Svakodnevne i histerične reakcije DPS -a, svih njegovih satelita i dukljanskih ideologa protiv prvog slobodnog popisa stanovništva, nijesu samo manifestacija paničnog straha, već i odraz političke i svake druge nemoći.
Dobro znaju Milo Đukanović, svi njegovi puleni i raznorazni antisrpski šovinisti u kolikoj je mjeri njihova argumentacija protiv slobodnog popisa šuplja i neubjedljiva. No , oni ipak u njoj istrajavaju, naivno se nadajući da će njihovo vojevanje s logikom, pravdom i istinom dovesti do nekakvog osporavanja rezultata prvog slobodnog izjašnjavanja. Svjesni su da ti rezultati neće biti odraz njihovih nadanja (štaviše, da će pokazati razne njihove prethodne krađe, mahinacije i manipulacije), te im se jedina preostala politika i taktika svodi na osporavanje neospornog. To se zove – nemoć.
Pritom , očekivanim pozivom na nekakav bojkot popisa DPS – glavešine i dukljanski ideolozi svjesno svoje sve malobrojnije pristalice izlažu sasvim izvjesnom plaćanju „paprenih“ novčanih kazni, koje su zakonski predviđene za slučaj odbijanja građana da se izjasne. Kažnjavanjem običnih građana, od kojih mnogi za razliku od DPS – glavešina jedva sastavljaju kraj sa krajem, bivše režimlije pokazuju i nedostatak etike u političkom djelovanju. Tako je ta njihova nemoć ujedno i – nemoralna.
A što se tiče hipokrizije, dvostrukih standarda i nedostatka principijelnosti u navedenoj argumentaciji DPS-ovaca, to je tek posebna priča. Prije više od tri godine, u svojstvu savjetnika tadašnjeg mandatara, prof. Krivokapića, o datim stvarima sam dao sljedeću izjavu:
„Zapanjujuća je i u izvjesnoj mjeri i skandalozna argumentacija pojedinaca o tome kako na narednom popisu građani neće biti u prilici da se izjašnjavaju slobodno. Ne sjećamo se sličnih reakcija datih entiteta u ranijim prilikama održavanja popisa stanovništva, tj. pod vlašću višedecenijske diktature, kada su mnogi ljudi bili pod nesnosnim pritiskom, prijetnjama i ucjenama da bi se na popisima izjašnjavali drugačije od onoga kako su željeli.
Dakle , uvrnuta logika pokretača inicijativa o odlaganju ili izmjeni suštine popisa podrazumijeva da je pod diktaturom sloboda mišljenja i izražavanja veća nego u uslovima svrgnute kleptokratije i oslobođenog društva. Takav pristup problematici je, najblaže rečeno, apsurdan.“
Kako sam tada govorio o negatorima prvog slobodnog popisa, tako govorim i sad. Dopustimo građanima da se prvi put izjasne bez pritisaka, krađa i ucjena.
A sada, dvije riječi i o ličnosti, Marku Đukanoviću, koji je bio predsjednik Narodne Skupštine Crne Gore u vrijeme kralja Nikole. U vezi sa prvim slobodnim popisom, a i povodom najavljenog izbora Andrije Mandića, nacionalnog Srbina, za predsjednika aktuelne Skupštine Crne Gore, podsjećam na riječi Marka Đukanovića iz 1910. godine, u čast proglašenja Crne Gore za kraljevinu:
„Zna se da je prva srpska država Svetoga kralja Vladimira nikla na prostoru današnje Crne Gore, zna se da je Zeta bila kolijevka Nemanjića i ostala mila njihova Djedovina sa povlasticama, kojima se isticala između ostalih strana prostranoga Carstva Dušanova, zna se, pošto je srpsko propanulo carstvo, da se Zetski gospodar Ivan Crnojević nije pokorio zloj sudbini ostaloga srpskoga naroda, nego se sklonio u ove zetske planine, i tako osnovao Crnu Goru, koja je vjekovima vodila junačku borbu, da sačuva ovu pošljednju stopu srpske zemlje, i zna se, da je na njoj sačuvala do naših dana pošljednju iskru srpske slobode i nezavisnosti“.
