Globalni prehrambeni sistem funkcioniše loše – i to na više nivoa. Za više od 2,6 milijardi ljudi zdrava ishrana je finansijski nedostupna, a očekuje se da će do 2030. preko 500 miliona ljudi patiti od hronične neuhranjenosti. Još gore, produktivnost prehrambenih sistema opada (dijelom zbog rastućih klimatskih rizika) upravo u trenutku kada bi, da bi se zadovoljila buduća potražnja, proizvodnja hrane morala da poraste za 50%. Agroprehrambena industrija ne samo da ubrzava gubitak biodiverziteta, degradaciju zemljišta i globalnu krizu vode, već je i izvor skoro trećine svjetskih emisija gasova sa efektom staklene bašte.
Ovu sumornu sliku mogli bi da ublaže programi školskih obroka. Danas oni obuhvataju 466 miliona djece širom svijeta, a godišnji izdaci za njih dostižu 84 milijarde dolara – što je za 36 milijardi više nego 2022. Svjetski lideri, okupljeni nedavno u Brazilu na globalnom samitu “Koalicije za školske obroke”, s pravom su hvalili ovaj napredak. Od Kanade do Indonezije – mnoge zemlje sprovode državne programe koji su stvorili jedan od najvećih sistema socijalne zaštite na svijetu.
Ali smisao školskih obroka ne svodi se samo na širenje socijalne zaštite. Kada se primijene ispravni pristupi, ovi programi pružaju priliku da se u potpunosti preobraze prehrambeni sistemi, ostvari cilj održivog razvoja UN broj 2 (“nulta glad”), podstakne privredni rast i ispune klimatski i ekološki zadaci. U novom izvještaju, koji sam pripremila zajedno sa Svjetskim programom za hranu UN, pišem da je za ostvarenje tog potencijala potrebno izaći izvan okvira socijalne politike: školska ishrana mora biti integrisana u sektorske strategije, pri čemu državne nabavke treba da postanu ključna poluga promjena.
Već nekoliko decenija dominantni pristup u ekonomskoj politici jeste “ispravljanje” tržišnih neuspjeha – i to uvijek tek nakon što se oni dogode. Vlade i međunarodni programi pomoći obično obezbjeđuju hranu u situacijama akutne potrebe i rijetko utiču na osnovne podsticaje koji oblikuju prehrambene sisteme. Javne nabavke uglavnom podstiču niske troškove i minimizaciju rizika, čime se učvršćuju kratkoročni pristupi na račun dugoročnih ulaganja.
Glavni korisnici takvog pristupa postaju velike agroprehrambene korporacije. Cijela ta industrija danas se odlikuje visokim stepenom finansijalizacije i koncentracije tržišne moći. Posljedica je da mnoga djeca dobijaju hranu bogatu kalorijama, ali siromašnu hranljivim materijama. Istovremeno, mogućnosti za lokalne, ekološki održivije proizvođače ostaju ograničene.
Problem se dodatno pogoršava zbog izolovanih pristupa upravljanju. Obično su za školske obroke odgovorna ministarstva prosvjete, zbog čega postojeći programi rijetko budu povezani sa sektorskim strategijama, agrarnom politikom ili klimatskim inicijativama. Milijarde dolara se godišnje troši bez ozbiljnijih pokušaja da se iskoristi transformativni potencijal državnih ulaganja. Upravo zato više od 150 dobitnika Nobelove nagrade i Svjetske nagrade za hranu pozvalo je na reformu globalnog prehrambenog sistema, birajući pristup nalik “misiji na Mjesec”.
U pravu su. Ali dodala bih da za uspjeh nije dovoljna samo još jedna proizvodna inicijativa – potrebna je orijentacija ka ispunjenju misije. Školski obroci moraju biti prepoznati kao dio javne infrastrukture koja može oblikovati tržišta i podsticati inovacije u čitavom lancu stvaranja vrijednosti. Procjene pokazuju da je povraćaj ulaganja ogroman: od 7 do 35 dolara za svaki uloženi dolar, pri čemu koristi idu oblastima zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite i lokalne poljoprivrede.
Kao što sam ranije isticala, mnoge mogućnosti proističu iz moći državnih nabavki da utiču na tržište. Stabilna potražnja koju stvaraju programi školskih obroka može podstaći poljoprivrednike i dobavljače da investiraju u ekološki održivije i zdravije metode proizvodnje. Rast koji proizilazi iz te potražnje stvoriće radna mjesta u širem lancu proizvodnje. Prema procjenama, na svakih 100.000 učenika koji dobiju obrok, direktno se stvara više od 1.500 radnih mjesta, uz dodatni broj poslova u sektorima kao što su poljoprivreda, transport, priprema hrane i monitoring.
