Ulazak Crne Gore u EU: koristi i izazovi u svjetlu iskustava Slovenije i Hrvatske

Ulazak Crne Gore u EU: koristi i izazovi u svjetlu iskustava Slovenije i Hrvatske

Od sticanja nezavisnosti 2006. godine, Crna Gora je jasno odredila svoj pravac – članstvo u Evropskoj uniji. Pregovori, započeti 2012, nijesu puka birokratija, već proces dubokih promjena: od vladavine prava i reforme institucija, do ekološkog i ekonomskog razvoja, pa sve do društvene modernizacije.

Iskustva Slovenije (članice od 2004) i Hrvatske (članice od 2013) jasno pokazuju: koristi jesu velike, ali i cijena može biti visoka. Suštinsko pitanje glasi – da li će Crna Gora zaista biti spremna da te šanse pretoči u realnost?

Moj pogled iznutra

Kao neko ko živi u EU, razlika je jasna i na ličnom nivou. Kada krenem za Crnu Goru, prelazim samo jednu granicu, iako za to vrijeme prođem kroz tri države. To je Evropa bez barijera – sloboda kretanja u svom najjednostavnijem obliku.

Ali postoji i druga strana medalje. Cijene u Sloveniji i Hrvatskoj gotovo su iste kao u Njemačkoj, dok su u Crnoj Gori pojedini proizvodi ponekad i trostruko skuplji nego u Njemačkoj. To nije „čudo trgovaca“, već posljedica činjenice da Crna Gora nije dio slobodne carinske cirkulacije i jedinstvenog tržišta. U EU nema takvih apsurdnih razlika.

Uz to, Crna Gora već ima jednu veliku prednost: iako ne pripada eurozoni, koristi euro kao zvaničnu valutu. To znači da bi, za razliku od Hrvatske koja je morala da zamijeni kunu, ulazak Crne Gore u EU prošao gotovo neprimjetno u monetarnom smislu. Jedna velika prepreka na putu Crne Gore ka članstvu već je prevaziđena.

Reforme, institucije i mentalitet

Koristi od članstva nijesu sporne: stabilan pravni okvir, fondovi, modernizacija privrede i jačanje investicija. Ali ono što Crna Gora najviše mora da dobije jeste povjerenje u institucije. Bez beskompromisne borbe protiv korupcije, članstvo će ostati mrtvo slovo na papiru.

No, iza zakona i institucija stoji jedno dublje pitanje: da li će Crna Gora zaista promijeniti mentalitet? Evropa ne znači samo donijeti propise, već i živjeti po njima. Ako Crna Gora ostane društvo u kojem se pravila zaobilaze, gdje je „veza“ važnija od zakona, članstvo će biti samo forma, a ne suština.

I da ne zaboravimo: postoje političke strukture koje otvoreno opstruišu put Crne Gore u Evropsku uniju. Njihov uticaj nije zanemarljiv – i upravo zato proces integracija mora biti test zrelosti ne samo države, već i društva u cjelini.

Migracije i dijaspora

Iskustvo Hrvatske pokazuje koliko opasno može biti masovno iseljavanje. Mladi odlaze, a zemlja ostaje prazna. I Crna Gora rizikuje isti scenario.

Ali ako budu stvorene pametne politike, dijaspora može postati snaga razvoja – kroz investicije, znanje i veze sa svijetom. Već sada doznake iz inostranstva čine oko 15 % BDP-a Crne Gore. Umjesto da se emigracija gleda samo kao gubitak, Crna Gora mora je pretvoriti u resurs.

Vlast, opozicija i nedostatak vizije

Najveći problem Crne Gore nije samo u slabim institucijama, već u političkim elitama. I vlast i opozicija prečesto se zaklanjaju iza fraze „evropski put“, dok u praksi pokazuju nedostatak vizije i odgovornosti. Evropska unija im služi više kao politički dekor u međusobnim sukobima nego kao stvarni razvojni okvir.

Građani zato s pravom pitaju: kako je moguće da se godinama govori o reformama, a korupcija i dalje razara temelje države? Zašto umjesto konkretnih politika stižu samo prazna obećanja?

Političke strukture koje opstruišu evropske integracije postoje i nisu bez uticaja – ali još je opasnije to što i oni koji se zaklinju u „evropski put“ često nijesu spremni da ga zaista sprovedu. Ako političke elite ne pokažu odlučnost i iskrenost, proces integracija će ostati mrtav hod – a građani će platiti cijenu.

I naravno, ne treba zaboraviti ljudski faktor. Reformu ne sprovode papiri i strategije, već ljudi – stručni, kompetentni i odgovorni. Ako Crna Gora ne ojača administrativne i profesionalne kapacitete, čak i najbolje zakonske promjene ostaće mrtvo slovo na papiru.

Zaključak

Ulazak u Evropsku uniju mogao bi Crnoj Gori donijeti stabilnost, investicije i modernizaciju. Ali ništa od toga neće biti dovoljno ako se ne dogodi istinska promjena mentaliteta i ako političke elite – i na vlasti i u opoziciji – ne preuzmu odgovornost.

EU neće riješiti probleme umjesto Crne Gore. Ako Crna Gora ostane društvo koje traži prečice i opravdanja, članstvo će biti samo zastava na zgradi. Ako, pak, odluči da promijeni ponašanje i kulturu vlasti, onda će ulazak u EU biti početak stvarnog boljeg života.