Iverica i piljevina umjesto prosutih uljanih boja, teslica umjesto meke četkice, daske borovog drveta umjesto umjetničkog platna, to su oruđa i svakodnevica neke druge vrste slikarstva. Ovu dosta grublju vještinu porodica Brnović prenosi već pet generacija, s tim da sva pokoljenja slikaju istu sliku. Ta slika se ne pravi u dvije, već u tri dimenzije, a nastaje sječenjem, savijanjem, zagrijavanjem i drugim tehnikama, kako bi u konačnom kroz kombinaciju daske, eksera, raznih smola i maziva nastao – čun.
Mali drveni čamci su simbol Skadarskog jezera, a trenutno ih “starim” metodama pravi samo jedna porodica. Iako se očekuje da brodari žive uz samu obalu jezera, do ovog malog ateljea se stiže nizom asfaltnih, nakalemljenih i isprepletenih ulica kroz podgoričko naselje Zabjelo. Tu u maloj natkrivenoj radionici, Janko i njegov sin Marko Brnović , ruku prekrivenih piljevinom i sitnom drvnom prašinom, na „osjećaj“ prave plutajuće umjetnine.
Kako kažu, nema šablona sa mjerama po kojem rade i sijeku, već se iskustvo za izradu čamaca sticalo teško i platilo generacijskim znojem. Borovina se u obliku vlažnih daski ovdje savija ručno, a neki od djelova i iznad vatre, pa se nakon zaptivanja, mazanja i kalemljenja, dobijaju sve vrste čunova, od omanjih, dugih po nekoliko metara, do brodova od devet metara.
Da je riječ o porodici koja dobro čuva teško stečeno i vrijedno znanje, koje se trenutno može naći samo na ovom mjestu, pokazuje i papir sa rješenjem koji mlađi Brnović ponosno pokazuje – da je država 2014. godine njegovu i očevu vještinu izrade čuna zaštitila kao nematerijalno kulturno dobro.
Brnović kaže da pejzaž i zelenu površinu Skadarskog jezera danas siječe oko hiljadu čunova, ali objašnjava da je put od radionice do plovidbe dug zbog izrade i kasnijih registracija, te da u izradu drvenih devetometraša treba uložiti i po mjesec. Svako putovanje kreće od prvog koraka, pa tako i pravljenje čuna, i to od pronalaska i pripreme daske koja će u budućnosti činiti dno.
„Prvi korak je priprema dna i sve ostalo ide sa njega. Dno se savija starom tehnikom kao što se prije radilo, tako radimo i sada. Odabere se kvalitetna daska duga nekoliko metara, pod nju se podloži vatra i toplinom se pomalo krivi dok se ne dobije željeno dno. Onda se stavljaju pramac (prednji dio) i krma (zadnji dio), onda kolomati (strane), onda se radi krašćenje (rezidba), zabijaju se i zavrću ekseri, stavljaju se kalemi, a onda idu pragovi, sjednice i ostalo. A kasnije se radi kitovanje i farbanje… Jedino se koriste niklovani ekseri jer šarafi zbog vibracija od talasa i motora, mogu da popuste. Ekser probija kroz dvije daske, zavrne se i opet zabije u dasku i tako ne mrda. Svaku dasku skladištimo i prije ugradnje je vlažimo, jer tako postaje mekša i lakše se krivi. Krivljenja su ručna, nema presa i tu dasku provjeravamo i ugrađujemo. Zatim se ostavlja da se suši i sređuje. Glavna alatka je teslica, a sve se radi ručno. Dosta puta nas zainteresovani pitaju gdje su prese…“, pojasnio je šaljivo Brnović.
Ispred porodične radionice se iznad omanje vatre, koju je u momentu činio samo žar, nalazila daska za dno budućeg čuna. Duga nekoliko metara i prislonjena na obližnji stub, savijala se samo uz pomoć stege i drugih komada drveta. Brnović tvrdi da je dno suština izrade čuna, jer se na njega svi preostali dijelovi oslanjaju, odnosno prednji i zadnji dio čamca, pa se borove daske moraju pažljivo birati, kao i za bočne strane čuna.