Državne nabavke mogu postati katalizator inovacija u ishrani, regenerativnoj poljoprivredi i metodama kružne ekonomije, kao i ubrzati rast novih tržišta. Na primjer, svjetsko tržište alternativnih proteina (biljnih ili laboratorijski uzgojenih) prema prognozama će do 2034. porasti na 417 milijardi dolara.
Iako sve više zemalja sprovodi programe školskih obroka koji pomoću strateških nabavki povezuju ekonomske, zdravstvene i ekološke ciljeve, mnoge se još ne snalaze na ovom zadatku. Da bi se u potpunosti iskoristio potencijal školskih obroka, vlade moraju da ih uzmu u obzir u sektorskim strategijama koje su usmjerene na ispunjenje misije.
Prvi korak je pozicionirati školske obroke kao pokretačku snagu inovacija, održivosti i dostojanstvenog rada – ne kao trošak, već kao investiciju koja stvara multiplikativni efekat u zdravstvu, poljoprivredi i lokalnoj ekonomiji. Za uspjeh je potreban sveobuhvatan državni pristup – uz uključivanje ministarstava finansija, industrije, poljoprivrede, zdravstva i obrazovanja. Na primjer, Nacionalni program školskih obroka u Brazilu direktno je integrisan u širu industrijsku strategiju usmjerenu na ispunjenje misije. Fokus je na ekološki održivim proizvodnim lancima u agroindustriji koji jačaju bezbjednost hrane. Ne manje od 30% izdvojenih sredstava mora biti usmjereno na nabavku proizvoda lokalnih porodičnih farmi. Program takođe podstiče održive metode korišćenja zemljišta i pruža pomoć u prijavljivanju za ugovore. Kao rezultat, bruto vrijednost proizvoda porodičnih farmi koje učestvuju u programu već je porasla za trećinu.
Drugi korak je preispitati rad nabavnih organizacija i instrumenata. Nabavke treba usmjeriti ka lokalnim, održivim i inkluzivnim proizvodnim lancima, povezujući školske obroke s porodičnim farmama, malim i srednjim preduzećima i agroekološkim proizvođačima. Ugovori treba da nagrađuju rezultate (ishranu, održivost, ekonomski efekat), a ne samo najnižu cijenu. Takođe, oni moraju biti sklapani uz uslove koji garantuju usklađenost privatnog sektora s državnim ciljevima. Škotska je iskoristila prednosti univerzalno besplatnih školskih obroka zahvaljujući reformi sistema nabavki, zahtjevima za ekološku održivost i pravednost na radnom mjestu, kao i procedurama koje omogućavaju lokalnim vlastima zajedničke veleprodajne nabavke.
Treći korak je da vlasti priznaju svoju ulogu u oblikovanju tržišta. Programi školskih obroka mogu postati platforma za inovacije, ali samo uz široko učešće svih aktera. Na primjer, u Švedskoj jedna od misija Agencije za inovacije jeste da do 2030. obezbijedi svim učenicima “ukusne, zdrave i ekološki održive školske obroke”. Prototipovi rješenja razvijaju se zajednički sa učenicima, farmerima, civilnim društvom i političarima, a nabavke su integrisane u Nacionalnu strategiju za hranu i ciljeve prelaska ka ugljenično neutralnom blagostanju.
Četvrti korak je jačanje kapaciteta državnog sektora. Da bi misija bila uspješna, potreban je dinamičan kapacitet države, a ne pasivno izbjegavanje rizika. Vlasti treba da podstiču ministarstva da eksperimentišu, prilagođavaju se i oblikuju tržišta, a ne samo da nabavljaju proizvode i usluge.
Na kraju, vlade treba da teže globalnoj saradnji. Pravila međunarodne trgovine i investicija možda će morati biti reformisana kako bi transformacija prehrambenih sistema postala moguća. “Grupa 20”, klimatske konferencije, Svjetska banka i “Koalicija za školske obroke” – svi oni treba da pozicioniraju školske obroke kao moćan alat zelene industrijske politike, posebno sada, kada traže načine da pomognu vladama da povećaju državni kapacitet i fiskalni prostor.
Školski obroci su ogromna prilika da se postepeni napredak zamijeni transformativnim promjenama. Pitanje nije da li možemo da priuštimo više ulaganja u školske obroke, već da li sebi možemo da priuštimo da ne iskoristimo njihov potencijal u potpunosti.
