Završi se i taj toliko iščekivani žrijeb u Hamburgu. Pred Srbijom je jedna supersila, zatim reprezentacija s kojom moraju da se bore za drugu fazu, te tim od kojeg su individualno daleko kvalitetniji i protiv kog tri boda ne bi smjela da dođu u pitanje.
Engleska će biti apsolutni favorit u grupi C. Ovaj tim je spreman za titulu prvaka Evrope koju je na nesrećan način izgubio u finalu na Vembliju pre tri godine protiv Italije na penale. Uz Francusku i eventulano domaćina Njemačku, Gordi Albion je prvi favorit za osvajanje Evropskog prvenstva.
Englezi više nisu neskladna gomila velikih imena koja ne funkcioniše kada se sakupi u isti tim. Ono što nije uspelo generaciji Bekama, Ovena, Džerarda, Lamparda, Skolsa, Ferdinanda, Terija , Kola i ostalih, može da pođe za rukom aktulenoj generaciji Belingema , Kejna , Rajsa , Fodena , Sake , Griliša … Nekadašnje asove jakih karaktera, ali povremeno i skandal majstore, zamijenili su dobri momci koji su poput školaraca u najboljim uslovima, kod najboljih trenera, uz najbolje saigrače, razvijali talenat u gotov proizvod.
Ekpslodirali su otkako ih je slučajno preuzeo Garet Sautegejt , nekadašnji štoper i tragičar nacije na EP 1996, kada je promašio finale na domaćem terenu. Došao je na klupu kao vršilac dužnosti nakon skandala sa Semom Olardajsom koji je morao da odstupi. Prije toga je bio selektor mlade reprezentacije u kojoj je trenirao Kejna, Griliša, Stonsa, Pikforda, Čilvela … Potpuno je promijenio engleski tim koji je prije njega ispao u grupi na Mundijalu u Brazilu 2014. i doživio fijasko na EP u Francuskoj protiv Islanda, dvije godine kasnije.
Sa Sautgejtom je Engleska postala takmičarska i utegnuta ekipa kao nikad u poslednjih 30 godina. Više se ne muči po kvalifikacijama već „protutnji“ kroz njih. U prethodna četiri kvalifikaciona ciklusa (SP 2018, EP 2020, SP 2022, EP 2024), Englezi su osvojili 93 od maksimalnih 108 bodova i svaki put se u dominantnom stilu plasirali na veliko takmičenje. A tamo imaju kontinuitet igara i rezulatata.
Već na SP u Rusiji je Sautgejt doveo selekciju Tri lava do polufinala gdje je nesrećno ispao na penale od Hrvatske. Na sledećem EP su ga penali koštali titule, a na prošlom Mundijalu je u četvrtfinalu zaustavljen od moćne Francuske, kada je Hari Kejn promašio penal za 2:2 u finišu meča. Engleska je zrela za neku veliku titulu. I najveći uspjeh od te jedine koji je osvojena na domaćem tlu 1966. godine.
Koliko god je nekima prije petnaestak godina djelovalo da će ogroman broj stranaca u Premijer ligi uticati na kvalitet engleskih igrača i ugroziti budućnost reprezentacije, ispostavilo se da engleski fudbal nikada u ovom vijeku nije bolje stajao nego trenutno. Sve je to rezultat fudbalske tradicije, poštovanja igre, ozbiljnog rada fudbalskih radnika i najjače lige na svijetu. Ali i samokritike i spoznaje da nisu najpametniji, najbolji, najljepši… Imali su imena, ali ne i rezultate reprezentativnih selekcija. I riješili su da to promene.
Tereni su nicali širom zemlje, deca su hrlila na fudbal i nadolazile su sve bolje i bolje generacije. Mlađe reprezentativne selekcije su počele da ostvaruju sve bolje rezultate od 2007. godine i da stvaraju talente i igrače. Rezultat vidimo sada…
Generacija Fodena, Sanča, Hadson Odoija, Galagera, Guehija je 2017. osvojila U-17 šampionat Evrope. Nakon dva finala i tri polufinala u prethodnih desetak godina, generacija Ramzdejla , Džejmsa , Maunta i ostalih je isto 2017. godine osvojila U-19 prvenstvo Evrope. Prošle godine je taj uspjeh ponovila generacija Bajno Gitensa, Čukvuemeke, Delapa … Prošlog leta je mlada reprezentacija pokorila Evropu bez primljenog gola na turniru, a igrali su Traford, Kolvil, Smit Rou, Gordon, Eliot, Palmer, Madueke… Koliko su jaki, vidjeli smo protiv mlade reprezentacije Srbiju koju su masakrirali u Notingemu – 9:1. Dobar dio pobrojanih iz šampionskih generacija će narednog ljeta činiti tim Engleske na EP.
