Zamislite da trčite po planinskim vrletima pod punom ratnom opremom teškom nekoliko desetina kilograma, da vam glavu pritiska teški šlem ispod koga lipti znoj koji peče oči, da jurite sa vrelom puškom kroz „rojeve“ metaka i šrapnela, iako znate da svakoga časa možete biti rastrgnuti vrlim čelikom.
Uprkos svemu jurite sve dalje, bacate bombe, uskačete u rovove i borite se kundakom i bajonetom – na život i smrt, sa ljudima koji ih očajnički brane metkom i sječivom, borite se samo da bi nastavili do sljedećeg bunkera i rova. Ako ovakve strašne slike spojite u film koji neprekidno traje tri dana i noći, na pragu ste razumijevanja nevjerovatnog podviga srpske vojske, koja je prije tačno 105 godina u danonoćnim borbama od 15. do 17. septembra 1918. probila liniju bugarsko-njemačkih planinskih utvrđenja, bunkera i rovova.
U istorijskoj nauci ova bitka nad bitkama se naziva probojem Solunskog fronta i opisana je u mnoštvu knjiga citiranjem naređenja, šemama sa strjelicama, nabrajanjem jedinica, satnicama okršaja i toponimima. Ovi podaci govore sve i – ništa, bez intimnih svjedočanstava ljudi koji su prolazeći kroz oluju ognja i čelika izvojevali pobjedu.
Junak balkanskih i Velikog vrata, oficir, književnik i novinar Stanislav Krakov, učesnik proboja Solunskog fronta, ostavio je svjedočanstvo o žudnji za Srbijom koja je bila jača od straha od smrti: „Ja sam samo jedan broj u masi od stotine hiljada ljudi koji od juče imaju istu neizvjesnu sudbinu, koja se kreće između krsta od drveta i krsta od emajla, koji isto polažu veliki ispit i koji u strahu i oduševljenju očekuju ostvarenje svoje velike nade: otvoriti put kući. Za nas je ovo posljednji juriš u ovom okamenjenom svijetu Moglenskih planina. Možda će ih biti po drugim bregovima i ravnicama, ali ovdje nikad više. To je za nas konačno, kao dan Strašnoga suda“.
Žudnja za Srbijom otkriva se i u pismima vojvode Mišića iz 1916. kada je voljom regenta Aleksandra i dvorske kamarile bio u kućnom pritvoru na Krfu, jer se 1915. suprotstavio njihovoj ideji povlačenja nepobijeđene vojske preko Crne Gore i Albanije i tražio kontraofanzivu i odlučujuću bitku.
– Ostadosmo ovdje sve sami „deponirci“ ili kako vele naši posilni: „nevaljašni oficiri“… Evo skoro tri mjeseca kako se kuvam u ovoj vrućini i vrtlogu čudnih intriga. Zbog svega ovog za ova tri meseca, sem šetnje po neki put autom po okolini, nisam van svoje sobe proboravio ni 24 časa. Živim, dakle, kao kakav zarobljenik u pansionu Suis… Pojedine naše grupe sa ovog ostrva postepeno se otiskuju put Soluna, pa će valjda jednom doći red i na „nevaljašne“ oficire, kako veli naš uzoriti i duhoviti gegula. Ima ih rasturenih po cijelome ostrvu. Posmatrao sam ih, razgovarao sam sa nekima, i svi jedno te jedno: „A molim ti se gospodine, kad veliš da ćemo ići u Srbiju?“ Bezazleni su do krajnosti i puni otmenosti duše. Prosto čovjek da zaplače, kad se pomisli, do čega dovedosmo ovaj naš jadni narod – pisao je vojvoda Mišić saborcu i prijatelju Stefanu Iliću.
