Tokom vladavine cara Petra I (Petar Veliki) Rusija i Mletačka Republika u čijem je sastavu većim svojim dijelom bila i Boka Kotorska, održavale su intenzivne veze na raznim poljima. Jedno od njih bila je i saradnja u domenu pomorstva pri čemu su podanici Serenissime, dokazane pomorske sile koja je prije toga vjekovima bila jedna od gospodarica Mediterana, svojom ekspertizom i iskustvom igrali veliku ulogu u formiranju Rusije kao nove pomorske sile.
Među tim ljudima bila je i plejada Bokelja, a jedan od najistaknutijih koji su se upisali u anale ruske Ratne mornarice i u njeno ime ovjenčali slavom pobjednika u bitkama na moru početkom 18. vijeka, bio je i admiral Matija Zmajević .
Zmajević se rodio se u Perastu 6. januara 1680. godine, od oca Krsta-Krila , poznatog peraškog pomorskog kapetana trgovca i kasnije načelnika, čovjeka vičnog trgovini, moru i maču. Porodica Zmajević vodi porijeklo iz stare Crne Gore, odnosno sela Vrba u okoline Njeguša odakle su početkom 16. vijeka došli prvo u Kotor, a poslije je jedan ogranak te familije preselio u Perast.
Još kao dječak Matija se posvetio pomorstvu. Prve nauke i osnove geografskog znanja dobio je kod franjevaca u samostanu Svetoga Antuna u Perastu, dok je istovremeno na očevim brodovima u praksi savladavao vještine nautike i pomorstva. Na peraškim škverovima je mladi Matija izučavao i brodogradnju. U osamnaestoj godini već zapovijeda brodom koji prevozi raznu trgovačku robu iz Albanije u Dalmaciju i Mletke.
Narednih je godina nerijetko bio i učesnik direktnih sukoba na moru, jer su brodove od zastavom Republike Svetog Marka koju su vijali peraški jedrenjaci, često napadali Turci te posebno ulcinjski i berbnerski gusari. U tim se okršajima Matija izvještio i u domenu vođenja oružane borbe na moru, pomorske taktike i vještine borbenih manevara i upotrebe brodskog naoružanja.
Aktivno je učestvovao i u društvenom životu svoga grada: 1704. godine bio je prokurator Gospe od Škrpjela, a 1708. godine izabran je za opštinskog prokuratora. Tada su u Perastu bili posebno cijenjeni kapetan, konte Vicko Bujović i poznati pomorski pedagog, kapetan Marko Martinović . Ta dvojica ljudi sudbinski su uticali na životni put Matije Zmajevića.
Mladi Matija je ušao u sukob sa glavnim junakom tog vremena u Perastu, kapetanom Vickom Bujovićem, koji se isticao hrabrošću u borbama protiv Turaka, pogotovo kod osvajanja Herceg Novog 1687. godine, za što je dobio titulu konta od Kumbora. Bujović je bio veoma vješt pomorac, ali i silnik kakav se u Perastu nikada nije rodio, ni prije ni poslije, zbog čega su Peraštani sve teže trpjeli njegovu prijeku narav i skandale. Sa Zmajevićima se Bujović sukobio prvo oko poslovnih i imovinskih interesa, a potom i zbog toga što je ugrabio i iz njihove kuće odveo jednu tursku djevojku koja je Zmajevićima bila povjerena na čuvanje. Ubrzo je došlo do oružanog obračuna Bujovića i njegovog sina Iva, sa nekolicinom uglednih Peraštana, među kojima je bio i opštinski prokurator Matija Zmajević.
Gnjevni Peraštani koje je Bujović izazvao na obračun, su ga u sukobu 6. maja 1709. godine na glavnom gradskom trgu ispred zvonika crkve Svetog Nikole, savladali i ubili. Da bio sačuvali glave, zavjerenici među kojima je bio i 28-godišnji Matija, su pod okriljem noći prebjegli u tada slobodni i nezavisni grad-državu Dubrovnik.
