Međunarodna arbitražna presuda kojom je Srbija kažnjena u sporu sa Miroslavom Miškovićem otkriva da je takvom ishodu doprinio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je na krilima javnog optuživanja i hapšenja ovog biznismena stekao popularnost i učvrstio ličnu vlast. Ova presuda, u koju je Radar imao uvid, otkriva da je njegovo učvršćivanje vlasti na navodnoj borbi protiv korupcije u slučaju progona Miškovića bilo zasnovano na nezakonitom uticaju na pravosuđe, propagandi u medijima i kršenju osnovnih ljudskih prava, što je državu Srbiju na kraju koštalo više od 32,7 miliona eura. Vučić 12 godina od hapšenja Miškovića, usred krize njegove autoritarne vlasti prije svega zbog protesta studenata, ponovo najavljuje, kako je rekao, „najžešću borbu protiv korupcije“. Ali svjedoci smo da se sa utvrđenim nezakonitostima iz ove međunarodne presude ne samo nastavilo u brojnim slučajevima, nego se još žešće primjenjuju.
Kakva je ta praksa jasno je konstatovano i u presudi: „Tribunal zaključuje da postoje dokazi koji ukazuju na postojanje nedozvoljenog uticaja koji je država vršila prema pravosuđu“. Sadržaj ove presude donijete 10. marta 2021, za javnost je bio tajna do sada, ali ne i za predsjednika Srbije. A u presudi ne samo da se konstatuje uticaj Vučića na pravosuđe kroz javne izjave, već i da je vlast u Srbiji ignorisala upozorenja institucija Evropske unije kojoj navodno hoće da se pridruži. Ignorisali su kritike i upozorenja Evropskog parlamenta, Evropske komisije i Radne grupe za Srbiju, koja su počela da stižu i prije pokretanja istrage protiv Miškovića decembra 2012. Navodi se da su ignorisani i navodi srpskih nezavisnih institucija, Savjeta za borbu protiv korupcije i predsjednice Udruženja sudija Srbije. Takođe se konstatuje i da su srpski sudovi, Ustavni i Apelacioni, utvrdili da su niži sudovi nezakonito postupali protiv Miškovića.
Inače, međunarodnu arbitražu (predsjednik tribunala dr Georg von Segesser, članovi dr Bernardo Cremades i L. Yves Fortier) pokrenulo je kiparsko preduzeće Mera Investment Fund Limited protiv države Srbije još 28. septembra 2016. Ovo je samo jedno od preduzeća čija je imovina bila blokirana u postupku koji je protiv Miroslava Miškovića i njegovog sina Marka vođen u Srbiji. Tada su bile blokirane i akcije Hemslejd trejd limiteda, još jednog kiparskog preduzeća čiji je vlasnik Miroslav Mišković i koje je imalo kontrolni paket akcija u srpskoj Delti i brojnim drugim preduzećima ovog biznismena.
U zaključku presude određene su sume novca koje je država Srbija dužna da isplati. Kada se sve saberu, iznose preko 32,7 miliona eura. Objašnjava se po stavkama da „arbitražni tribunal zaključuje da je ukupna šteta koju je pretrpio tužilac 25.184.846 eura“. Zatim se određuje kamata za taj iznos „od 5.581.128,09 eura, obračunata od dana kada je tužilac podnio zahtjeve za pokretanje arbitražne odluke, odnosno 28. septembra 2016, pa sve do dana donošenja ove odluke 10. marta 2021“. Takođe se određuju troškovi države Srbije u iznosu od „524.154, 41. američkih dolara za utrošeni dio tužiočevog avansa ICSID-u (troškovi tribunala u Vašingtonu), kao i 1.444.484 eura na ime pokrivanja razumnog dijela honorara i troškova advokata tužioca“. Presudom je određen i rok od 180 dana, odnosno do 7. septembra 2021. za ove isplate, nakon čega bi se obračunavala kamata od 4,88 odsto.