A ispred njih je još gomila zvijezda svjetskog fudbala.
Prije svih, trenutno prva „haubica“ evropskog fudbala Hari Kejn koji je u Bajernu konačno dočekao da iskoristi pun golgeterski potencijal i da se bori za najveće trofeje. Teško je naći bolju „devetku“ na svijetu u ovom momentu. Iza njega je trenutno najatraktivniji fudbaler svijeta i momak koji je nosi Real Madrid – Džud Belingem . Fantastični vezista će biti igrač oko kojeg će da se vrti igra engleskog tima. Ne zna se da li je vezista ili napadač. Odavno nije viđen igrač koji postiže toliko golova iz drugog plana i takva je opasnost za protivnika. Više od svih golova i poteza impresionira mentalitet 20-godišnjaka kojem pritisak ne može ništa i uživa u njemu.
Njih dvojica su najveće zvijezde i najbolji igrači Engleske, ali cio taj ofanzivni arsenal je spektakularan. Bukajo Saka je nešto najbolje što je izašlo iz Arsenalove škole poslednjih godina i u reprezentaciji je već postao nezamenjiv na desnom krilu. Fil Foden je najbolji produkt Sitijeve akdemije i u reprezentaciji igra kao polušpic ili lijevo krilo. Tu je i Markus Rašford koji je ove sezone daleko od prave forme, ali je poznato koliko paklen napadač može da bude. U reprezentaciji igra bliže krilu što mu više prija nego pozicija centarfora na koju su ga gurali u klubu.
Za mjesto u ofanzivnoj liniji konkuriše i Džek Griliš , tehnički najtalentovaniji igrač koji se pojavio u Engleskoj u poslednjih petanestak godina. Neko od njih će morati na klupu jer nema mjesta za sve iza Kejna i uz Belingema . Paklena napadačka linija u kojoj će se mjestu na klupi nadati Vilin špic Oli Votkins , Čelsijev Rahim Sterling koji ne dobija pozive još od Katara, Džerod Bouven iz Vest Hema… Teško odbrani koja će ovo morati da brani.
Iza strašne napadačke linije je dobro izbalansiran vezni red u koji će Belingem najvjerovatnije biti povučen na nešto defanzivniju ulogu od one u Realu. Deklan Rajs je motor tima i prvi štit ispred odbrane. Letos je ušao među 10 najskupljih fudbalera svih vremena. Veteran Džordan Henderson i dalje dobija pozive uprkos „izdaji“ nacije i odlaska u Saudijsku Arabiju, a bitan šraf kod selektora Sautgejta je Kalvin Filips koji se u Mančester Sitiju nije najbolje snašao, ali u reprezentaciji u tandemu sa Rajsom maestralnokontroliše ceo teren i diktira igru. Što se tiče nešto kreativnijih i ofanzivnijih vezista, Džejms Medison je „desetka“ koja ne bi trebalo da izostane sa spiska. Kao ni Čelsijev Kol Palmer koji je i dalje mladi reprezentativac. Mejson Maunt je ugrozio reprezentativni status prelaskom u Mančester Junajted, gdje je potonuo.
Zbog gore pomenutog kvaliteta u ofanzivnoj liniji, ponekad se odbrana potencira kao slaba tačka i to uglavnom zbog Harija Megvajera kojem uprkos svemu i svima selektor i dalje bezrezervno vjeruje. Odigrao mu je svaki meč u kvalifikacijama! Kontroverzni štoper Mančester Junajteda zapravo u reprezentaciji igra prilično dobro, ne liči na onu hodajuću katastrofu sa Old Traforda. Možda zato što igrao u paru sa Džonom Stonsom , od kojeg je Pep Gvardiola isklesao najboljeg engleskog štopera, koji u poslednje vrijeme bez problema igra i kao zadnji vezni. Alternative su im mladi Mark Guehi i Fikajo Tomori koji je u Milanu izrastao u jednog najboljih štopera Serije A.
Kajl Voker bi trebalo da je siguran na poziciji desnog beka pre Risa Džejmsa , dok se levo menjaju Luk Šo, Kiran Tripijer i Trent Aleksander Arnold kojeg Garet Sautgejt baš i ne voli mnogo zbog defanzivnih nedostataka. Na gol-liniju mu je već godinama zakucan Džordan Pikford , kojeg poznaje i cijeni iz mlade reprezentacije. Možda nije top klasa na klupskom nivou, međutim u reprezentaciji je do sada bio veoma pouzdan.