Odlazeći, Zmajević nije ni slutio da više nikada neće vidjeti rodni Perast. Mletačke vlasti brzo su reagovale povodom ubistva njihovog glavnog čovjeka u Perastu. Presuda protiv zavjerenika donesena je u Splitu 1710. godine a potom javno objelodanjena u Perastu. Po njoj su četiri glavna zavjerenika, među kojima i Matija Zmajević, bili doživotno prognani sa mletačkog područja, pod prijetnjom smrću ukoliko se na mletačkoj teritoriji zateknu. Za njima je raspisana i potjernica i obećana velika novčana nagrada onome ko bi ih uhvatio i priveo venecijanskom sudu.
O sudbonosnoj presudi Zmajević je bio obaviješten u vrijeme boravka u Dubrovniku. Odatle piše svojoj supruzi o teškoćama u kojima se našao, bez novca, kako za boravak u Dubrovniku, tako i za dalje putovanje. Tada je odlučio da se poveže sa ruskim grofom Petrom Tolstojem koji je bio u Carigradu, sa kojim je Matija nekoliko godina ranije, u Perastu, bio sklopio prijateljstvo, te da se uz Tolstojevu pomoć, prebaci u Rusiju.
Budući da Venecija nije povukla potjernicu za njim niti ublažila izrečenu mu smrtnu kaznu, iako se za njega zauzeo i sam papa Klement XI, Zmajević je iz Dubrovnika pobjegao za Carigrad kod Tolstoja. Ruski grof i diplomata, cijeneći znanje i sposobnosti Matije Zmajevića kao pomorca, namjeravao je da Peraštanina što prije prebaci u Petrograd gdje su tada, u vrijeme izgradnje ruske flote i nastojanja cara Petra Velikoga da Rusiju afirmiše kao pomorsku silu, veoma cijenili iskusne i vješte pomorce slovenskog porijekla i žudili za njihovom ekspertizom.
Tolstoj je odmah u Carigradu primio Zmajevića u rusku službu u činu kapetana. Obojica nedugo potom dopadaju u tursko zarobljeništvo jer su Rusija i Turska u međuvremenu zaratile. Nakon izvjesnog vremena u kojem su obojica bili prvo odvojeno, a potom i zajedno u ćeliji, utamničeni u najozloglašenijem carigradskom zatvoru poznatom kao “Sedam kula”, Zmajević i Tolstoj su uz otkupninu, oslobođeni.
Zmajević izražava namjeru da stupi u službu na bilo koji ruski brod, pa Tolstoj piše caru Petru Velikom što se tada nalazio u Karlovim Varima na odmoru, a ovaj odlučuje da lično primi i razgovara sa Matijom, te da se uvjeri u njegova pomorska, ratnička i ostala njegova znanja, kako bi se opredijelio koju funkciju da povjeri ovom Bokelju. Bilo je to inače, vrijeme velikih pomorskih nemira na Baltičkom moru, gdje je Švedska bila vodeća pomorska sila. Rusiji je bio cilj da ovlada baltičkim akvatorijem i tako otvori plovidbene puteve u svijet. U to vrijeme saveznici Rusije u borbi protiv Šveđana,poznatoj kao Sjeverni rat, bili su Danska i Poljska.
O tome kako su se odvijali događaji 3.novembra 1712. godine u Karlovim Varima, koji su presudno uticali na karijeru Matije Zmajevića, saznajemo iz jednog njegovog pisma bratu, zadarskom nadbiskupu Vicku Zmajeviću, u kojem, uz ostalo, Matija navodi da ga je ruski car u audijenciju primio odmah.
’’Istog dana, poslije ručka, imao sam čast da poljubim Carevu ruku. Primljen sam sa izrazima ljubavi. Referisao sam ono što mi je bilo naređeno, što je uspjelo na moju veliku čast. Bio sam ispitivan od cara licem u lice o mnogim poslovima. Odgovarao sam mu sve najboljim načinom, a kako sam bio upućen da odgovaram, tako da je ostao potpuno zadovoljan.