U presudi se na više mjesta konstatuju brojne nezakonitosti, za koje se iz novih izvještaja relevantnih međunarodnih institucija, pominjanih i u samoj presudi, poput Evropskog parlamenta i Komisije, vidi da su nažalost postale praksa u Srbiji. Tako se između ostalog navodi: „Tvrdnje tužioca da je novoizabrana Vlada Srbije, a posebno Vučić kao novi ministar odbrane i prvi potpredsjednik Vlade zadužen za borbu protiv kriminala i korupcije, započela progon protiv g. Miroslava Miškovića se zasniva na brojnim transkriptima iz medija, video-prezentacijama i na pres klipingu. Tužilac je predstavio pres kliping koji je prikupila agencija Ninamedia i navodi da je od kraja 2012. do kraja 2013. godine objavljeno preko 15.000 članaka o g. Miroslavu Miškoviću u raznim medijima“. U presudi se citiraju navodi spornih tekstova prorežimskih tabloida, kao i brojne izjave Vučića tim medijima u kojima verbalno napada Miškovića.
„Prema sažetom prikazu tih članaka Miroslav Mišković je optužen za rušenje ustavnog poretka, prijetnje ubistvom upućene premijeru, rušenje Vlade, finansijske zloupotrebe, korupciju, podmićivanje političara i ministara u Vladi Srbije i predsjednika susjedne države, povezanost sa trgovinom drogom u Srbiji i mnoge druge nezakonitosti. Tužilac napominje da uprkos svim ovim teškim optužbama ni g. Mišković ni njegov sin nisu nikada saslušani od strane policije, tužilaštva ili drugih vlasti, niti optuženi za ta krivična djela izuzev optužnice za zloupotrebu položaja i utaju poreza u vezi sa transakcijama Preduzeća za puteve Niš“, navodi se u presudi. Vučić i njegovi mediji sve vrijeme na isti način, kao iz sažetka tribunala gdje se opisuje za šta je sve optuživan Mišković, proganjaju druge ljude, čime jasno pokazuju da su nastavili istu nezakonitu praksu.
U presudi se zatim konstatuje: „Tribunal prihvata da su komentari zvaničnika iz Vlade Srbije u medijima u pogledu krivične istrage, kao i pritvora gospode Mišković, imali negativan uticaj na percepciju klijenata društva Mera Invest. Te su kao posljedica bili štetni po poslovanje tog društva“. Takođe se navodi: „Određene izjave koji su davali zvaničnici Vlade Srbije davale su sudstvu uvid u ishod slučaja koji bi najviše zadovoljio takve važne ličnosti koje su bile na položaju zamjenika premijera i kasnije premijera i predsjednika, javnog tužioca i ministra pravde. Uz veoma javne izjave koje su davali predstavnici vlasti u pogledu krivične istrage, sumnjivo uklanjanje sudije Vučinića i protivpravni zahtjev Višeg suda u Beogradu za izdavanje autentičnog tumačenja su nepovoljno uticali na tužilačku, sudsku pravičnost“.
U presudi se detaljno opisuju dvije posljednje stavke iz ove konstatacije. Prvo, kako zaključuju, „sumnjivo uklanjanje“ sudije Vladimira Vučinića, koji je predsjedavao sudećem veću u prvom stepenu u Specijalnom sudu u postupku protiv Miškovića. Za tribunal je „dodatni dokaz o miješanju Vlade Srbije“ sklanjanje ovog sudije iz Specijalnog suda, a tako i iz tog veća, nakon što je donio odluku da se Miroslavu Miškoviću privremeno vrati pasoš. Posebno problematično za tribunal je što je Specijalni sud (Posebno odjeljenje za organizovani kriminal Višeg suda u Beogradu) uputio zahtjev Narodnoj skupštini Srbije i ministru finansija 21. avgusta 2015. za „tumačenje značenja oporezivih kapitalnih dobitaka“ u slučaju protiv Miškovića. I Apelacioni sud u Beogradu je utvrdio da je time prekršen član „Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda“, kao i Ustav Srbije koji propisuje nezavisnost sudske vlasti. To se navodi i u međunarodnoj arbitražnoj presudi i konstatuje: „Oslanjajući se na autentično tumačenje (Skupštine) Viši sud u Beogradu nije samo prekršio Ustav Srbije već je i retroaktivno primijenio novi zakon (iz 2016. o naplaćivanju poreza za transakciju iz 2008)“.
