Knjiga “Aleksandar – vrline rata” Stivena Presfilda , poznatog pisca istorijskih romana, autora bestselera “Ognjena kapija”, (preveo Nenad Dropulić ) je roman o Aleksandru Velikom , članu vladarske dinastije Argead, sinu kralja Filipa i epirske princeze Olimpijade , kralju slavnih makedonskih ratnika i osvajaču moćnog Persijskog carstva. Ovom knjigom Presfild je omogućio legendi da oživi, da njeni likovi vaskrsnu u najljepšoj literarnoj formi upozorivši istovremeno čitaoca da je u toku pisanja ove knjige u velikoj mjeri korištena umjetnička sloboda, što podrazumijeva da u ovom djelu ima značajan udio mašte autora. Neosporno, ovo je djelo plod podrobnog istraživanje i blistavog kazivanja, pa ipak, kako sam autor kaže, neki su istorijski događaji u knjizi izmijenjeni zarad teme i svrhe pripovijedanja. Tako na primjer, govor za koga nam rimski istoričar, vojni general i filozof Arijan kaže da ga je Aleksandar održao u Opisu autor ga je pretvorio u posmrtno slovo za njegovog oca Filipa. Potom, Parmenion je smješten u Egbatan iako je, po Kurciju, bio u Persepolisu (Džamšidovom prijestolu), nekadašnjem ceremonijalnom glavnom gradu Perzijske Monarhije, u doba Iranske dinastije Ahemenida u pokrajini Fars u današnjem Iranu. Takodje je vatreni govor koji je Aleksandar održao na rijeci Hifas, Presfild je prenio na Hidaspu, veliku rijeku koja teče kroz Indiju i Pakistan, a molbu koju su Koin i vojnici, prema Arijanovim riječima podnijeli na Hidaspu, autor je premjestio na Hifas, dakle, ovdje je riječ o zamjeni mjesta i vremena odigrane radnje. Takođe, autor je u knjizi povremeno koristio savremenija imena geografskih pojmova i mjesta – umjesto onih starijih.
Aleksandar je prije dvadeset petog rođendana osvojio jako i do tada nepobjedivo Persijsko carstvo, a umro je vrlo mlad u Vavilonu 323. godine prije Hrista od groznice u 33. godini života, neporažen. Njegova slava ratnika i vojskovođe neprevaziđena je u analima istorije.
U ovom romanu, epskog opsega i nenadmašnog tona, Stiven Presfild pripovijeda o divu drevne prošlosti koga je podsticala – i na kraju uništila nezajažljiva glad za slavom. Roman “Aleksandar – vrline rata”, je bez sumnje veličanstveno ispripovedana legenda o Aleksandru Velikom, to je savremeni klasik, reklo bi se – istorijski vrlo precizan, a usto napet, rječit i nadasve slikovit, pun izuzetnih prizora i krvavih bitaka.
Karakteriše ga i ritmična priča, puna živih dijaloga.
U prvom dijelu knjige u poglavlju naslovljenom – Moja domovina , Aleksandar kaže da je njegova domovina divlja planinska zemlja. Da prostrane makedonske ravnice rađaju moćne ratnike i konjanike, ali da snažna i junačka pješadija dolazi iz njenih vrleti i planina. Da je zakon njegove domovine phratreris što znači “krvna zavada”. Njeni običaji ne odobravaju momcima da se žene djevojkama iz svoga plemena, već nalažu ženidbe iz drugih plemena. Ako djevojkin otac ne pristaje na ponuđeni brak njegove kćeri, onda je prosac dužan da to ostvari silom, jednostavnim otimanjem nevjeste. Poslije toga njeno bratstvo kreće u potjeru da je vrati. To izaziva žestoke zavade, čak i krvoprolića nakon kojih slijede i ispredanja beskrajnih priča.
Aleksandar se još iz doba njegovog djetinjstva sjećao priča kako su Filipovi Makedonci najžešći borci na zemlji. Ne samo zbog pojedinačne žilavosti ljudi odgajanih na grubom kamenitom tlu na kojima nijesu naučili na vlastite gubitke i poraze jer se to smatralo ponižavajućim i sramnim, nego i zato što su posjedovali takav dynamis , takvu urođenu borbenost sa težnjom za pobjedom. Sjećao se da ga otac nikad nije podučavao vođenju rata, da se prvi put borio pod njegovim zapovjedništvom kada je imao samo dvanaest godina, a da nikad nije bio ponosniji nego onda kada je ocu pokazao svoju prvu ranu, napravljenu ubodom koplja u lijevo rame. Filip nije skrivao zadovoljstvo što je ubod kopljem bio sprijeda, što je ukazivalo na vitešku borbu “prsa u prsa” i što sina rana boli, ali on to junački trpi.
