Između 240.000 i 250.000 Srba pokršteno je u NDH – to je brojka koju je patrijarh Irinej naveo u pismu papi Francisku iz 2014. godine tražeći da se „nepogrešivom sudu Božjem“ prepusti odluka o kanonizaciji nadbiskupa zagrebačkog iz vremena Drugog svjetskog rata Alojzija Stepinca.
Ova procjena najčešće se navodi i u najvećem broju istorijskih izvora, a nerijetko se citira i pismo Stepinca upućeno papi Piju Dvanaestom 18. maja 1943. u kojem on navodi da gubitkom „mlade Hrvatske države… ne bi bili samo izgubljeni oko 240.000 Srba – pravoslavaca, nego bi bio uništen sav katolički živalj tih krajeva sa svim crkvama i samostanima“.
Istoričari se slažu da je danas nemoguće procijeniti koliko je Srba koji su preživjeli Drugi svjetski rat u NDH izbrisano iz korpusa srpskog naroda, što zbog akcije nasilnog pokatoličavanja, što zbog udomljavanja u hrvatske porodice srpske djece koja nikada nisu saznala svoje porijeklo.
Prema podacima sa posljednjeg predratnog popisa bivše Kraljevine Jugoslavije na području koje je zahvatila NDH živelo je oko 1,9 miliona pravoslavnih Srba, navodi u svojoj knjizi „Položaj i stradanje srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ protojerej-stavrofor Velibor Džomić.
Taj broj svjedoči o masovnosti akcije prevođenja Srba u katolicizam, čiji obim i čudovišnost nisu mogle da prenebregnu čak ni komunističke vlasti. Nimalo naklonjene Srpskoj pravoslavnoj crkvi i pravoslavlju uopšte, komunističke vlasti masovno i nasilno pokrštavanje Srba stavile su u optužnicu protiv Alojzija Stepinca u procesu koji se vodio protiv njega 1946, a koji danas dio istoričara opisuje kao montirani proces.
Ono što nije montirano jesu konkretni podaci, citati Stepinčevih govora, izvodi iz dokumenata, izjave svjedoka navedene i kada je u pitanju pokrštavanje Srba u NDH.
„Nasilno prekrštavanje je moralno odobravanje ustaških nasilja nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, što je podstrekavajući djelovalo na ustaše-sveštenike i ostale ustaške krvnike da masovna prekrštavanja pretvore više puta u masovnu klaonicu“, navodi se u optužnici protiv Stepinca i dodaje da je „desetine hiljada“ Srba ubijeno prilikom masovnih „prekrštavanja“.
Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački, pisao je još u januaru 1940. da bi najidealnije bilo da se Srbi „vrate vjeri svojih otaca“, kaže u razgovoru za RT Balkan istoričar Goran Latinović, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci.
„U velikohrvatskoj ideologiji, čije je jedno od glavnih uporišta Rimokatolička crkva, postoji uvjerenje da su pravoslavni Srbi otpadnici od rimokatoličke vjere. Pri hrvatskoj vladi je u oktobru 1941. osnovan Vjerski odsek, koji je izdavao uputstva o pokatoličavanju Srba. U nastojanju da izbjegnu ubistva i progon, Srbi su počeli da se javljaju za prelaz na rimokatolicizam, u nadi da će im prekrštavanje spasiti život“, kaže Latinović.
On napominje da nikada nije tačno utvrđen ni broj prekrštenih Srba, ali se procjenjuje da je do maja 1943. oko 240.000 Srba bilo primorano da pređe na rimokatolicizam, s tim da je ustanovljeno da su mnogi pokatoličeni Srbi naknadno ubijani, uz obrazloženje da im je prekrštavanjem spasena duša, ali ne i tijelo.
„Ne postoje čak ni procjene koliko se pokatoličenih Srba, koji su preživjeli genocid, vratilo u pravoslavno hrišćanstvo. Glavni razlog zbog kojeg nije bilo ozbiljnih naučnih istraživanja jeste ideologija i politika Komunističke partije Jugoslavije od 1945. do 1990, koja je bila svjesna da bi iznošenje na vidjjelo potpunog obima genocida nad Srbima u NDH moglo da ugrozi postojanje Jugoslavije“, ističe Latinović.
