Svaka redovna fizička aktivnost u bilo kom uzrastu povezana je sa boljom funkcijom mozga u kasnijem životu

Svaka redovna fizička aktivnost u bilo kom uzrastu povezana je sa boljom funkcijom mozga u kasnijem životu

Svaka redovna fizička aktivnost u slobodno vreme u bilo kom uzrastu povezana je sa boljom funkcijom mozga u kasnijem životu, ali održavanje rutine vežbanja tokom odraslog doba izgleda da je najbolje za očuvanje mentalne oštrine i pamćenja, sugeriše dugoročna studija objavljena na internetu u Journal of Neurologi Neurosurgeri & Psihijatrija.

Iako su faktori kognitivnih sposobnosti u detinjstvu, prihoda domaćinstva i obrazovanja oslabili posmatrane asocijacije, nalazi su ostali statistički značajni.

Fizička aktivnost je skromno povezana sa manjim rizikom od demencije, kognitivnog pada i gubitka mentalne oštrine u kasnijem životu. Ali nije poznato da li bi vreme, učestalost ili održavanje fizičke aktivnosti u slobodno vreme tokom životnog veka mogli biti ključni za kasnije životne kognitivne sposobnosti.

Istraživači su bili posebno zainteresovani da znaju da li bi fizička aktivnost mogla biti najkorisnija u određenim „osetljivim“ periodima tokom životnog toka ili u više vremenskih perioda.

Da bi pokušali da saznaju, ispitali su snagu povezanosti između niza kognitivnih testova u dobi od 69 godina i prijavili fizičku aktivnost u slobodno vreme u dobi od 36, 43, 53, 60-64 i 69 godina kod 1417 ljudi (53% žene) koje su učestvovale u britanskoj kohortnoj studiji rođenih iz 1946.

Nivoi fizičke aktivnosti su kategorisani kao: neaktivni; umereno aktivan (1-4 puta mesečno); najaktivniji (5 ili više puta mesečno), i zbir svih 5 procena da bi se stvorio ukupan rezultat u rasponu od 0 (neaktivan u svim uzrastima) do 5 (aktivan u svim uzrastima).

Oko 11% učesnika je bilo fizički neaktivno u svih 5 vremenskih tačaka; 17% je bilo aktivno u jednom; 20% je bilo aktivno na dva i tri; 17% je bilo aktivno na četiri i 15% na svih pet.

Kognitivni učinak u dobi od 69 godina procenjen je korišćenjem validiranog ACE-111, koji testira pažnju i orijentaciju, verbalnu tečnost, pamćenje, jezik i vizuelno-prostornu funkciju, plus testovima verbalne memorije (test učenja reči) i brzine obrade (brzina vizuelne pretrage) .

Faktori povezani sa povećanim rizikom od kognitivnog opadanja – kardiovaskularno i mentalno zdravlje, kao i nošenje APOE-ε4 gena – takođe su procenjeni da bi se videlo da li su oni modifikovali bilo koju uočenu povezanost.

Analiza rezultata je pokazala da je fizička aktivnost u svih 5 vremenskih tačaka povezana sa većim kognitivnim performansama, verbalnom memorijom i brzinom obrade u dobi od 69 godina.

Veličine efekata su bile slične u svim odraslim uzrastima, a za one koji su bili umereno i najviše fizički aktivni, „što sugeriše da je fizički aktivan u bilo kom trenutku u odraslom dobu, čak i ako učestvujete samo jednom mesečno, povezan sa višom spoznajom“, pišu istraživači.

Ali najjača povezanost je primećena za kontinuiranu kumulativnu fizičku aktivnost i kasniju životnu spoznaju, kao i za one koji su bili fizički najaktivniji u svim uzrastima.

Pozitivna povezanost između kumulativne fizičke aktivnosti i kognitivnih performansi kasnijeg života delimično je objašnjena kognicijom u detinjstvu, socioekonomskim položajem i obrazovanjem.

Ali efekat je ostao značajan kada su oni uzeti u obzir, a asocijacije nisu objašnjene razlikama u kardiovaskularnom ili mentalnom zdravlju kasnijeg života.

„Zajedno, ovi rezultati sugerišu da početak i održavanje fizičke aktivnosti tokom odraslog doba može biti važnije od vremena… ili učestalosti fizičke aktivnosti u određenom periodu“, kažu istraživači.

Ovo je opservaciona studija i kao takva ne može utvrditi uzrok, a istraživači priznaju različita ograničenja za svoje nalaze.

Studija je uključivala samo bele učesnike i imala je nesrazmerno visoku stopu osipanja među onima koji su bili socijalno ugroženi. Nisu bile dostupne informacije o intenzitetu, trajanju ili pridržavanju vežbi.

Ali oni ipak zaključuju: „Naši nalazi podržavaju smernice koje preporučuju učešće u bilo kojoj fizičkoj aktivnosti tokom odraslog doba i pružaju dokaze da podsticanje neaktivnih odraslih da budu aktivniji u bilo kom trenutku, i ohrabrivanje već aktivnih odraslih da održe aktivnost, može doneti koristi za kasnije saznanje u životu. .“