Priznajem da je veoma verziran u pomorskoj vještini. Zadržao me više od dva sata, zadavajući mi teške probleme, a da nije moglo biti strožijih kako iz nautike, tako i iz vojničke discipline. Napokon, na njegovo iznenađenje, a na moju čast, sve je srećno uspjelo, te sam po ispitu bio upućen prvom ministru, preuzvišenom Galošinu, da bi bio poslan na flotu u Petrograd, i da mi tamo bude povjeren brod do njegovog dolaska k istoj floti, dajući mi da izaberem brod po svojoj volji i nahođenju”.
Tako je krajem 1712. godine Zmajević u činu kapetana bojnog broda, stupio u rusku flotu galera – brodova velike pokretljivosti jer su imali pogon i na jedra i na vesla, a koji su zbog toga imali i veoma značajnu ulogu u ofanzivnim dejstvima. Dobio je čin kapetana prvog ranga, sa 300 rubalja mjesečne plate. Već narednih godina Matija je među Rusima na području današnje Finske, gdje je često na škverovima. Upravlja posebnim odredom galija, a svi nadležni su više nego zadovoljni njegovim radom.
Posebno se istakao u bici kod Aboa kada je galijama doplovio do ušća rijeke koja teče u blizini tog grada i odatle podržao uspješan napad ruske vojske i zauzeće Aboa. Nakon toga hladna sjeverna zima prekinula je dalje operacije.
Matija postaje i istinski ljubimac Petra Velikog koji mu 1714. dodjeljuje čin komodora. Tada počinje i angažovanje Zmajevića na izgradnji ruske flote. U prvoj polovini 1714. godine Rusi su bili izvršili pripreme za odlučnu bitku za prevlast na Baltičkom moru nad veoma brojnom i jakom švedskom flotom. Često je zadatke dobijao lično od cara. Stalno je bio u inspekciji brodova, nadgledao gradnju novih brodova na škverovima i upravljao pomorskim poslovima u floti glavnog ruskog mornaričkog komandanta, admirala grofa Fjodora Metvejeviča Apraskina .
Često je mijenjao odrede brodova kojima je komandovao. Radi mnogo, kako kasnije piše, “da bi u radu zaboravio svoj rodni kraj, za kojim je osjećao nostalgičnu ljubav, sve do posljednjeg dana života, u hladnom Tavrovu”.
U toku su bile pripreme za skoru odlučnu borbu sa Šveđanima. Neposredno pred polazak Apraskinove ekspedicije, 9. maja 1714. godine, umro je kontraadmiral galerne flote, grof Ivan Feodosijević de Bocis . Iako je bilo za upražnjeno mjesto više kandidata među ruskim oficirima, car Petar je svojim ukazom odredio da komandu, u odsutnom trenutku, preuzme Zmajević.
Galerna flota sa ukrcanim trupama isplovila je iz Kronštata i zadržala se u Helsingforsu mjesec dana, nakon čega je nastavila nastupanje prema zapadu. Admiral Apraskin doplovio je 12. jula 1714. godine, sa svojom flotom kod Tvermanide, na istočnoj obala Gangutskog poluostrva. U to vrijeme se kod jugozapadnog rta nalazilo 28 švedskih brodova koji su bili daleko veći i bolje naoružani od ruskih. Grof Aparskin oklijevao je da prihvati odlučnu bitku, plašeći se poraza. Apraskin je bio prisiljen da se zaustavi kod Tverminea i da sačeka dolazak pojačanja, odnosno flote kojom je komandovao Petar Veliki.
Namjeravajući da zaobiđe neprijatelja, ruski car je naredio da se izgradi vlaka preko kopna, duga preko 2,5 kilometra, preko najužeg dijela poluostrva Gangut, sa namjerom da tako preko kopna, prebaci galije u fjord Rilaks i zađe Šveđanima sa leđa. Šveđani su, međutim, prozreli tu namjeru i razdvojili svoju flotu u pokušaju da sa obje strane osujete prevlačenje ruskih galija preko kopna.