Latinović kaže da je među biskupima najveću revnost i veliki uspjeh u broju prisilno pokatoličenih pravoslavnih Srba imao biskup đakovački Antun Akšamović, dugogodišnji predavač hrišćanskog morala, koji je već aprila 1941. položio zavjet poglavniku Anti Paveliću i dao mu blagoslov.
„Dok je genocid nad Srbima u NDH sprovođen drastično, rimokatolički kler nastojao je da prisilno pokatoličavanje dobije, bar prividno, ‘kanonsku’ formu, da se stekne utisak ‘slobodne volje prelaznika’ „, ukazuje Latinović.
Katolička crkva u Hrvatskoj dijelom je bila uključena i u akciju spašavanja srpske djece iz logora u NDH koju je organizovala Diana Budisavljević. Tačnije, dio djece izvučene iz logora smješteni su u objektima Katoličke crkve. Takođe, sama Budisavljević u svojim dnevnicima opisuje svoje susrete sa Stepincem i molbe da pomogne u spasavanju Srba.
„Kažem da sam došla da tražim da spasi jedan narod, a on mi priča o nekom stanu… Kažem mu da se njemački biskupi jako zauzimaju za svoje vjernike i suprotstavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih su prešli na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih“, navodi se u jednom od zapisa Diane Budisavljević o susretu sa Stepincem krajem 1941. godine.
Austrijanka Diana Budisavljević organizovala je najveću humanitarnu akciju za vrijeme Drugog svjetskog rata, spasivši iz hrvatskih logora oko 12.000 srpske djece, koja su udomljena u hrvatskim porodicama, podsjeća profesor Latinović.
„Djeci koja su trajno ostala u hrvatskim porodicama, promijenjen je identitet i samo je jedan dio vraćen svojim pravim porodicama ili rođacima. Oni koji su ostali u hrvatskim porodicama, a ne znamo ni približno koliko ih je bilo, odrasli su kao Hrvati, potpuno nesvjesni svog srpskog porijekla. Može se pretpostaviti da su neki od njih ili njihovi potomci učestvovali u zločinima nad Srbima i njihovom protjerivanju iz Hrvatske u građanskom ratu od 1991. do 1995“, napominje Latinović.
Naš sagovornik dodaje i da su u genocidu nad Srbima u NDH od 1941. do 1945. učešće uzela, kao organizatori, 133 sveštenika Rimokatoličke crkve, 27 ih je lično učestvovalo u zločinima, dok ih je 128 vršilo pokatoličavanje Srba.
„Ante Pavelić odlikovao je 219 rimokatoličkih sveštenika. Kad se ove činjenice imaju u vidu, jasno je da nije postojala namjera Rimokatoličke crkve da udomljenu srpsku djecu vrati njihovim porodicama ili srodnicima, već da od njih napravi Hrvate i rimokatolike“, ističe Latinović.
Katolička crkva u Hrvatskoj i dan-danas, kao jedan od argumenata u prilog Stepinčeve svetosti poteže ova pokrštavanja, ističući da je to bio čin spasavanja Srba od ustaša, kao i da je naredba zagrebačkog nadbiskupa čak bila da se oni kasnije mogu slobodno vratiti svojoj vjeri.
Sve i da je tako, koliko njih je to i učinilo, gotovo je nemoguće procijeniti. Vjerovatno se radi o zanemarljivom broju onih koji su preživjeli pokrštavanje, a zatim se u komunističkoj Jugoslaviji odlučili da se vrate Srpskoj pravoslavnoj crkvi čija su petorica episkopa, od ukupno osam sa teritorije NDH, stradala od ustaša, kao i oko 200 sveštenika.
Koliko je SPC izgubila predratne pastve, ni to se s pouzdanošću ne može utvrditi. Komunističke vlasti oduzele su joj 1946. matične knjige „radi prepisivanja“, a njihovo postepeno vraćanje Crkvi počelo je tek 60 godina nakon toga.