Velika pažnja u ovoj međunarodnoj presudi je posvećena kritikama i primjedbama Evropskog parlamenta, Evropske komisije, Radne grupe za Srbiju i srpskih nezavisnih institucija, Savjeta za borbu protiv korupcije i Udruženja sudija Srbije. Taj niz primjedaba i kritika se sublimira u konstataciji da „neprikladno miješanje političke vlasti u Srbiji u sudske i tužilačke postupke predstavlja kršenje principa podjele vlasti i zaštite pravosuđa od političke grane vlasti“.
I početak postupka sa pritvorom i podizanjem optužnice protiv Miroslava Miškovića i njegovog sina je praktično sporan, po nalazu tribunala. „Tog 12. decembra 2012. Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala podnijela je krivičnu prijavu, istog dana Miškovići su privedeni, a dan kasnije Viši sud im je odredio pritvor. Miroslav Mišković bio je u pritvoru do 5. novembra 2013, kada je Ustavni sud proglasio neustavnu odluku o pritvoru i kada je konstatovao da mu je prekršeno pravo na slobodu… Imajući u vidu kritike koje je Evropski parlament uputio još u martu 2012. teško je razumjeti zbog čega je Tužilaštvo za organizovani kriminal podiglo optužnicu protiv gospode Mišković na osnovu izmijenjenog člana 234. Krivičnog zakona (o zloupotrebi odgovornog lica, što je kritikovao EU parlament), kao i zbog čega je optužnicu potvrdio Viši sud u Beogradu 6. juna 2013… Tribunal je utvrdio činjenicu da je optužnica za utaju poreza podignuta bez istrage da je Marko Mišković umiješan u utaju poreza.
Policija je podnijela prijavu pre nego što je donesen zaključak Poreske uprave.“ Navodi se i da je prve kritike i zamjerke Evropska komisija uputila povodom postupka protiv Miškovića još 2014. Ista institucija je, konstatuje se, uputila kritike vlastima u Srbiji zbog objavljivanja u medijima izvještaja i najava o istragama 2013, 2014. i 2015. godine. „Evropska komisija zamjerila je vlastima u Srbiji zbog prakse javnog komentarisanja suđenja i najavljivanja hapšenja i pritvaranja u medijima prije donošenja sudskih odluka, što je štetno po nezavisnost pravosuđa“, navodi se u presudi međunarodnog tribunala.
Konstatuje se i da su pored upozorenja evropskih institucija u slučaju Miškovića vlasti u Srbiji i državne institucije nastavile sa istim praksama. Za to se navode brojni primjeri. „Tužilaštvo je podnijelo žalbu na presudu Višeg suda 25. marta 2016. Ovo ukazuje da su u vrijeme podnošenja žalbe u tužilaštvu nastavili da zanemaruju kritike i preporuke Evropskog parlamenta, Evropske komisije i Radne grupe za Srbiju“. Zatim se zaključuje da „tribunal ne može da zanemari činjenicu da je bilo određenih pokušaja od strane zvaničnika vlade da utiču na tužilačke i sudske vlasti u njihovim istragama protiv i procjenama uloga gospode Mišković u transakcijama i akcijama PZP Niš. Kritički komentari Evropske komisije i predsjednika Udruženja sudija Srbije dokazuju da princip podjele vlasti nije (striktno) poštovan“.
Zbog svih ovih nepravilnosti država Srbija je iz budžeta morala da izdvoji ukupno više od 32,7 miliona eura, jer je ovaj međunarodni tribunal konstatovao da iako je poslovanje preduzeća Mera Invest vezano za pružanje finansijskih usluga bilo staro samo tri godine, to preduzeće je imalo pozitivne rezultate i formiranu bazu klijenata, te da nema znakova da ne bi opstalo i dalje napredovalo, da se u to nisu umiješale vlasti Srbije.
