U ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha.
„Ko s blagoslovom seje, s blagoslovom će i požnjeti.“ Tako nam kaže Sveti apostol Pavle u poslanici koju smo danas pročitali, a Jevanđelje nam prenosi onaj događaj kada je Gospod bio na obali, pa je zamolio Simona Petra, onog učenika koga je među prvima odabrao za Svoje apostole, da uđe u lađu zajedno sa njim. I onda je sa lađe dugo besjedio i govorio Gospod svojim učenicima, pa će poslije završene besjede reći Simonu Petru: „Idi u dubinu i baci mreže.“
A on će reći: „Gospode, cijelu noć smo lovili, i ja i oni koji su u lađi i ništa ne ulovismo.“
A Gospod mu opet kaže: „Baci mrežu, Simone.“ I on baci mreže i lađa se napuni ribe, toliko ribe da su teško mogli da je izvuku na kopno, pa su pozvali komšije da i oni dođu da im pomognu. I Simon, zapanjen onim što se dogodilo, pao je pred Gospoda da bi mu Gospod rekao veliku i svetu riječ: „Simone, dosad si ribu lovio, a od sada ćeš biti lovac ljudi i učiniću te ribarem ljudskih duša.“
I tako se i dogodilo. Simon Petar i ostalih jedanaest učenika Hristovih, koji su bili ribari, koji su ribu lovili i ribom se hranili, oni su, blagoslovom Božijim, postali sijači sjemena Hristovoga, blagoslovenoga. Postali su svjedoci Hristovi, propovjednici NJegove ličnosti, NJegove nauke, i oni koji su NJega posvjedočili i svojim životom, svojim djelima, koji su Ga posvjedočili do kraja svoga zemaljskog života i koji su do danas ostali NJegovi svjedoci.
Sijali su sjeme Božije nauke, sa blagoslovom Božijim, a onaj koji sa blagoslovom sije sjeme, sa blagoslovom i žetvu žanje. Gospod apostolu Petru karakteristično kaže: „Baci u dubinu.“ Na prvom mjestu ga podstiče da mrežu svoju baci na duboko mjesto, gdje se obično skuplja najviše riba. Ali nije samo to smisao Hristovih riječi, već njega time Gospod priziva da i sam zaore dublje u svoje srce i svoj um.
Mreža Hristova se dotakla dubine njegovog srca i njegove duše i ulovila je i Petra i Andreja i druge svete apostole, dotakavši se njihove duše, njihovog srca, njihovog uma, a onda, u isto vrijeme, prosvetivši njihov um svjetlošću bogopoznanja, otkrio im je da se Božija istina ne nalazi na površini, da nikada površno znanje ne može biti dovoljno da se njime dotakne ona najdublja istina na kojoj počiva svijet i na kojoj se temelji ljudski život, ljudska istorija, ljudska sudbina.
Bio sam, negdje 1984. godine, u Sankt Peterburgu, na jednom groblju gdje se nalazi kapela Prepodobne Ksenije Petrogradske. Ta kapela je bila okovana spolja, jer su komunisti ondašnjeg vremena zabranjivali narodu da pristupa tom svetom mjestu gdje se upokojila ta blagočestiva duša, pa je bilo po tim daskama i prazninama između dasaka ispisano stotine imena na papirićima, gdje su vjerne Božije duše tražile blagoslov Božiji i pomoć od Prepodobne Ksenije.
Tom prilikom, na tom groblju, sreo sam jednu prostu dušu koja se sigurno od tada upokojila. Bio sam zajedno sa jednim jeromonahom, ocem Metodijem, nastavnikom petrogradske akademije, pa sam bio začuđen, s jedne strane prostotom te duše, a s druge strane dubinom njenih plavih, kao nebeski svod, očiju.