Danci su brzi, a imaju prepoznatljiv sistem zahvaljujući selektoru koji ih predvodi već četiri godine. Takmičenje u kvalifikacionoj Grupi H završili su na prvom mjestu, s istim brojem bodova kao Slovenci (22).
Srbiji Danska ne leži. Imali su prilike da odmjere snagu u više navrata. Poslednji put u martu prošle godine, kada im je Dragan Stojković u prijateljskom meču suprotstavio maltene najjači sastav, ali se završilo sa neslavnih 3:0 na Parken stadionu.
Prije toga još dva puta su ukrstili koplja u kvalifikacijama za EURO 2016. i oba puta izgubili – u Danskoj 0:2, u Beogradu 1:3.
Na svakoj od tih utakmica glavni utisak bio je da su igrači Srbije bili nadtrčani i taktički u potpunosti nadmudreni.
Vrijednosno gledano – prema cijeni na tržištu – Danska je u rangu Srbije. Ono što upada u oči jeste činjenica da Kasper Hjulmand na raspolaganju ima veću grupu kvalitetnih igrača, koji prevashodno igraju u najjačim ligama na svijetu.
Veteran Kasper Šmajhel ima podršku u veoma dobrom golmanu Union Berlina Frederiku Renovu , najveća zvijezda u poslednjoj liniji jeste Andreas Kristensen iz Barselone, no tu su i gorostasni Janik Vestergor iz Lestera, pa veteran Simon Kjer iz Milana (muku muči s povredama već mjesecima i biće pod znakom pitanja za put Njemačku, sva je prilika) , Joakim Andersen iz Kristal Palasa (tržišna cijena 30.000.000 evra) , Viktor Nelson iz Galatasaraja, superofanzivni bek Joakim Mele iz Volfzburga…
U veznom redu glavnu riječ i dalje vode Kristijan Eriksen i Pjer Emil Hojbjerg , prekaljeni premijerligaški fudbaleri. Oni mlađi i te kako su opasni, prije svih kreativni ofanzivac Napolija Jespr Lindstrem , plaćen ljetos Ajntrahtu 30.000.000 evra; Morten Hjulmand nije naročito atraktivan, ali i on je napravio veliki transfer iz Lećea u lisabonski Sporting prije šest mjeseci; Mikel Damsgor je u velikom padu, no njegov talenat nikako nije sporan i biće u najužoj konkurenciji za bočne pozicije u veznom redu, zajedno sa Robertom Skovom, Andreasom Skov Olsenom …
Ako smo negdje u prednosti onda je to sam špic napada, međutim nikako ne treba zanemariti kvaliteta Jonasa Vinda , koji se ove sezone raspucao u Bundesligi, u dresu Voldzburga, zatim novu skupocenu zvezdu Mančester Junajteda Rasmusa Hejlunda , iskusnog Jusufa Poulsena iz Lajpciga, Kaspera Dolberga , te 21-godišnjeg, nadolazećeg Mohameda Daramija .
Računajući poslednjih nekoliko spiskova Kaspera Hjulmanda pozove je dobilo čak 23 igrača iz ’liga petice’.
Stručnjak koji se afirmisao u Nordsjelandu forsira napadački stil igre, najčešće u formaciji 4-3-3, s vrlo ofanzivnim bekovima. Vodio je Dansku na 47 mečeva do sada i ostvario 30 pobjeda, što je skoro 65 odsto uspješnosti. Samo tri remija…
Talentom Danci sigurno nisu ispred Srbije, tehnički srpski fudbaleri mogu da im pariraju, što će reći da im samo treba da im trkački ispariraju… I naravno – taktički.
Srbija je prije godinu dana Slovence na stadionu „Rajko Mitić“ savladala uz rezultat 4:0 u Ligi nacija. U Ljubljani su odigrali 2:2.
Oblak je godinama već jedan od najboljih golmana na planeti, iako u dresu reprezentacije ima “samo“ 62 utakmice pošto je dugo čuvao leđa sada penzionisanom Samiru Handanoviću . Ali u polju Šeško je taj koji drži ključeve igre.
Slovenci nemaju mnogo igrača na vrhunskom nivou. Šeško je sa pet golova bio najefikasniji igrač ekipe u kvalifikacijama u kojima su bili bodovno poravnati sa Danskom, čak imali i bolju gol razliku, ali su prvo mjesto ispustili samo na osnovu goreg učinka u međusobnim duelima.
