Mirko Paja Velimirović , svjedok – saradnik u slučaju poznatom kao „državni udar“, optužio je bivšeg Glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Sašu Čađenovića da najdirektnije stoje iza montaže tog sudskog procesa, te da su ga primorali zajedno sa tajnom policijom da lažno svjedoči kako bi prije svega optužio lidere Demokratskog fronta Andriju Mandića i Milana Kneževića , ali i generala srpske policije u penziji Bratislava Dikića , kome je trebalo da se podmetne oružje koje je navodno bilo namijenjeno za učesnike protesta na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 16. oktobra 2016. godine.
„Ne postoji, niti je postojalo nikakvo oružje koje je bačeno u jezero Gazivode. Ne postoji ni Fadilj od koga sam kupio to oružje, kako sam pod ucjenom to lažno tvrdio na suđenju. I oružje i Fadilja izmislio je Milivoje Katnić. Od njega je sve i počelo. Iza svega on stoji. Prisiljen sam bio da lažno svjedočim. Stavili su mi nož pod grlo. Rekli su mi da će mi bratanca Stefana s kojim sam došao u Podgoricu baciti u Moraču. Drugo, rekli su mi – imaš tri ćerke, ti znaš kako Šiptari vole da j…. srpsku decu. Ne igraj se glavom. Psovali su mi srpsku majku, četničku. Govorili mi „nije ti ovo Srbija, nije ti ovo Ravna gora“ .
Bio sam ucijenjen. Oni koji imaju djecu znaju kako je. Znam da ne mogu da se opravdam zbog toga, ali želim da olakšam grijeh i koliko je moguće da se izvinim ljudima koji su zbog mog prisilnog lažnog svjedočenja mnogo propatili. Moj život je pakao“ – kazao je Velimirović i izrazio spremnost da sve što zna o montaži „državnog udara“ od strane Katnića ispriča detaljno nadležnim organima. Poručuje , ako mu se nešto desi „sada se već zna od koga može to da bude“.
Velimirović je u opširnom intervjuu za IN4S Televiziju i portal rekao da je shvatio da je upao u zamku Katnića, Čađenovića i svjedoka-saradnika Saše Sinđelića tek kada su mu pripadnici crnogorske tajne policije stvaili nož ispod grla i natjerali ga da kod načelnika policije u Podgorici ispriča sve o navodno planiranom protestu na koji dolazi zajedno sa svojim poznanicima iz Loznice i Valjeva. Sinđelića je, dodaje, poznavao površno, iz tri-četiri ranija susreta. Nije znao da je osuđen na 21 godinu zatvora zbog ubistva u Hrvatskoj, kojoj je na kraju i isporučen.
U Podgoricu je prije izbora došao, kako je kazao, sa bratancem Stefanom, a pošto ga je prethodno u Zubinom Potoku (gdje živi) posjetio Saša Sinđelić, koji ga je informisao da će se održati „nekakav skup jer se očekivalo da će Milo Đukanović da pokrade izbore“, i pozvao ga da se uključi u organizaciju protesta sa ljudima koji su mu bliski. Sinđelić mu je, tvrdi, rekao „da pomognemo našoj braći“. Dobio je kaže od Sinđelića i broj telefona za čovjeka koji je trebao da mu bude navodni kontakt za smještaj ljudi iz Srbije i organizaciju protesta. Ispostavilo se kasnije da je to bio čovjek iz Katnićeve ekipe.
Velimirović ne krije da je zaista prihvatio da ide na skup u znak podrške Srbima u Crnoj Gori, ne sluteći ni trenutka da je u pitanju zamka koju su dogovorili Sinđelić, Katnić i tajna policija. Čak je pozvao svoje prijatelje i ideološki bliske ljude iz Loznice, Šapca i Valjeva da se priključe, čime su i oni upali u zamku. Nakon što je sa nožem ispod grla natjeran da prijavi policiji „sve što zna“ i odlaska kod Katnića, nastaje, kaže on, agonija.