Strane čuna, kako kaže Brnović, nisu iste kao na barkama koje se vide na moru, pa se ne naslanjaju direktno jedna na drugu. Pojasnio je da se ove daske preklapaju kao crijepovi na krovu, kroz koje se zatim udaraju stotine eksera zbog čvrstine i dihtovanja, nakon čega se stavljaju posebna ljepila koja se šire po principu pur pjene i popunjavaju šupljine. Preko toga dodaje se kučina radi dodatnog ispunjavanja prostora, pa čun ne može da propušta vodu čak i ako je parkiran na obali, a daska isušena.
Bočne daske se, kako tvrdi, moraju značajno savijati pa njihov izbor i procjena počinje već u pilani. Priča da početnici najčešće griješe upravo na tom koraku zbog manjka iskustva. Navodi da novajlije često biraju drvo koje se deformiše i krivi, dok je cijeli sistem osjetljiv pa jedna daska poremeti kompletnu ravnotežu brodića. Nakon rada na bokovima, Brnović je pojasnio da se na unutrašnoj sredini postavljaju komadi drveta – kalemi, koji služe kao spojnica daskama koje idu sa pramca i krme i ukrštaju na ovom mjestu. Nakon toga, ističe, ide ključni dio čuna – prag.
„Svaki čun je unikatan i ne postoje dva ista. Pragom se postiže simetrija i on drži cijeli čun. Sada smo mi jedini koji prave čunove jer se dešava da ljudi počnu da ih prave, ali je to specifična stvar, jer nemaju znanje da mogu da probaju i odaberu drvo. Borovina je osjetljiva i jedna daska može da deformiše cijeli čun i onda niko ne može da ga ispravi, zato su mnogi odustajali. Za izgradnju se isključivo koristi borovina, ona se pokazala kao najtrajnija. Za čun od pet metara nam treba oko 15 dana, dok ga napravimo, ali za veće turističke od 20 dana do mjesec. Problem građe nam je najveći problem jer se tom vrstom drveta bavi sve manje ljudi, pa kupujemo gdje god da čujemo da neko prodaje. Zavisi od veličine, ali za mali čun prođe 700 ili 800 kubičnih drveta – kubični je necijeli metar kubni“, naglasio je on.
Pojasnio je da se nakon ljepila i kučine, cijeli brodić dodatno premazuje i to raznim kitovima i farbama sa voskom, kako bi se postigla odgovarajuća zaštita. Kako kaže, prije 60-70 godina čunovi su se zaptivali mahovinom koja se vremenom raspadala i morala dopopunjavati.
Upitan o sigurnosti ovih čamaca s obzirom da se rade ručno, Brnović je naglasio da već 15 godina posjeduju sertifikat za izradu, ali da svaki čun mora da ima porijeklo proizvodnje, svjedočanstvo o izgradnji, broj i tehnički pregled, pa je bezbjedan kao i svi drugi čamci.
Ono u čemu su i stariji i mlađi Brnović saglasni jeste da država nikada nije na pravi način zakonski zaštitila i obuhvatila čunove, dok je Marko kazao da je Vlada donijela uredbu po kojoj su čunovi izuzeti od drugih plovila. Pojasnio je da se za tehnički pregled za čunove plaća pet eura po metru dužnom, ali da to niko ne poštuje već se onima koji ove brodove kupe, naplaćuju druge tarife i koriste razni cjenovnici.