Međutim, ruski car koji je i sam bio veoma dobro školovani vojnopomorski oficir, u tome je video novu priliku i odgovorio je maestralnom protivakcijom. Koristeći se potpunim odsustvom vjetra, što je velike švedske brodove prikovalo na mirovanje, Petar Veliki uputio je prethodnicu svoje flote, 1. odred galija pod komandom Zmajevića, da veslajući, na pučini obiđe neprijateljsku glavninu i u fjordu blokira eskadru Šveđana. Ovaj pokret ruskih jedinica pod komandom Zmajevića, u kojem je učestvovalo 35 galija, u potpunosti je uspio pri čemu je Zmajevićev sastav zarobio šest švedskih galija i jednu korvetu. Tom prilikom u njegovo zarobljeništvo pao je i švedski kontraadmiral Nils Ehrenskjold koga je kasnije lično Zmajević izveo pred ruskog cara.
Taj mu je trenutak donio dodatnu slavu jer je car Petar Veliki sa boka skinuo sopstveni mač i njime opasao Zmajevića, kao posebno simboličan akt priznanja za herojstvo i odlučnost.
Manevar i odlučni napad Zmajevićevog 1.odreda galija bitno je uticalo ne samo na tok bitke kod Ganguta 27. jula 1714., nego i na konačnu pobjedu ruske flote nad Šveđanima. Rusi su, poslije te, za svoje, po mnogima najveće, pobjede u pomorskim sukobima, odali veliko priznanje komodoru Zmajeviću.
Carska ruska vojska je u tim borbama do nogu potukla Šveđane, koji su imali 4.600 poginulih, dok ih je na strani Rusa bilo oko 700. U ruke pobjednika pao je i veliki ratni plijen kojim je još više ojačana ruska flota, zadobivši apsolutnu prevlast na sjevernim granicama. Koliko je ova bitka bila značajna, pokazuje i podatak da u spomen na nju, ruska Ratna mornarica i danas 27. jul obilježava kao svoj praznik.
Koliko je Zmajević bio cijenjen među ruskim admiralima, svjedoči bilješka grofa Aparskina u pismu jednom ljekaru: ‘’Liječite ga kao samog sebe, jer je, zaista, vrlo dobar čovjek”. To je napisano u avgustu 1714. godine kada se Matija zbog bolesti našao u bolnici. Iako teško obolio, nije imao vremena za liječenje, jer je bio neophodan carskoj floti, zbog zadataka na gradnji novih brodova u jačanju mornarice.
Već 1715. godine Zmajević samostalno komanduje Odredom galera, koji je po ličnoj naredbi ruskog cara upućen da potpomogne desant gardijske vojske na Kopenhagen. Odatle je Matija otplovio u Rigu i Gaspal, pa nazad, u Labavu, gdje je zazimio.
Čovjek koji je donio ratne pobjede i prosperitet ruskoj floti bio je međutim, nesrećan i nezadovoljan. Zmajević je umoran od napornih poslova, često bolestan, a mučila ga je i nostalgija. Nikako nije mogao zaboraviti svoj Perast i Peraštane. O ličnim problemima tada piše rođacima u Boki. ‘’Ne mogu poslu da odolim. Ljeti ratujem, a tokom zime vršimo pripreme za ratovanje – kad vrijeme dozvoli. Od oktobra pa do kraja februara ne može se ploviti jer je more zaleđeno”.
Preko vodenih, a zimi zaleđenih površina putuje na konju, što mu kao južnjaku teško pada. Kada se more odledilo, Matija je ponovo pokrenuta rusku flota za borbe protiv neprijatelja. Zmajević je tada bio treći po rangu u ruskoj floti. Veće činove imali su samo admiral grof Arapskin i viceadmiral Petar Veliki. Matija međutim, žarko želi mir i povratak u Perast. Kaže da mu nije do slave ni do novca u Rusiji.
“Hoću samo mir i povratak. A ako uskoro ne dođe”, ističe Zmajević, “onda ću ostaviti kosti u Rusiji”.
Poslije dužeg oklijevanja Matija Zmajević, pod stalnim narastanjem i pritiskom tereta nostalgije, odlučio je da podnese ličnu ostavku ruskom caru Petru Velikom na službu u ruskoj mornarici. Sadržaj tog dokumenta nije poznat, ali najverovatnije da je ostavka bila motivisana zdravstvenim razlozima. Ruski car, koji je i ranije slušao usmene molbe za ostavkom i ovoga puta je, međutim, odbio da prihvati njegov zahtjev. Interesi Rusije, kako je govorio, tražili su da Matija ostane u ruskoj mornarici.