Bila je starica šezdesetih godina pa sam je pitao odakle je, a ona će reći: „Oče, ja sam iz Sibira dalekoga došla. Tamo u Sibiru nema nijedne crkve, sve su bezbožnici srušili. A ja, oče, bez Crkve ne mogu da živim, pa sam ovdje došla i živim u nekom podrumu u Petrogradu i ovdje sređujem i čistim grobove.“ Pa se onda okrenula i pogledala u mene svojim čistima očima, pa će reći: „U dubinu, oče.“
I kažem joj: „U pravu si, sestro. U dubinu treba da gledamo, jer samo u dubini se otkriva Gospod, sila NJegova, u dubini ljudskoga srca.“
A onda se okrenula onom jeromonahu koji je bio sa nama i koji je bio dobar čovjek, ali se vidjelo da je prošao kroz neku muku pa je lice njegovo bilo ispunjeno tugom. Onda će reći njemu: „Oče, a što si tako tužan? Ne smiješ biti tužan, znaš li ti, oče, da je Hristos velika radost! Velika radost je Hristos, velika radost!“
Zapamtio sam te njene riječi, a vidim da te riječi njene nijesu njene, nego su Hristove riječi. Isto to što je ona nama rekla toga dana na Smolenskom groblju u Sankt Peterburgu, evo Gospod je rekao Simonu Petru na Genisaretskom jezeru: „U dubinu Simone.“ Simon Petar Ga je poslušao i bacio mrežu i napunio mrežu ribama, a u isto vrijeme ga je Gospod prizvao da bude ribar ljudskih duša, da se dotiče dubina ljudskog srca, ljudske duše, da silom božanske istine prosvjećuje, silom Onoga koji se rodio od Presvete Djeve, čiju je nauku slušao.
Pa se onda ponekad kolebao apostol Petar i onda uvijek se dizao poslije padanja. I uvijek je čudo živo kako su rimokatolici, naša braća sa Zapada, upravo na tom Petru zasnovali to lažno učenje kako je, tobože, rimski papa nepogrešiv. Upravo apostol Petar, na kome se temelji takvo učenje je najbolji dokaz da nijedan čovjek, pa ni rimski papa, na zemlji rođen, ne može biti nepogrešiv, jer to je onaj apostol Petar koji se triput odrekao Gospoda. Kako je nepogrešiv ako se Gospoda triput odrekao?
To je onaj Petar koji je takođe prije Hristovog raspeća, protivno volji Božijoj, pokušao da spriječi ono što je bilo Božijim promislom predviđeno – stradanje Hristovo, pa je odsjekao uho Malhu, slugi rimskoga cara. Taj Petar se i kasnije kolebao kada je Gospod razapet i pobjegao, ali se ponovo vraćao i zato ga je Gospod tri puta pitao:
„Petre, ljubiš li me?“
„Ti znaš da Te ljubim, Gospode.“
„Pasi ovce moje“, i onda ga ponovo pita: „Simone Petre, voliš li me?“
„Gospode, Ti znaš da Te volim.“
„Pasi ovce moje”, i po treći put ga pita: „Simone Petre, ljubiš li me?“
Petar kaže, potresen kao i na Genisaretskome jezeru: „Gospode, Ti sve znadeš i Ti znaš da Te ja volim.“
„Hrani, Petre, jaganjce moje“, i time ga je Gospod ponovo vratio u apostolsko dostojanstvo i utvrdio njega prevrtljivog, kolebljivog i pogrešivog, ali onoga trenutka kada je Petar zaista otišao u dubinu, kada je mreža Hristova hvatila dubine njegovog bića, njegovog uma, njegovog srca, onda je Petar postao stamen. A ostalo je i jedno predanje da je Petar, kada je trebao da strada u Rimu, krenuo da bježi iz Rima, pa ga je na putu sreo Gospod i pitao Ga je: „Kuda ideš, Gospode?“ Tamo gdje se sreo sa Gospodom, tamo i danas postoji crkvica u kojoj i dalje pišu te riječi na latinskom: „Quo vadis, Domine?“
A Gospod mu kaže: „Idem, Petre, da se ponovo razapnem za tebe i za ovaj svijet.“ To je potreslo Petra i on se vratio i bio naglavačke razapet. Tamo gdje je onaj veličanstveni hram u Rimu, tu u njegovim temeljima iz vremena cara Konstantina, pronađen je njegov grob i djelići njegovih moštiju.
Petar je, zaista, do kraja života tragao za dubinom, sreo se sa Gospodom u dubinama svoga bića i postao i ostao NJegov živi svjedok, kao i drugi sveti apostoli Hristovi, kao i ostali veliki svetitelji Crkve Božije, na čelu sa Svetim Nikolajem Čudotvorcem, u čijem hramu se nalazimo, zajedno sa Ispovjednikom Haritonom, koga danas proslavljamo, koji je takođe bio vjeran Gospodu do smrti, ispovjedao ime NJegovo i bio NJegov svjedok.
