Pitanje identiteta srpske zajednice u Crnoj Gori jedno je od najosjetljivijih i najdinamičnijih društveno-političkih tema u ovoj državi. Ono se ne svodi samo na etničko ili vjersko određenje, već obuhvata i jezik, književnost, kulturu, običaje, pa i ulogu obrazovnog sistema u oblikovanju generacija koje tek dolaze.
Na poseban način, upravo mladi ljudi postaju ključni nosioci očuvanja i razvoja srpskog identiteta u Crnoj Gori, suočeni s brojnim izazovima koji dolaze kako iz političkog i zakonodavnog okvira, tako i iz procesa globalizacije i savremenih društvenih promjena. Borba je već više puta pisala o istorijskom, kulturološkom i društvenom značaju srpske zajednice Crne Gore kao one koja je zaista bila državotvorna kroz istoriju a svakako je interesantna tema gdje je ta zajednica danas i šta je čeka u budućnosti.
Srpski jezik i književnost predstavljaju temelj kulturnog identiteta Srba u Crnoj Gori. Iako Ustav Crne Gore od 2007. godine definiše „crnogorski jezik“ kao službeni, srpski jezik i dalje ostaje maternji za najveći dio stanovništva, pa i za one koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Njegova upotreba u svakodnevnoj komunikaciji, književnom stvaralaštvu i medijima čini ga jednim od stubova očuvanja kulturnog identiteta srpskog naroda Crne Gore.
Kada je riječ o kulturnim osobitostima, srpska zajednica u Crnoj Gori njeguje bogatu tradiciju kroz pesmu, igru, običaje i narodne svetkovine. Krsna slava, litije, sabori i crkveni praznici imaju ne samo vjerski, već i društveni značaj, jer okupljaju zajednicu i podsjećaju na istorijski kontinuitet srpskog postojanja na ovim prostorima. U tom smislu, kultura i običaji funkcionišu kao neizostavan faktor kolektivne memorije.
Poseban značaj u očuvanju srpskog identiteta imaju mladi ljudi. Oni su istovremeno i najosjetljivija i najvažnija karika – suočeni s pritiscima asimilacije, ali i nosioci potencijalne obnove i razvoja kulturnih obrazaca. Mladi Srbi u Crnoj Gori često se nalaze u raskoraku između naslijeđenih običaja i tradicije s jedne strane, i modernih društvenih tokova s druge.
Njihova uloga u očuvanju identiteta ogleda se u učešću u kulturnim manifestacijama, folklornim društvima, čitalačkim klubovima i crkvenim aktivnostima. Ipak, mnogi se suočavaju s problemom nedovoljne institucionalne podrške, što često dovodi do osjećaja marginalizacije. Na taj način, očuvanje srpskog identiteta među mladima zavisi u velikoj mjeri od lične inicijative i angažovanja zajednice, a manje od državnih institucija.
Pitanje prava i statusa Srba u Crnoj Gori ima dugu i složenu istoriju. Po popisu iz 2011. godine, Srbi čine značajan dio stanovništva, ali se u društveno-političkom smislu često suočavaju s izazovima koji se ogledaju u nedovoljnoj zastupljenosti u državnim institucijama i javnom sektoru.
Zakonodavni okvir formalno garantuje jednakost, ali praksa pokazuje da se srpska zajednica često osjeća zapostavljeno, naročito kada je riječ o jeziku i obrazovanju. Srpski jezik se ne tretira kao ravnopravan u javnim institucijama, a u medijskom prostoru dominira naglašeno distanciranje od srpskog kulturnog nasleđa.
Jedno od ključnih pitanja jeste uloga obrazovnog sistema. Obrazovni program u Crnoj Gori poslednjih decenija prolazi kroz reforme koje često izazivaju polemike u vezi sa statusom srpskog jezika i književnosti.
U školama se srpski jezik u velikoj mjeri svodi na privatnu ili porodičnu sferu, dok se u formalnom obrazovanju prioritet daje crnogorskom jeziku i književnosti. Time se stvara osjećaj kulturne distance kod mladih Srba, jer se identitetske odrednice njihovog jezika i književnosti marginalizuju. Iako u praksi nastavnici i đaci i dalje pretežno koriste srpski, zakonodavni okvir i obrazovni program ne daju mu zasluženo mjesto.
Ovo sve dolazi nakon što je de facto politički crnogorski jezik usvojen 2007. godine uz dodatak dva slova koja se mogu naći i u svakodnevnom govoru naroda ovih prostora, međutim do te godine u književnosti nisu imala mjesto. Pogotovo jer se ta dva slova mogu iskoristiti u svega 10-20 riječi. Niko ne spori dijalektičke razlike koje postoje na ovim prostorima međutim, afirmisanje crnogorskog jezika nauštrb srpskog, gdje je jedan službeni dok je drugi u službenoj upotrebi izjednačen sa bosanskim, hrvatskim i albanskim, koji su de facto nacionalne manjine u Crnoj Gori predstavlja svojevrsan plod diskriminacije.
Izazovi s kojima se suočava srpska zajednica u Crnoj Gori višeslojni su: od institucionalne marginalizacije, preko identitetskih sporova, do procesa globalizacije koji utiču na sve mlade, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Najveći problem ostaje balans između očuvanja tradicije i prilagođavanja savremenim društvenim tokovima.
Ipak, postoje i pozitivni primjeri. Brojna kulturno-umjetnička društva, nevladine organizacije i omladinski pokreti rade na očuvanju srpskog jezika, kulture i običaja. Uloga Srpske pravoslavne crkve takođe je presudna, jer ona ostaje glavni nosilac kulturnog i duhovnog kontinuiteta.
Stoga, Srbi u Crnoj Gori danas se nalaze pred složenim izazovima – između zakonskog okvira koji ne uvažava u potpunosti njihove kulturne osobenosti i svakodnevne potrebe da očuvaju sopstveni jezik, tradiciju i identitet. Mladi su ti na kojima ostaje najveća odgovornost – da budu čuvari nasleđa, ali i graditelji mostova ka budućnosti.
Ako obrazovni sistem, kulturne institucije i društvo u cjelini ne pronađu način da prepoznaju i uvaže srpski jezik i tradiciju kao dio bogatstva Crne Gore, rizikuje se gubitak jednog od najvažnijih stubova njenog multikulturnog karaktera. U suprotnom, jačanje kulturne svijesti mladih Srba moglo bi postati ključ očuvanja identiteta i garancija da srpsko nasleđe u Crnoj Gori ostane živo i relevantno i u decenijama koje dolaze.