Vera u povratak u Srbiju bila je klica pobjede na Solunskom frontu, ali put do nje je bio dug. Bez Mišića, tog puta ne bi ni bilo. Prvi pokušaj proboja umalo se završio katastrofom jer su regent, dvorska kamarila i Pašić smenili vojvode Putnika i Mišića i stavili ih u izolaciju, a na komandna mesta doveli oficire nedorasle strateškim poduhvatima. Tek kada je bugarsko-nemačka kontraofanziva zaprijetila uništenjem srpske vojske sa Krfa je pozvan Mišić. Na čelu Prve armije preokrenuo je tok bitke i osvojio „Kapiju otadžbine“ Kajmakčalan. Tu počinje priča o proboju Solunskog fronta, čiji je značaj bio potcijenjen.
Poslije pobjede 1916. stratezi Antante priznaju Mišićev talenat i autoritet velikog vojskovođe. Engleski kralj mu dodeljuje vitešku titulu, a francuski generalštab ga direktno konsultuje o budućim operacijama na Balkanu. Mišićeva ideja o proboju Solunskog fronta je samouverena i jednostavna: „Dajte nam samo dvije divizije i topove, pa će naši ljudi izvesti cijeli posao na frontu“. Iskusnim francuskim generalima se dopadala, ali političari Antante su joj se protivili, kalkulišući Srbima kao topovskim mesom. Englezi su tražili da se srpska vojska pošalje na Zapadni front, gdje bi im bila korisnija. Italijani su se protivili ofanzivi bojeći se njenog uspeha i zahteva da Srbija dobije izlaz na more.
Mišićeva ideja o udaru na Centralne sile sa Balkana odakle nisu očekivale opasnost sticala je sve više pristalica među vojskovođama. General Saraj, koji je išao niz dlaku političarima, smenjen je sa mesta komandanata Solunskog fronta. Sledeći glavnokomandujući savezničkih snaga, generali Gijom i Depere podržavali su ideje Mišića, koga je srpska Vrhovna komanda morala da imenuje za načelnika Štaba.
Uspjeh proboja zavisio je isključivo od srpskih vojnika. Mišiću je predata operativna komanda. Sa planinske osmatračnice 14. septembra ujutru, dok se oko vrhova još vila magla on je naredio dejstvo artiljerije na cijelom frontu „od Ohrida do Jegejskog mora“. Topovi Antante počeli su 24-časovno bombardovanje bugarsko-njemačkih položaja dovodeći ih u nedoumicu gde će nastupiti glavni udar. Mišić je izabrao najteži i najmanji očekivani pravac na kome je koncentrisao srpske vojnike, u koje nije sumnjao. Znao je da svaki od njih žudi za svojom rodnom grudom i da će učiniti sve da se na nju vrati, jer je i smrt na srpskoj zemlji drugačija nego ona u tuđini. Srpskim jedinicama je pročitana naredba koja se završava sa:“S nepokolebljivom vejrom i nadom, junaci, naprijed u otadžbinu!“
– Na svim puškama su nataknuti bajoneti. Ranci su zabačeni na leđa. Ljudi su urezali stepenice u nagib rovova… I levo i desno, koliko mi trenutni pogled obuhvata, vidim ruke mojih drugova oficira dignute uvis. Napred! Talas šlemova i ranaca na leđima mojih vojnika pokriva za trenutak beli grudobran. Na čitavom frontu naše armije hiljade naših ljudi polazi u ovom trenutku na juriš. Samo četiri ili pet, možda i deset sekundi tišine u kojoj se čuje kotrljanje kamenja ispod teških vojničkih cokula, zveka čuturica koje udaraju o male ašove i kundake i potmuli eho bitke na Sokolu. Potom sve leti uvis. Mi smo vojska fantoma koja je zašla u avetinjsku šumu mrtvih borova. U fijuku, urlanju, gustom dimu, vulkanskim erupcijama i smradu sumpora – dolazi pakao. Teške granate bugarskih haubica padaju kao sa neba, bacaju uvis okamenjeno drveće i ljudska tela koja se parčaju u vazduhu. Ni oborena stabla, ni strmi nagib, ni iščupane stijene, ni teška ratna sprema ne usporava naš nalet. Ni znaka kolebanja. Kao da ova smrt za druge dolazi. Moji su ljudi u dimu samo postali manji, uvučeni u sebe i pognute glave jure napred… Vazduh je ispunjen piskom i zviždanjem čelika. Zemlja ključa oko nas i čitavo polje je obraslo oblačićima koji se kao plamene stabljike dižu neprekidno iz suve strijeljane zemlje. Mi više ne trčimo, mi letimo, jer nam se čini da je smrt samo tu, na površini poludjele zemlje, a ne i u vazduhu – zabilježio je Stanislav Krakov.