U bitci kod Heroneje, 338. p.n.e. protiv Atine i Tebe sa saveznicima koja se smatra najvećom pobjedom Filipa II Aleksandar je s osamnaest godina, bio zapovjednik lijevog krila makedonske vojske. On je u toj bitci pokazao izuzetnu spretnost hrabrog vojskovodje čime je doprinio pobjedi vojske svoga oca.
Aleksandru je bilo dvadeset godina kada je njegov otac ubijen od strane vlastitog sluge, a motiv tog ubistva nikad nije razjašnjen jer je i ubica nakon izvršenog zločina ubrzo bio ubijen. Tada je (336. prije Hrista), naoružani narod Aleksandra postavio za svog kralja. Aleksandar Veliki je bio izuzetan vođa i vladao je 12 godina. Puno je pridonio razvoju kulture u svojoj državi jer je obrazovanje sticao kod čuvenog učitelja i filozofa Aristotela koji ga je podućavao logici, metafizici i politici, a bio je zaslužan i za podsticanje njegovog dubokog zanimanja za naučno istraživanje i geografiju, a sve mu je to značajno pripomoglo da odmah po dolasku na prijesto vrlo uspješno počne planirati stvaranje velike i snažne carevine. Istovremeno je počeo i s ratovima, zapravo s ratnim podvizima i osvajanjima čime se ubrzo proslavio. Među njegovim prvim ratnim uspjesima je bitka protiv Persijanaca i grčkih plaćenika kod Troje na rijeci Granik 334. godine p.n.e. kada je faktički presječen čuveni Gordijev čvor. Kasnije slijedi bitka kod Isa, 5. novembra 333. godine p.n.e. i ubistvo perzijskog cara Darija I potom dolazi opsada i pad Tira, strateški važnog grada na obali Fenikije, koji je tada bio u sastavu Perzijske Monarhije. Poslije toga slijedi njegov veoma smjeli, ali i rizični pohod na Indiju.
Na osvojenim područjima Aleksandar Veliki osnivao je mnoge gradove a među takvima se izdvajao grad poznat po brojnim knjigama i naučnim spisima – Aleksandrija u Egiptu, što je značajno doprinijelo širenju i uticaju grčke kulture i filozofije širom Azije. Carstvo Aleksandra Makedonskog se protezalo od Grčke do Perzije i od Egipta do sjeverne Indije. Oženio se lijepom azijskom princezom Roksanom . Njegovi nasljednici bili su njegovi generali koji nijesu uspjeli sačuvati ogromno carstvo koje se naposljetku razdijelilo na više dinastija. Mnogi izučavaoci ove materija kažu da su ubrzanom raspadanju i slomu Makedonskog carstva doprinijeli upravo njegovi generali odnosno njihova pohlepa za što većim parčetom carevine.
Stiven Presfild je rođen 1943. u Porto Spejnu na Trinidadu. Pošto je 1965. diplomirao na Univerzitetu Djuk, stupio je u marince. Pripadnik ovih elitnih vojnih trupa bio je sve do 1971. godine, kada se oženio, preselio u Njujork i zaposlio kao pisac reklamnih tekstova za jednu firmu. U želji da uradi nešto kreativnije i značajnije, dao je otkaz i počeo da piše roman. Ta odluka se umalo pretvorila u njegovu životnu katastrofu. Tri godine kasnije, razveden i bez prebijene pare, živio je u jednoj prikolici pokraj rijeke, od niza privremenih poslova kao što su branje voća, vožnja taksija a po potrebi i traktora.
U međuvremenu je napisao tri romana, od kojih nijedan nije objavljen. Tada je Presfild uvidio da je vrijeme za novu veliku promjenu i odselio se u Grad snova, gde je u narednih petnaest godina napisao, ili sarađivao na pisanju trideset i četiri scenarija. Od filmova snimljenih prema njima neki su zaboravljeni vrlo brzo, i ni sam Presfild ne želi da ih se sjeća. Tih godina, omiljena knjiga mu je postala Bhagavad-Gita, i u njoj je pronašao i inspiraciju za prvi svoj roman koji je ne samo objavljen nego i dospio na bestseler liste, pod naslovom The Legend of Bagger Vance (Legenda o Bageru Vensu).
Za njim su uslijedila tri istorijska romana čija se radnja odigrava u antičkoj Grčkoj i koji su, jedan za drugim, postigli zavidan uspjeh, prije svega u Sjedinjenim Državama i u Grčkoj: Gates of Fire (Ognjena kapija), Tides of War (Plime rata) i Last of the Amazons (Poslednje Amazonke). U septembru 2003. Sparta (danas malo naselje na mjestu nekadašnje Leonidine kraljevine) proglašava Stivena Presfilda svojim piscem.