Zajedno i sa Svetim sveštenoispovjednikom Kirilom baošićkim i dalmatinskim, koga proslavljamo kao velikog svjedoka Hristoovg, kao onoga koji je zaista sazdao duboku brazdu u svome srcu i posijao, sa blagoslovom Božijim, sjeme i sjeme je urodilo bogatim plodom, a njegov spomen se uvijek iznova obnavlja i u budućim vremenima će biti još prisutniji među nama nego što je bio ovih sto pedeset godina prije nas.
Sveti Kirilo, ovdje rođen, ovdje je sjeme nauke Božije posijano po njegovoj duši, sa blagoslovom Božijim, kroz tajnu krštenja, miropomazanja i vaspitanja u strahu Božijem od njegovih bogougodnih roditelja. Pa je onda, prizvan od Gospoda, kao i Petar nekada, otišao u manastir Savinu Presvete Bogorodice i tu se utvrdio i umnožio svoju vjeru, vaspitavao se u strahu Božijem i išao u dubine, po riječi Gospodnjoj i po Božijem prizivu, da bi onda odatle postao propovjednik, prezviter i protosinđel Crkve Božije do Šibenika i Dalmacije, gdje je ostao vjeran i nepokolebiv, vjeran pravoj i istinskoj vjeri, jevanđeljskoj, Hristovoj i pravoslavnoj vjeri.
U vremenima velikog kolebanja naroda pravoslavnog u Dalmaciji, kolebanja koje je čak zahvatilo i tadašnjeg Episkopa Benedikta Kraljevića Dalmatinskog, koji se od straha austrougarskog i zbog nekih svojih interesa, pokolebao i zaprijetila je opasnost da se odrekne pravoslavne vjere i da izvrši uticaj na čitavi narod.
Kirilo protosinđel se suprotstavio tome i zato je, zajedno sa još jednom grupom hrišćana, pravoslavnih Srba, bio osuđen na dugogodišnje robovanje. Mnogi od njegovih sapatnika su ostavili svoje kosti po austrougarskoj tamnici, staroj Gradiški i na drugim mjestima, a on, okovan u okove gvozdene, proveo je dugo vremena u tamnici, da bi onda, na nastojanje mnogih, bio preveden iz tamnice u manastir Bezdin, gdje i danas postoje ostaci njegove sobe na tavanu manastirskog konaka, gdje je stražar stalno bio ispred te sobe njegove i gdje je proveo poslednje godine svoga života da bio bio pušten 1848. godine i da bi u podvigu, molitvi i postu proveo ostatak svoga života, jer zabranjeno mu je bilo da se vrati u svoj rodni kraj, u Baošiće i manastir Savinu.
Tamo se, prije sto pedeset godina, upokojio veliki ispovjednik Crkve Hristove, Kirilo baošićki i dalmatinski Cvetković. U njegovoj duši posijano je sjeme blagosloveno i to sjeme je donijelo bogatoga ploda. On je poslušao riječ Hristovu i bacio je riječ u dubinu i ulovio je bezbrojne duše, ukrijepivši ih u vjeri pravoslavnoj, u nadi, u ljubavi, u pravdi Božijoj i u vjernosti pravdi Božijoj.
Dakle, nije slučajno apostol Pavle zapisao ove riječi koje pomenusmo na početku: „Onaj koji s blagoslovom sije, s blagoslovom Božijim dobija i bogatu žetvu.“ Onaj koji zaore duboku brazdu, taj će moći hljebom da se hrani, ovim tjelesnim. Koji baci mreže duboko u more uloviće riba, ali ako baci duboko mreže Gospodnje u svoju dušu i koji zaore duboku brazdu u svojoj duši vjerom Božijom, vrlinama, trudom, molitvom, taj će zaista dobiti i zaraditi velikog ploda Božijeg i velikoga Božijeg blagoslova.
Molitvama Svetog apostola Petra, Prepodobnoga Ispovjednika Haritona, Svetoga Sveštenoispovjednika protosinđela Kirila baošićkog i dalmatinskog, Gospode Isuse Hriste, Bože naš, pomiluj i spasi nas. Amin.