Konstatacije iz ove presude o miješanju vlasti i prije svega Vučića u posao tužilaštva i suda su se nastavile do danas. Propagandna mašinerija je uključena i prije hapšenja Miškovića, jer i međunarodni tribunal u presudi citira najavu tog hapšenja i procesuiranja u tabloidima. Nakon hapšenja Vučićev rejting je dostigao više od 50 odsto. Ostao je zabilježen njegov odgovor na pitanje šta ako Mišković bude pušten: „To bih doživeo i kao lični poraz“. Formirane su tada i radne grupe policije za sporne privatizacije i ta propagandna kampanja je trajala do marta 2014.
Tada su održani vanredni izbori nakon kojih je Vučić postao premijer, a SNS je držao apsolutnu vlast. Za tu izbornu kampanju je emitovan video-spot naprednjaka u kome je prikazana Miškovićeva firma Delta uz naraciju „Ili ćemo zadržati tajkunski sistem ili da se opredijelimo za SNS“. Jedna od prvih odluka te Vučićeve vlade bila je da se rasformiraju radne grupe policije. Kada je govorio povodom tri mjeseca rada te vlade, upotrijebio je iste propagandne fraze koje i danas koristi, samo sa drugim akterima. „Nisam neko koga mogu da uplaše, niti neko koga će moći da kupe novcem. Vidim i da Mišković ima želju da mene i SNS skloni iz vlasti. Vidjećemo ko će pobijediti“, rekao je tada Vučić.
Borba protiv korupcije nije bila tema vlasti donedavno, ali Vučić i njegovi saradnici nisu odustali od javnog komentarisanja i na taj način usmjeravanja istraga i postupaka u njima željenom pravcu. Brojni su primjeri za to. Pogibija sedmoro ljudi u helikopterskoj nesreći, kada je Vučić rekao da ne da ministre Zlatibora Lončara i Bratislava Gašića. Zatim, Savamala gdje je prvo govorio da su u pitanju „kompletni idioti“, a godinama kasnije da je on to naredio. Označavao je Dragoslava Kosmajca kao najvećeg narko-dilera u Srbiji, koji nije bio ni optužen za to, nego za kupovinu parcele, za šta je oslobođen.
Tu je zatim slučaj Krušik gdje je zapamćen Vučićev odgovor „pa šta“, uz istovremeno vrijeđanje uzbunjivača Aleksandra Obradovića i njegove porodice. Najavljivao je predsjednik da će ići na poligraf da dokaže kako optužbe da je sarađivao sa grupom Veljka Belivuka nisu tačne, ali se to nije desilo. Pokušao je da objasni da on vjerovatno jeste Oskar iz prepiske narko-bosa Darka Šarića, ali da to nema veze. I prošle 2024. Vučić je nastavio još jačim tempom. Početkom aprila je saopštio da je slučaj nestanka djevojčice Danke Ilić riješen. Ubrzo nakon toga su policajci tokom zadržavanja ubili Dalibora Dragijevića, brata okrivljenog Dejana Dragijevića, a na kraju 2024. je optužnica oborena. Povodom zločina, kada je pala nadstrešnica na novosadskoj Željezničkoj stanici i usmrtila 15 ljudi, Vučić je prvo izrekao neistinu da nadstrešnica nije rekonstruisana. Reakcije vlasti izazvale su opšti bunt na skoro svim univerzitetima u Srbiji. U pokušaju da nađe odgovor na to veliko nezadovoljstvo, Vučić je, između ostalog, opet ponudio i „najžešću borbu protiv korupcije“. Međutim, da ne odustaje od prakse javnog uticaja na pravosuđe svjedoči i da je čak nakon podizanja optužnice za smrt 15 ljudi izjavio da vjeruje da nisu krivi doskorašnji ministar Goran Vesić i direktorka Infrastrukture željeznice Jelena Tanasković.
Očigledno je da je od slučaja Mišković, pa do danas, za ovu vlast borba protiv korupcije samo propagandno sredstvo bez sadržaja i namjere da se zaista sprovede. Posljedice su prvo bile izgubljene desetine miliona eura, kao u slučaju Mišković. Poznato je da Mišković nije usamljen slučaj i da je od tada pokrenuto više takvih postupaka od kojih nijedan važan nije okončan osuđujućom pravosnažnom presudom. Sa stradanjem 15 ljudi u Novom Sadu to više nije pitanje novca nego danka u krvi.