U Danskoj (1:2) su pretrpjeli jedan od dva poraza, drugi je došao u Finskoj (0:2), a usput su bodove ispustili samo u još jednom remiju. Protiv Danske naravno, na domaćem terenu bilo je 1:1. Grupa E istina nije bila posebno teško, četiri boda iza Slovenaca bile su pomenuta Finska i Kazahstan, još dalje Sjeverna Irska, a na samom dnu San Marino bez boda. Valja reći da su Slovenci sa 20 golova bili najefikasniji, a da su imali i najbolju odbranu sa svega devet primljenih pogodaka na 10 utakmica.
Oblak naravno neprikosnoven među stativama, na desnom beku Žan Karničnik , kao štoperi Miha Blažič i Jaka Bijol , na lijevoj strani Erik Janža . Odbrana dakle sastavljena od fudbalera Celjea, Leha, Udinezea i Gornjika.
Vezni red, tu selektor Matjaž Kek ne mijenja previše. Uglavnom četvorka Petar Stojanović, Adam Gnezda Čerin, Timi Maks Elšnik i Jan Mlakar . Ako to prenesemo na klubove: Sampdorija, Panatinaikos, ljubljanska Olimpija i italijanski drugoligaš Piza. Opet ništa posebno, na papiru, ali još jednom: slovenačka snaga je uvijek bila jak kolektiv i to što oni u državnom timu daju i više od sopstvenih mogućnosti.
Na kraju napad, tu su vjerovatno i najjači, uvijek sa dvojicom, uz Šeška po običaju Andraž Šporar , još jedan igrač Panatinaikosa.
Nije naravno ni srpski tim sačinjen od fudbalera pred kojima se evropskim asovima tresu koljena, ali sasvim je jasno da su Srbi na individualnom planu u blagoj prednosti. Mada treba reći: Bijol je standardni štoper Udinezea, Erik Janža kapiten Gornjika, a Elšnik Olimpije. Stojanović ima svoju ulogu u Sampdoriji, mada uglavnom igra kao bek, a ne u srednjem redu…
Šporar je ne tako davno bio želja Crvene zvezde, a ove sezone je na 21 utakmici za Panatinaikos dao osam golova u svim takmičenjima. Mlakar je imao vrlo dobru sezonu u Splitu i sa lijevog krila postigao 11 golova za Hajduk, ali nije mogao do transfera vrijednijeg od Serije B. Za obeštećenje od 3.500.000 evra.
Baš zato sve zavisi od Šeška . Dobro se on otima za minute u Lajpcigu i njemu pripada budućnost ove reprezentacije. Neverovatno je brz za igrača sa visinom od 194 centimetara. Uostalom, njegov menadžer Elvis Bašanović je jednom prilikom priznao da ga je iz Domžala prodao u Salcburg na osnovu snimka Šeška kako u dvorani skida loptu zaglavljenu na obruču – nogom?!
U Salcburgu su odmah prepoznali fizikalije zbog kojeg 20-godišnjeg Šeška porede i sa Erlingom Halandom , a on je posle 29 golova i 11 asistencija u Austriji otišao u Lajpcig za obeštećenje od 24.000.000 evra. Šeško je inače i postigao pogodak u odlučujućoj pobedi od 2:1 nad Kazahstanom pred 16.342 navijača, što je novi rekord Slovenije.
Sa klupe ulaze Benjamin Verbič (Panatinaikos), Sandi Lovrić (Udineze), Jasmin Kurtić (Univerzitatea Krajova), pa Vanja Drkušić , još jedna doskorašnja Zvezdina želja i štoper Sočija, najgoreg tima Rusije zatim Žan Vipotnik , iz još jednog drugologaša, samo francuskog, Bordoa…
Stiče se zato utisak da je za tim vjerovatno mnogo značajniji sam selektor Matjaž Kek , bez sumnje jedan od najboljih trenera regiona, vodio je Maribor, ovo mu je drugi mandat na klupi reprezentacije, radio je i u Al Itihadu i Rijeci donio istorijsku duplu krunu u Hrvatskoj. Selektor je u ovom drugom mandatu još od 2018. godine i sa te strane je sušta suprotnost Draganu Stojkoviću , jer je svaki detalj uigran do tančina, nema improvizacije, sve se odavno zna.
Slovenija nema individualni kvalitet Srbije. Samo što Slovenija u sportu ima mentalitet koji prevazilazi kvalitet. I ima igrače koji će da trče do sjutra ako treba. Samo da pobjede, jer nemaju šta da izgube.
