Prva predsjednica Meksika, Klaudija Šejnbaum, stupiće na dužnost 1. oktobra, a za barem prvu polovinu njenog šestogodišnjeg mandata, koalicija stranaka koja ju je dovela na vlast imaće većinu u oba doma Kongresa.
Prvi zadatak Šejnbaum biće definisanje budžeta vlade za 2025. godinu. Ovdje, najviši prioritet mora biti smanjenje budžetskog deficita Meksika – koji će dostići 5,8% BDP-a u 2024. godini, u poređenju sa 2% u 2018. godini – i na taj način poslati jasnu poruku da je dug zemlje održiv. Sljedeći izazov će biti ponovno pokretanje ekonomskog rasta. Pod odlazećom administracijom Andresa Manuela Lopeza Obradora (poznatog kao AMLO), godišnji rast BDP-a iznosio je u prosjeku samo 1,1%. Neki bi mogli tvrditi da je spori rast rezultat pandemije COVID-19, a ne politika vlade, ali tokom istog perioda, Sjedinjene Američke Države – najveći trgovinski partner Meksika – rasle su dvostruko brže. Meksički prihod po glavi stanovnika u 2024. godini biće isti kao što je bio prije šest godina. Kako bi podstakla rast, Šejnbaum će savjetovati da iskoristi trend u mnogim zapadnim zemljama, uključujući SAD, za “near-shoring” – tj. premještanje lanaca snabdijevanja u zemlje koje su prijateljskije i/ili geografski bliže od Kine. Ovaj trend – reakcija na pandemiju i rastuće tenzije s Kinom – mogao bi predstavljati važnu priliku za Meksiko da privuče više stranih investicija.
Ali kako bi to iskoristili, vlada mora pokazati jaču posvećenost vladavini prava, uključujući nezavisnost pravosuđa. Takođe, mora proširiti pristup energiji i poboljšati pouzdanost energetskih zaliha širom Meksika. U posljednjim mjesecima, zemlja je doživjela prekide u napajanju – rezultat preopterećenog sistema koji radi s malim marginama. Energetski imperativ biće posebno izazovan za ispuniti. Dobra vijest je da postoji značajan prostor za Meksiko da iskoristi obnovljive izvore energije, i da je Šejnbaum posvećena proširenju kapaciteta obnovljive energije. Loša vijest je da je posvećena održavanju obećanja svog prethodnika da zadrži barem 54% proizvodnje električne energije pod državnom kontrolom. Biće vrlo teško ispuniti ovo obećanje ukoliko državna elektroprivreda, Comision Federal de Electricidad, brzo ne poveća svoje kapacitete za proizvodnju dok postepeno ukida korištenje uglja i dizela.
Osim električne energije, Meksiku je potrebno i više prirodnog gasa. Međutim, njegova državna naftna i plinska kompanija, Pemex – najzaduženija energetska kompanija na svijetu – nije dobro pozicionirana za brzo povećanje zaliha. S obzirom na to, najbolja opcija za Meksiko je da otvori proizvodnju i transport privatnim učesnicima. AMLO-ov prethodnik, Enrike Penja Njeto, pokušao je učiniti upravo to. Ali AMLO je preokrenuo većinu napretka. Sada, Šejnbaum mora odlučiti između održavanja dominantne pozicije Pemexa – čime će dodatno opteretiti već preopterećeni državni budžet – i preokretanja AMLO-ove politike. Nažalost, čak i ako sve bude išlo dobro, i administracija Šejnbaum uspije iskoristiti “near-shoring” i povećati atraktivnost Meksika za strane biznise, to bi i dalje bilo nedovoljno za pokretanje rasta. U tri decenije prije AMLO-ovog predsjedništva, godišnji rast BDP-a Meksika iznosio je u prosjeku samo 2-2,5%. To je vrlo osrednji rezultat, s obzirom na to da je Meksiko tokom tog perioda uživao demografsku dividendu, stabilno makroekonomsko okruženje, i spektakularan rast izvoza u sektoru proizvodnje (koji sada iznosi 40% BDP-a, što je više od ostatka Latinske Amerike zajedno). Ali ništa od toga nije moglo nadvladati efekte stagnirajuće produktivnosti. U korijenu ove stagnacije su duboki nedostaci u dizajnu i funkcionisanju ključnih institucija. Posebno, sistem socijalne zaštite Meksika subvencioniše neformalne aktivnosti i nameće velike troškove formalnim; njegov porezni sistem subvencioniše neproduktivne firme i ometa rast malih produktivnih firmi; a nedostaci u sprovođenju ugovora ostavljaju većinu firmi bez pristupa kreditu.
U Meksiku, manje produktivne neformalne firme mogu konkurisati produktivnijim formalnim, zahvaljujući nižim poreskim opterećenjima i troškovima rada, te mogućnosti da zaobiđu pravila i zakone. Kao rezultat, samo nekoliko visoko-produktivnih firmi raste, dok mnogo veći broj nisko-produktivnih firmi preživljava, umjesto da bude istisnuto s tržišta. To znači da se investicije kontinuirano rasipaju – jedan peso (kapitala i rada) proizvodi preko 35% više dodate vrijednosti u formalnom sektoru nego u neformalnom. I dok se poslovi stalno stvaraju, oni su grupisani u neproduktivnom neformalnom sektoru. Ova situacija je opstala uprkos Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini i njegovom nasljedniku, Sporazumu između Sjedinjenih Američkih Država, Meksika i Kanade. Zašto bi “near-shoring” to promijenio? Sve ovo ne znači da Šejnbaum ne bi trebalo da pokuša učiniti Meksiko privlačnijim za strane investicije. Naravno da bi trebalo. Ali ako je cilj inkluzivni rast, kao što Šejnbaum srećom insistira da jeste, moraće ići mnogo dalje. Šejnbaum mora napustiti dvije dugo držane, ali duboko pogrešne ideje: da će neformalnost prirodno nestati kako rast ubrzava, i da će dva različita i nejednaka sistema socijalne zaštite unaprijediti socijalnu uključenost. Umjesto toga, mora se posvetiti eliminaciji perverznih podsticaja koji proizlaze iz različitog tretmana formalnih i neformalnih aktivnosti, uključujući reformu poreskog sistema kako bi se oporezivala domaćinstva s visokim prihodima, a ne produktivne firme. Meksiko je zemlja s duboko ukorijenjenim nejednakostima, gdje je produktivnost stagnirala decenijama. Potrebna je strategija za rješavanje oba problema istovremeno. Bez obzira na retoriku, AMLO-ova razvojna strategija je, u suštini, bila ista kao i kod njegovih prethodnika – nijedan od njih nije postigao socijalno inkluzivni rast. Više istih politika donijeće iste rezultate. Ali ako je Šejnbaum spremna riješiti podjelu između formalnog i neformalnog sektora i izgraditi inkluzivnu i produktivnosti – prijateljsku državu blagostanja, njeno predsjedništvo bi moglo biti istinski transformativno.