Od 15. septembra trajale su paklene borbe između Srba koji su jurišali dok ih smrtonosna kosa mitraljeza ne bi naterala da se ukopavaju u goli kamen, a onda noću pod neobičnom komandom „Ustajte mrtvi!“ iznova jurišaju i upadaju kao demoni u rovove šireći sujevjerni strah među bugarskim i nemačkim vojnicima. Prve bele zastave neprijateljskih jednica koje su masovno bacale oružje pred talasom osvetnika Srbije podigle su se 17. septembra. Istorijska nauka je ovaj datum uzela za okončanje proboja Solunskog fronta. Tek tada, putem koji su napravili Srbi, u bitku su se uključili ostali vojnici Antante, koji nisu mogli da stignu srpsku vojsku koja je napredovala desetinama kilometara ispred njih. Hiljade bugarskih vojnika su bacale oružje pred jarosnim srpskim ratnicima i 29. septembra 1918. Bugarska potpisala bezuslovnu kapitulaciju. Srpski juriš je za četrnaest dana iz rata izbacio vojsku sa više od 700.000 ljudi. Nemački car Vilhelm je poslao telegram bugarskom caru: „62.000 srpskih vojnika odlučilo je rat, sramota!“
Nemački generalštab je posle bugarske kapitulacije konstatovao da dalje vođenje rata više nema smisla, jer je silama Antante otvoren put sa Balkana, pa treba spremati parlamentarce za dogovaranje uslova primirja.
BOKOVI srpske vojske su posle proboja Solunskog fronta bili ugroženi zbog zaostajanja saveznika, jer je njena pešadija napredovala brže od konjice i vozila Antante. Depere, glavnokomandujući Solunskog frota, poslao je depešu srpskoj Vrhovnoj komandi da obustavi napredovanje i ne izlaže se riziku, jer uspjeh ofanzive zavisi samo od Srba. Regent Aleksandar je zabrinuto upitao vojvodu Mišića šta da se radi, a vojskovođa je odgovorio: „U smrt, samo ne stajati!“
Mišić je vidio da se u dolini Vardara sprema slom neprijatelja kao onaj iz 1914. kada su se srpski vojnici sjurili sa Suvobora u dolinu Kolubare. Nekoliko dana kasnije Bugarska se predala srpskoj vojsci, a saveznici su došli na gotovu pobjedu.
Za razliku od Njemaca, političari sila Antante su omalovažavali srpsku pobjedu, čega Srbi nisu bili svjesni i naivno su mislili da su im večni saveznici oni koji su im suvim zlatom naplatili svaki deo vojne opreme, do zadnjeg dugmeta i pertle. Devedesete su pokazale da kao na Solunskom frontu, Srbi mogu da računaju samo na sebe. Do danas mnogi to nisu shvatili.
U JULU 1918. general Depere je pridobio francusku vladu, a zatim i ostale sile Antante za ideju proboja Solunskog fronta, ali pod teškim uslovima. Engleska je rekla da se njeni vojnici neće uključivati u bitku dok ne vidi kako će proći Srbi. Francuska je u prvi napad na Sokol poslala samo dvije divizije popunjene vojnicima iz kolonija, Senegalcima i Anamitima. Saveznici iz Antante obećali su samo sigurnu artiljerijsku podršku.