U strahu da će mu stradati porodica (ćerke i bratanac), kako mu je zaprijećeno, pristaje da bude lažni svjedok saradnik (navodni pokajnik).
Katnić mu je, veli, nakon što ga je saslušao rekao „ od sad ćeš da radiš kako ti mi kažemo, znaš dobro šta ti je rečeno“. Velimirović je shvatio da ga Katnić time podsjeća na prijetnje koje se odnose na njegove ćerke i bratanca koje mu je pripadnik tajne policije uputio dok mu je držao nož ispod grla u automobilu.
Kako za vrijeme navodnog pokušaja „državnog udara“ tako i tokom suđenja, Velimirovića je, kako kaže, obezbjeđenje čuvalo u različitim kućama i stanovima. Najprije je bio u Baru, a dosta vremena i po Podgorici, na različitim lokacijama. Tu su mu, kako je ispričao, najčešće dolazili Katnić i Čađenović i instruisali ga kako da lažno svjedoči.
„Trenirali su me. Snimali, morao sam da naučim našpamet šta da govorim na sudu. Posebno su Katnić i Čađenović insistirali da sa organizacijom protesta i navodnim planom nasilja povežem Andriju Mandića, Milana Kneževića i DF. Branio sam se i nisam htio da im pomenem imena sve do kraja suđenja, uprkos tome što su me primorali i da sve drugo stvri izmislim, odnosno izmislili su oni i natjerali me da to kažem. Na kraju, Katnić mi je ljutito rekao pomeni bar DF, i ja sam pomenuo.“ – kazao je Velimirović. Tvrdi da nije poznavao generala Dikića, za koga mu je rečeno da mu je „nadimak“ odnosno pseudonim Nikola, a njemu je trebao da preda samo telefon koji mu je poslao Sinđelić.
„Šifra za telefon bila je rakija. To nije bila šifra za oružje kako sam bio primoran da kažem na suđenju, nego, dakle za telefon. Sve je to montirao Katnić. Rekao mi je da budem uporan da „Nikolu“ odvedem do kuće u kojoj je bilo oružje koje su tu donijeli i smjestili Katnićevi ljudi. Cilj je bio da se „Nikola“, odnosno Dikić, zatekne sa oružjem za koje nije ni znao. Nisam nikada prije toga vidio Dikića, niti sam znao da je on u pitanju sve dok to u policiji nisam čuo, nakon hapšenja. Duša me boli zbog svega. Nadam se da će se cijela istina saznati. Ja sam spreman da svjedočim o svemu ovome što sam ispričao, i jedva čekam“ – poručio je Mirko Paja Velimirović.
Apelacioni sud Crne Gore, podsjetimo, ukinuo je presudu, kojom je 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine osuđeno na skoro 70 godina zatvora.
Apelacioni sud je prihvatio žalbe branilaca prvostepeno osuđenih presudom Višeg suda u Podgorici koja je izrečena 9. maja 2019. godine. Postupak je vraćen ponovo Višem sudu, ali kako je naznačeno u presudi, “pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem”.
Među njima su ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov koji su bili optuženi da su počinili krivično djelo terorizam u pokušaju i osuđeni prvostepeno na 15 i 12 godina zatvora.
Lideri Demokratskog fronta (DF) Milan Knežević i Andrija Mandić su bili osuđeni na po pet godina zatvora pod optužbom za stvaranje kriminalne organizacije.
Presuda je ukinuta i za optužene srpske državljane: penzionisanog generala žandarmerije Srbije Bratislava Dikića koji je bio osuđen na osam godina zatvora, kao i Predraga Bogićevića, Nemanju Ristića, Kristinu Hristić, Branku Milić, Milana Dušića, Dragana Maksića, Srboljuba Đorđevića i vozača DF-a Mihaila Čađenovića.
