Pet godina ranije, Josip Broz Tito je raskrstio sa Josifom Visarionovičem Džugašvilijem Staljinom i Sovjetskim Savezom, i sastanak sa Kastrom je bio jedan mali korak ka stvaranju novih saveza širom svijeta i učvršćivanju statusa Jugoslavije kao socijalističke sile nezavisne od Moskve.
Šarmantni diplomata, u kasnim tridesetim, hvalio je Tita i nagoveštavao sjajne trgovinske aranžmane – Kostarika bi mogla da proda Beogradu najbolju kafu i kakao na svijetu, a zauzvrat bi kupovala cement i industrijske mašine.
Njih dvojica su ćaskali na engleskom, a prevodilac bi povremeno uskakao kada bi Titu bila potrebna pomoć. Obojica su pušili lule sa cigaretom vertikalno zataknutom na vrhu, Titov prepoznatljiv stil pušenja, koji je njegov posjetilac oponašao iz poštovanja.
Kada se ovaj sastanak završio, Tito je svojim pomoćnicima rekao da je Kostarikanac dovoljno simpatičan, ali da je njegovo laskanje nesumnjivo imalo za cilj sklapanje povoljnog trgovinskog sporazuma za njegovu zemlju.
Tito je bio u pravu kada je sumnjao da se iza Kastrovog šarma kriju skriveni motivi, ali to nije imalo nikakve veze sa trgovinskim sporazumom. Čovek koga je Tito sreo tog jutra bio je akreditovani kostarikanski diplomata, ali njegovo ime nije bilo Teodoro Kastro i nikada nije bio u Kostariki, uprkos svojoj sposobnosti da priča naširoko i nadugačko o svojoj navodnoj domovini.
Njegovo pravo ime bilo je Josif Grigulevič, i bio je sovjetski „ilegalac“, špijun koji se krio pod lažnim identitetom. Nekoliko mjeseci prije ovog sastanka, Staljin je Griguleviču dao važnu misiju – da ne potpiše ekonomski sporazum sa Titom, već da ga ubije.
Sovjetski program ilegalaca u inostranstvu počeo je gotovo odmah nakon Oktobarske revolucije koja je dovela boljševike na vlast 1917. godine i nastavlja se do danas, gdje ruske tajne službe godinama obučavaju operativce jeziku i pravilima života u stranim zemljama dok ne počnu da „prolaze“ kao njihovi državljani. Te misije mogu trajati decenijama.
U istoriji tog programa špijunaže zabilježene su izvanredne transformacije, ali je uspon Josifa Griguleviča do uglednog diplomate zemlje koju nikada nije posjetio posebno impresivan.
Nevjerovatna biografija siročeta Kastra
Rođen u litvanskom gradu Trakaju 1913. godine, Grigulevič je proveo vrijeme u revolucionarnom podzemlju Viljnusa, prije nego što je otputovao u Argentinu da se pridruži svom ocu, koji je tamo emigrirao.
U roku od nekoliko godina govorio je gotovo besprekoran španski, a 1936. godine se vratio u Evropu, uvjeren da može biti od koristi komunističkoj stvari u Španskom građanskom ratu.
U dosijeu Griguloviča, koji je Vasilij Mirohin prilikom bega na Zapad između ostalog donio u Veliku Britaniju, zabilježeno je da je lično bio uključen u nasilna isleđivanja i likvidacije neprijatelja.
Kasnije je izabran da predvodi pokušaj atentata na Staljinovog zakletog neprijatelja Lava Trockog u Meksiko Sitiju u maju 1940. godine.
Nakon nekoliko godina potucanja po Latinskoj Americi koristeći razne identitete, Grigulevič se 1945. godine odlučio za onaj pod kojim će postati poznat. U Čileu je upoznao konzula iz svoje izabrane „otadžbine“ i smislio priču kako bi ga impresionirao. Pročitao je u štampi da je preminuo kostarikanski zemljoposjednik i uzgajivač kafe, koji nije imao djece, i Grigulevič se predstavio kao starčev sin, tvrdeći da je rođen iz vanbračne veze.
Potom je nastavio da gradi lažni identitet, tvrdeći da je emigrirao u Čile kako bi pobjegao od tužne činjenice da je bio neželjeno dijete. Sada kada mu je otac umro, „Teodoro Kastro“ je želio da ponovo otkrije svoje kostarikanske korene. Ubrzo je Grigulevič dobio pasoš u kojem je bio identifikovan kao Kastro.