U međuvremenu je dobio i novo unapređenje, godine 1719. postao je kontraadmiral, prvi stranac koji je u ruskoj floti dobio ovaj visoki čin. Galerna flota Matije Zmajevića patrolira od Ravela do Ganguta, u Baltičkom moru. On je odatle sa Petrom Velikim otplovio za Albo i kasnije za Alandske fjordove, da bi sa početkom jeseni vratio u Petrograd. Godinu kasnije dobija novo priznanje. Unaprijeđen je u glavnog inspektora ruske flote, a to imenovanje ga je zateklo na Alandskim škverovima. Odatle je otišao sa povjerenim sastavom na izviđanje put Vasgoloma. Vraćajući se, napao je švedske obalne gradove i nanio im veliku štetu. Pod njegovom komandom tada se nalazilo čak 140 galera sa pridruženim brodovima za transport hrane i municije.
Nove pobjede nad Šveđanima koje su ih konačno natjerale da zatraže mir, oduševile su Petra Velikog, koji o Zmajeviću piše u posebnom izvještaju Senatu i u kojem sposobnom Bokelju dijeli brojne pohvale. Kuriozitet je da je tada iz Švedske, kao ratni plijen, Zmajević odnio zvona, koja je kasnije poklonio katoličkoj crkvi u Petrogradu. Petar Veliki je lično odobrio da ona smiju zvoniti, uprkos zakonske zabrane da se u ovom gradu mogu koristiti samo zvona pravoslavnih crkava.
Najveće ratne trofeje, koje je zadobio u borbi sa neprijateljima, nije zadržao za sebe, nego ih je poslao za uspomenu svom rodnom Perastu. U Boku su stigle tri velike zastave sa komandnih brodova ruske, odnosno švedske flote koju je pobijedio. Ove zastave čuvale su se u župnoj crkvi u Perastu do dolaska Rusa u Boku. Tada su prekrojene i od njih napravljene ruske zastave. Kada su krajem 18.vijeka u Boku došli Francuzi, oni su ih uzeli, pa su tako su bili uništeni najveći Zmajevićevi ratni trofeji, ali je jedna od zastava, velika bijela sa plavim sentadrejevskim krstom koja je zvanična zastava ruske mornarice, ipak preživjela i danas se čuva u muzeju grada Perasta.
Unaprijeđen je 1721. u čin viceadmirala. Postao je član Admiralskog kolegijuma, najveće institucije u ratnoj mornarici, a u odsutnosti admirala, grofa Arapskina, komandovao je cjelokupnom ruskom flotom.
Iste godine je konačno zavladao mir sa Švedskom, ali to za Matiju nije značilo odmor. Prekomandovan je u Voronjež da rukovodi izgradnjom ratnih brodova na rijeci Don. Prilikom inspekcije došao je do zaključka da za ove poslove bolje odgovara Tavrov. Dao je nalog da tamo počne izgradnja po 15 galera i desantnih brodova. Uskoro umire ruski suveren Petar Veliki, pa nije realizovana careva namjera da Zmajevića pošalje kod pape Klementa XI, sa kojim je ovaj inače održavao kontakte, kako bi isposlovao za Ruse jedno pristanište na Malti. To bi, kako se procjenjivalo, omogućilo Rusiji da u Mediteran pošalje pet-šest ratnih brodova.
No, ni nakon što je ruski suveren umro, Zmajević nije mogao da se vrati u Perast. Sada se tome jednako protivila carica Katarina koja ga je zadržala u službi sa zadatkom da dalje gradi i moderrnizuje rusku flotu. Za kratko vrijeme Rusija je tako pod Zmajevićevim nadzorom, dobila novih 17 velikih linijskih brodova, 145 galera, 30 brigantina, odnosno, sa pomoćnim brodovima, ukupno oko 400 novih plovnih jedinica. Kada je došlo do smjene na ruskom prijestolu, Matija je, skupa sa ostalim visokim vojnim uzvanicima, prisustvovao krunisanju carice Katarine. Ona ga je, neposredno nakon dolaska na vlast, nagradila najvećim ruskim odlikovanjem – Ordenom Aleksandra Nevskog. Matija Zmajević je bio i ostao jedini stranac koji je dobio to visoko priznanje. Prije toga, inače, dobio je tri zlatne kolajne i zlatne medalje od Petra Velikog.
