Njemačka je useljenička zemlja. To na svojoj zvaničnoj internet-stranici ističe i Ministarstvo unutrašnjih poslova. I pritom se poziva na statistiku: više od četvrtine građana ima migrantsko porijeklo, a kod djece mlađe od 14 godina čak više od trećine. Uz to, u zemlji živi oko 13,5 miliona građana bez njemačkog državljanstva – 16 procenata stanovništva.
Međutim, kada se radi o naturalizaciji, dakle o dodjeljivanju državljanstva strancima, Njemačka je među posljednjima u Evropi. Dok je recimo 2021. u Švedskoj na 100 stranaca dodijeljeno deset državljanstava, a u Holandiji 5,4, u Njemačkoj je prošle godine ta kvota iznosila 1,2 odsto.
Razlog su prije svega neki veoma restriktivni uslovim koji se moraju ispuniti da bi se državljanstvo dobilo. Nedavno je vladajuća koalicija Socijaldemokrata, Zelenih i Liberala predstavila u saveznom parlamentu Bundestagu predlog novog Zakona o državljanstvu kojim bi se sadašnji strogi uslovi promijenili.
Najveća prepreka do sada je bila odredba po kojoj se generalno insistira na načelu jednog državljanstva, kaže Juli Šefer, pravnica specijalizovana za pravo o strancima u kancelariji „Šlun i Elven iz Kelna. „Ono što prije svega potomke nekadašnjih gastarbajtera, recimo iz Turske ili iz zemalja Zapadnog Balkana, sprečava u dobijanju njemačkog državljanstva jeste zahtjev da se odreknu prethodnog državljanstva. Njemačka je jedna od rijetkih zapadnih zemalja koje na tome još uvijek insistiraju“, naglašava Šefer.
Nacrtom novog zakona predviđa se da odricanje od prethodnog državljanstva više nije uslov za sticanje njemačkog i istovremeno se skraćuje vrijeme neophodnog neprekidnog legalnog boravka u zemlji sa osam na pet godina – kao što je slučaj u većini evropskih zemalja, objašnjava njemačka pravnica.
Pri tom je veoma važno to što će se novim zakonom uvesti neka vrsta automatizma: „Dvostruko državljanstvo je formulisano kao načelno pravo. To znači da, kada su ispunjeni drugi uslovi, nadležne službe moraju da naturalizuju podnosioca zahtjeva, odnosno one tu više nemaju nekakav manevarski prostor“, naglašava Šefer.
Sadašnji zakon dvostruko državljanstvo predviđa samo kao izuzetak od pravila. To je prije svega rezervisano za građane Evropske unije – oni bez problema mogu da imaju dva državljanstva. A, nakon poduže procedure, ono se dodjeljuje i onima koji dolaze iz zemalja koje svoje građane ne otpuštaju iz državljanstva – ili zato što ne žele, ili zato što to tamo zakonski nije predviđeno. Takve zemlje su recimo Sirija, Južnoafriška Republika, Avganistan, Alžir ili Iran.
Aktuelne odredbe u Zakonu o državljanstvu većim dijelom potiču još od Zakona o pripadnosti carstvu i državi iz 1913. godine, koji je u posljeratnoj Njemačkoj jednostavno preuzet. Tek 2000. je iz naziva zakona izbačena riječ „carstvo“. Taj zakon počiva na načelu porijekla i nacionalne homogenosti (Volksnation): onaj ko je njemački državljanin, dakle Njemac, ne može istovremeno da bude i nešto drugo. Kao razlog se navodilo da građanin može da bude vjeran samo jednoj državi.
Taj argument protiv dvostrukog državljanstava i danas koriste protivnici reforme. Oni tvrde da dvojno državljanstvo dovodi do unutrašnjeg konflikta lojalnosti i da bi ljudi koji žele njemačko državljanstvo trebalo jasno da se opredijele. Kažu da njemačko državljanstvo ima poseban značaj i simboliku, i strahuju da bi pretjerano velikodušna politika dvostrukog državljanstva mogla da dovede do toga da ljudi stiču državljanstvo iz čisto praktičnih razloga, bez ikakve stvarne veze sa Njemačkom. Osim toga, boje se da bi osoba s dva državljanstva mogla, kako joj kad zatreba, da izmiče njemačkim zakonima pozivajući se na svoj drugo državljanstvo i status stranca.
Za pravnicu Juli Šefer to su zastarjela uvjerenja „koja se u posljednjih sto godina nisu mnogo promijenila“. Osim toga, kako naglašava, „već sada je u Njemačkoj, isto kao i u drugim evropskim državama, praksa da se osobe s dva državljanstva koje žive u zemlji tretiraju kao Njemci. To znači da ne postoji mogućnost da neko izabere iz oba svijeta samo ono što mu odgovara.“
Cilj reforme Zakona o državljanstvu je s jedne strane da Njemačka postane privlačnija useljenička zemlja za kvalifikovane radnike. Tu je Njemačka u oštroj konkurenciji s drugim evropskim zemljama, kao što su Francuska, Holandija ili Švedska, koje imaju blaže kriterijume i manje prepreka za dolazak kvalifikovane radne snage iz inostranstva.
Istovremeno, uvidjelo se da je moderna i otvorena useljenička i integraciona politika ključna za društvenu koheziju u Njemačkoj. Želi se da se podstakne „brža i bolja integracija stranaca u njemačko društvo“, jer „naturalizacija dolazi na kraju integracionog procesa, pa bi oni koji su taj proces prošli trebalo i da mogu da dobiju državljanstvo. To podrazumijeva i sva zakonska prava i obaveze u Njemačkoj, uključujući i pravo glasa na izborima“, napominje Šefer.
Za dobijanje njemačkog državljanstva, osim potrebne dužine legalnog boravka u zemlji, postoje i drugi uslovi. Jedan od njih, koji i u novom predlogu ostaje nepromijenjen, jeste da osoba ne smije da bude pravosnažno krivično osuđena. Osim toga, i nadalje će biti potrebno imati potvrdu o poznavanju njemačkog jezika, s tim da bi se do sada potreban napredni nivo znanja C1 smanjio na niži nivo, B1, a predviđeni su i izuzeci za posebne slučajeve, kada bi bila dovoljna samo sposobnost najnužnije komunikacije.
Isto tako, i nadalje se propisuje obaveza polaganja tzv. „testa za naturalizaciju“ kojim se pokazuje poznavanje nekih osnovnih informacija o Njemačkoj.
Sticanje dvostrukog državljanstva trebalo bi da bude olakšano stranim studentima: ukoliko odmah nakon studija pronađu posao i počnu da rade. Pritom bi se i vrijeme studiranja priznavalo kao vrijeme provedeno u Njemačkoj i uračunalo bi se u potrebnih pet godina boravka prije mogućnosti podnošenja zahtjeva.
Predlog novog Zakona o državljanstvu vladajuća koalicija predstavila je krajem maja u Bundestagu. Očekuje se da će u redovnu zakonodavnu proceduru predlog biti upućen tokom jeseni.
