Pomenuti glagol je upotrijebio gostujući na Gradskoj TV i govoreći o gestu Miloša Karadaglića da odbije najveće državno priznanje.
„Ja, Veljo Stanišić, stojim i danas i sjutra, kao i uvijek u svom životu, u istom ‘stroju’ sa mojom braćom Romima. Istinski. Ma, ni u primisli mi nije bilo da baš njih ponizim. To su moja istinska braća. Braća koja umjetnički ‘lutaju’ svijetom tragajući za onim za čim svaki čovjek traga. Za njihove dušebrižnike, preporučio bih da ih ne nazivaju populacijom, a ombdusmanu da se pozabavi nipodaštavanjem romskih i ljudskih prava. Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju, kod nikšićke ‘braće’ ko i kakav je Veljo Stanišić. To je slobodoljubiv narod, sveprisutan širom planete, u svim religijama i kulturama, kao i u vjeri i kulturi našeg naroda. Ispovijeda i svjedoči slobodu. Rome ne samo da poštujem, nego ih volim. Što se tiče glagola ‘ciganisati’, on više govori o nama nego o njima, i svjedoči da ne možemo sve brzo oprati i iskorijeniti. U svakom slučaju, ako je bilo ko iz romskog naroda ovo doživio negativno, direktno ili ne, evo, još jednom, javno, molim braću za oproštaj“, naveo je Stanišić u saopštenju za javnost.
Što se tiče Karadaglića, njegov gest je, kako je rekao, doživio kao uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega, kao što to „prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija (mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani)“.
„Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd? Da je čovjek samo pomenuo da se i nama izvinjava i njemu bih se javno poklonio. Ali nije. Otud i reakcija, priznajem, na ne baš akademskom nivou. Ako to nije tako, volio bih da me demantuje. A i ako ne demantuje, želim mu da dobije ovu nagradu sa kim želi i da dobije sve nagrade ovog svijeta koje poželi. Ostavljam mogućnost da ništa od ovoga nije tačno – što bih iskreno volio i u tom slučaju bih ga zamolio za oproštaj“, naveo je Stanišić.
Kako je istakao, ovih dana se digla „velika buka i hajka“, oko Trinaestojulske nagrade.
„Malo mi je žao, jer buka nije oko moga djela, ali nešto, ipak, mislim da je tu dobro. Toliko nam je život ovdje suv, banalizovan tom dnevnom politikom, da i ovaj mali miks sa umjetnošću nije loš. Možda sljedeće godine na moju izložbu u Podgorici dođu i oni koju su protestvovali zbog moje nagrade, pored mojih prijatelja i kolega. To bi bila prilika da se upoznaju i edukuju o savremenom umjetničkom jeziku koji determiniše savremene trendove i tokove osmišljavanja čovjekivog vapaja za smislom u ovom svijetu. Sa ovom nagradom koju sam s ponosom primio-ponosan na sve svoje – susreo sam se sa nezamislivim stanjem stvari koje je manipulativno skrivalo moj umjetnički izraz od javnog mnenja u Crnoj Gori – ALI ne u svijetu“, zaključio je Stanišić.