Godine 1727. Matija Zmajevć dostiže vrhunac slave i priznanja u Rusiji. Dobija najveći čin u ratnoj mornarici – zvanje admirala. Bio je to vrhunac njegove karijere, jer nakon toga počinje njegov pad što se poklopilo sa smrću carice Katarine i dolaskom na presto maloljetnog i neiskusnog novog cara Petra II kojemu su odmah počeli servirati intrige protiv slavom ovjenčanog Peraštanina.
Matijini potčinjeni, nezadovoljni i iscrpljeni Zmajevićevim gotovo manijakalnim tempom rada, te frustrirani činjenicom da im komanduje stranac, podnose prijavu sudu da je Peraštanin navodno zloupotrebljavao državni materijal, novac i ljude. Sud ubrzo Zmajevića proglašava krivim i osuđuje na smrt. Matija nije priznavao krivicu, ali sud je bio neumoljiv i izrekao drastičnu kaznu. Pored smrtne presud, Matija je morao da plati i novčanu kaznu od 4.960 rubalja. Presuda već slavnoj ličnosti nepovoljno je primljena u Rusiji. Pokrenuta je akcija za Zmajevićevo pomilovanje koju je vodio grof Sava Vladislavić iz Herceg Novog, nekada lični savjetnik cara Petra Velikog. Zmajevića je pomilovao car Petar II, ali ga je degradirao u čin viceadmirala i odredio ga za zapovjednika astrahanske luke na Kaspijskom jezeru. Novčani dio kazne Matija je ipak morao da plati.
U septembru 1728. godine imenovan je za glavnog komandanta luke u Tavrovu, gdje je došao juna naredne godine i stupio u upravu Admiraliteta. Boraveći u Tavrovu, praktično u jednoj vrsti izgnanstva, predosjećajući da mu se približava kraj života, teško obolio i razočaran, Matija Zmajević je poslao sva dobijena ruska odlikovanja svom bratu Vicku, tada zadarskom nadbiskupu, sa željom da ih ovaj sačuva u rodnom Perastu.
Šest godina nakon dolaska, u Tavrovu je, 25.avgusta 1735. godine, prestalo da kuca srce admirala Matije Zmajevića. Ovaj veliki čovjek, pobjednik u brojnim pomorskim bitkama za rusku zastavu, svrstan je u red velikana ruske ratne mornarice. Rusi su mu ispunili posljednju želju: sahranjen je u Moskvi, u katoličkoj crkvi Svetog Luja čiju izgradnju je sam finansirao. Bila je to, inače, prva katolička crkva u Moskvi. I samo odobrenje da je izgradi, u centru pravoslavne Rusije, bilo je jedan od izraza poštovanja i priznanja jednom strancu za mnogo šta što je učinio za Rusiju.
Na posljednji počinak admirala Zmajevića u pogrebnoj povorci ispratili su najugledniji ruski plemići, generali, admirali – prijatelji i neprijatelji koji su mu se na kraju, ipak poklonili.
Matija Zmajević je testamentom sve što je stekao poklonio rodnom Perastu, crkvama Svetog Nikole i Gospe od Rozarija. Vrijedne srebrne umjetničke predmete zavještao je i kotorskom biskupu, peraškom načelniku i peraškom župniku – opatu kojeg je odredio za izvršitelja svog testamenta i ostavio mu 40 unča zlata da napravi zlatni kalež. Najveće priznanje koje je dobio – orden Aleksandra Nevskog, Matija je darovao crkvi Gospe od Škrpjela na istoimenom peraškom otočiću. Testamentom je odredio da se njegova admiralska sablja preda Peraštanima. Ona je i stigla u Matijin rodni grad, a njom se kasnije, u svečanim prilikama, opasivao peraški gradski kapetan.