Godine 1948. poslat je u Italiju, jedno od najžešćih bojišta Hladnog rata, zajedno sa svojom suprugom Laurom, meksičkom komunistkinjom kojoj je dat lažni urugvajski identitet. Po dolasku u Rim, Grigulevič je obavljao kurtoazne posjete glavnim igračima u latinoameričkim diplomatskim i poslovnim krugovima u Rimu.
Ubrzo, uz pomoć prirodnog šarma i laskanja, imao je impresivan imenik kontakata. Kada je ambasador Kostarike u Španiji posjetio Rim 1951. godine i Grigulevič je uspio da mu zakaže sastanak sa papom, posjetilac je bio toliko impresioniran da je poslao telegram San Hozeu preporučujući da se impresivnom mladom Kostarikancu u Rimu dodeli diplomatski status.
Grigulevič je predao svoje akreditive italijanskom predsjedniku 1952. godine i postao je član diplomatskog kora u Rimu. Organizovao je raskošne zabave za praznike i često je posjećivao papu. Kada je nova američka ambasadorka Kler But Lus stigla u Rim u aprilu 1953. godine, ona je kratko rekla da neće komunicirati ni sa jednim komunističkim ambasadorom i da ih neće pozivati u svoju rezidenciju, Vilu Tavernu iz 16. vijeka.
Pa ipak, njeni papiri, u arhivi Kongresne biblioteke, pokazuju da je jedan od njenih prvih susreta bio sa izvjesnim Teodorom Kastrom. Grigulevič je pisao kratke izvještaje Kostariki o svojim aktivnostima, a duže izvještaje svojim pravim šefovima u Moskvi.
Kuga i kutija za nakit – Plan za ubistvo Josipa Broza Tita
Kada je Grigulevič takođe akreditovan kao ambasador u Jugoslaviji 1952. godine, Staljin je vidio priliku da se konačno riješi najproblematičnijeg lidera u komunističkom bloku. Nije bilo diplomatskih odnosa između dvije zemlje i Tito je očistio svoj unutrašnji krug od staljinista.
Sada je postojala šansa da u istu sobu sa maršalom pošalje obučenog ubicu. Moskovski špijunski šefovi su osmislili niz ambicioznih planova za atentat. Na primjer, planirano je da Grigulevič ispusti patogen kuge tokom audijencije kod Tita. On bi ubio sve osim atentatora, koji bi bio prethodno vakcinisan. U drugom, poklonio bi Titu otrovanu kutiju za nakit.
Ali baš kada je planiranje stiglo do završne faze, Staljin je umro. Smeli atentat je otkazan, i nedugo zatim Grigulevič je povučen u Moskvu. Previše ljudi ga je već poznavalo pod maskom ambasadora Kostarike da bi stekao novi identitet u inostranstvu.
Mirna luka posle uzbudljivog života
Umjesto toga, započeo je novi život kao istoričar specijalizovan za Latinsku Ameriku. Tokom tri decenije duge karijere napisao je desetine knjiga, uključujući biografije Simona Bolivara, Panča Vilje, Fransiska de Mirande, Benita Huareza, Če Gevare, Salvadora Aljendea, Davida Alfara Sikeirosa i Augusta Sezara Sandina. One su objavljene pod pseudonimom I. Lavrecki, po djevojačkom prezimenu njegove majke.
Grigulevič je žarko želio da postane član Akademije nauka, što je bilo najviše zvanje za jednog intelektualca u SSSR-u. Ipak, njegove radove su mnogi smatrali novinarskim više nego akademskim. Zato je uspio da bude izabran za dopisnog člana tek iz četvrtog pokušaja, 1979. godine, i to nakon opsežnog lobiranja i obećavanja usluga raznim ljudima. Nikada nije postao punopravni član Akademije nauka.
Umro je 1988. godine, a samo nekoliko kolega je bilo svjesno njegove izuzetne prošlosti. Takođe, oni su bili zbunjeni činjenicom da nisu postojali gotovo nikakvi podaci o Griguleviču prije njegove 40. godine, kao i zbog toga što je odbijao da se fotografiše.
Disidentski sovjetski istoričar Aleksandar Nekrič opisao je Griguleviča kao „radosnu i duhovitu osobu, i, kako su neki rekli, i velikodušnu i lukavu, čovjeka koji nije vjerovao ni u šta, ni u Boga ni u đavola“.
Grigulevič je takođe stalno govorio da „prostitutke, novinari i špijuni zapravo vladaju svijetom„. Detalji Grigulevičeve uloge kao sovjetskog agenta razjašnjeni su tek nakon pada komunizma.
