 55%. To je bilo znatno ispod efektivnog nivoa potpune zabrane od 145% koji je Tramp ranije prijetio da će uvesti, ali i dalje dovoljno visoko da ozbiljno testira otpornost kineske ekonomije – test koji je Kina položila.
Za ono što je proizašlo iz jučerašnjeg sastanka potrebno je vrijeme kako bi se u potpunosti sagledalo. U stvarnosti, riječ je samo o okvirnom sporazumu, a kao što je to nedavno bio slučaj sa Kanadom, takvi sporazumi mogu da se raspadnu u bilo kom trenutku. Štaviše, kada se analiziraju trgovinski sporazumi, obično se kaže da se “đavo krije u detaljima”, ali kada je riječ o Trampovim sporazumima – đavo se često krije upravo u nedostatku detalja.
Veliki dio dogovorenog zapravo predstavlja povratak na ranije stanje. Kina je pristala da najmanje godinu dana odloži potencijalno pogubna nova ograničenja na izvoz rijetkih zemnih materijala. Takođe će ponovo kupovati američku soju. Peking je pristao da učini više kako bi kontrolisao izvoz hemikalija koje se koriste za proizvodnju fentanila – sintetičkog opioida koji je izazvao krizu predoziranja u Sjevernoj Americi, navodni razlog za uvođenje 20% carina. Zauzvrat, Tramp je pristao da prepolovi tu stopu od 20%, čime bi prosječna američka carina pala na 45%, što je i dalje više nego u Indiji.
Tramp je, na letu kući iz Južne Koreje, bio neodređen u vezi s ulogom SAD u ublažavanju procedura za dobijanje licenci za isporuke Nvidijinih čipova za vještačku inteligenciju Kini, rekavši da novi, najmoćniji čip – Blackwell – nije ni pomenut, te da je to pitanje između Kine i Nvidije. Na ovu izjavu, bezbjednosni jastrebovi u Vašingtonu će sigurno obratiti pažnju.
Uslovi za prodaju američkog ogranka TikToka, koji je u vlasništvu kineske firme ByteDance, biće objavljeni zasebno – uključujući veličinu udjela koji će ByteDance zadržati, kao i pitanje kontrole nad algoritmom.
Prema Trampovom tumačenju, strahovi da je namjeravao da okrene leđa Tajvanu takođe su bili neosnovani. Tema Tajvana, kako je rekao – prilično nevjerovatno – nije ni bila na dnevnom redu.
Još važnije, tokom proteklih šest mjeseci obje strane su naučile mnogo o međusobnim polugama moći i ranjivostima – uključujući i to koji trgovinski instrumenti daju najbolje rezultate. Za SAD je zabrinjavajuće to koliko je Kina uspješno preusmjerila izvoz robe, prvobitno namijenjene američkom tržištu, ka drugim, uglavnom azijskim tržištima, nakon što su američke carine stupile na snagu. One koji su predviđali da će Kina upasti u krizu otrijeznila je činjenica da je kinesko tržište akcija poraslo za 34%. Kineski trgovinski suficit će, po svemu sudeći, biti veći nego prošle godine. U međuvremenu, američka inflacija, podstaknuta carinama, neprimjetno je porasla na politički rizičnih 3%.
Prije svega, nakon što je američko Ministarstvo trgovine u septembru izmijenilo svoje propise, čime je – prema nekim procjenama – još 10.000 kineskih firmi dodato na listu sankcionisanih kompanija u Vašingtonu, Peking je uzvratio masovnim proširenjem obima svojih kontrola izvoza rijetkih zemnih elemenata – materijala ključnih za visokotehnološku proizvodnju, uključujući automobile, baterije i vojnu opremu.
Ako bi te mjere bile u potpunosti sprovedene, Kina bi stekla mogućnost da ograniči proizvodnju najrazličitijih vrsta proizvoda širom svijeta koji zavise čak i od minimalne količine rijetkih zemnih metala porijeklom iz Kine. Ova obimna ograničenja, objavljena 9. oktobra, a trebalo je da stupe na snagu u novembru, pokazala su koliko SAD nijesu uspjele da se oslobode zavisnosti svojih lanaca snabdijevanja od kineskog gotovo monopolskog položaja u preradi rijetkih materijala.
Ispostavilo se da su Sjedinjene Države otkrile kako se i nasilniku može uzvratiti.
Prema jednom izvoru, ministar finansija Skot Besant, sagledavajući koliko se situacija približila ivici ambisa, uspio je da ubijedi Trampa da je cijena konfrontacije postala previsoka – što je obje strane dovelo do međusobnog povlačenja ove sedmice.
Primirje je dogovoreno samo na godinu, ali to bi moglo ići u korist Kini. Taj period daje Siju vrijeme da dodatno pogura Kinu naprijed u razvoju tehnologija budućnosti, uključujući zelene tehnologije i proizvodnju, oblast u kojoj već ima vodeću poziciju i koja predstavlja okosnicu novog petogodišnjeg ekonomskog plana.
Podjednako važno, Kina se nada da će je druge zemlje vidjeti kao odgovornu i uzdržanu svjetsku silu koja ne traži sukob, ali je dovoljno snažna da izdrži američki pritisak.
U najmanju ruku, riječ je o sukobu dva stila upravljanja. Si je pristalica “rata pozicije”, dok je Tramp čovjek “rata pokreta” – u kojem instinkt nadvladava dosljednost i strategiju. Za sada, ratnik pozicije pobjeđuje – ili, barem, ne gubi.