„Trebala bi da bude simbolična cijena za te čunove, jer je to kulturno-istorijsko nasljeđe uz gusle i nošnju. Najveći je problem što oni koji su uređivali zakone nisu uvrstili čun i sada ispada da su zakoni stariji nego čun. Zakoni su od juče, a čunu je 2.000 godina, on je branio i hranio Crnu Goru, a znamo da je najveća istorija države kod Skadarskog jezera. Valjalo bi da ministarstva povedu računa o čunovima jer ne bi smjeli tako da ih tretiraju. Ima preko 1.000 čunova na Skadarskom jezeru, ne znam je li registrovano ni 100. Tražili smo i molili da se napravi vremenski period u kojem će se ljudi prijaviti za registraciju. Rijeka Crnojevića, Žabljak Crnojevića, Dodoši, Karuč, Prevlaka, Gornje blato su mjesta gdje čunovi nikada nisu registrovani, a plovna jedinica ljudima traži vozačke dozvole, što nemaju, pa dobiju kaznu i nastaju veliki problemi. Mi tu ne možemo ništa da uradimo. Prije dvije godine smo tražili da se čunovi mogu registrovati bez računa i porijekla, i molili da se napravi vremenski period za registraciju. Dosta ljudi zavisi od ribolova, jezera i dnevnice od 20 do 30 eura, ali ne kada ga neko zaustavi i napiše kaznu od 150 do 200 eura. Molili smo ako može to da se riješi, pa smo na sastanku dobili obećanje da će to uraditi“, kazao je Brnović i dodao da imaju dobru saradnju sa Ministarstvom kulture, ali da se procedure drugih resora moraju pojednostaviti.
Brnović je pojasnio da se mnogo plovila na Skadarskom jezeru ne registruje, jer svi generacijski žive uz njega i čunove koriste godinama. Dozvole se za ove čamce, kako kaže, nisu tražene dok brodići polako nisu ušli u proces registracije 1990-ih godina zbog tadašnje krize sa gorivom. Ističe i da se situacija danas izmijenila jer je tržište za čunove veliko, pa ne mogu ni da naprave koliko bi mogli da prodaju. Navodi da je interesovanje posebno uvećano posljednje dvije godine, te da čamce rade i za Njemce, Francuze i druge koji su se doselili u Crnu Goru oko jezera u centralnom i sjevernom dijelu države, gdje kupuju kuće i apartmane i zahtijevaju tradicionalne čunove za privatne i turističke vožnje.
Iako je potražnja velika, tvrdi da zanat i dalje nije popularan, te da je oni tu tradiciju baštine posljednjih 150 godina, dok on pripada petoj generaciji koja se ovom izradom bavi i da ne žele da čamci nestanu sa domaćih voda. Skromno je naglasio da zanat polako preuzima od oca i još uči.
„Pola Crne Gore na zna da su čunovi od nacionalnog značaja. Imamo rješenje iz 2014. godine, kojim je zanat koji znamo otac i ja tretiran kao nematerijalno kulturno dobro. Ministarstvo kulture je za nas baš korektno, a 2018. godine smo imali sastanak sa Organizacijom Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO). Oni su bili oduševljeni čunovima i apliciralo se u smjeru prepoznavanja i od njih, ali još uvijek nema ništa od toga. Da li će išta biti – ne znam, ali su bili oduševljeni. Već smo pravili smo čunove za prostor cijele bivše Jugoslavije, a prodaja nam zavisi od godine do godine, desi se da imamo dosta remonta i popravki i ne možemo ići na proizvodnju, pa je svaka godina različita“, kazao je Brnović i naglasio da cijena varira zavisno od veličine, ne želivši da ih otkriva, ali da vjeruje da su korektne.
Popravke i remonte zbog specifičnosti područja, kako tvrdi, radi najviše za čunove sa rijeke Zete i mjesta Vranjina, zbog nestabilnih vjetrova i promjena u vodostaju. Pojašnjava da je Zeta jedinstvena jer se vodostaj drastično mijenja, pa se dešava da čun vezan tokom visokog vodostaja, nakon povlačenja vode, ostane da visi na vrbi. Ističe da se ovim čamcima udara o obalu i grane pa im najčešće stradaju bočne strane, te da je to posebno izraženo u Vranjini, gdje jak južni vjetar čunove sudara sa barkama, a nekada i završe na njima.
Ovu igru vode i jezera kao vage i simetričnog čuna koji se daskama iste krutosti i težine na njoj mora pažljivo balansirati, defintivno nije za sve, kao ni slikanje. Kao što se trud i kvalitet slikara jasno vidi na platnu, tako i u ovoj maloj radionici svaki čun priča za sebe malu priču o spoju i volji generacija, koje je nastavljaju prepričavati.
U priči sa Brnovićem se odmah vidi da ne planira da dozvoli da vještina zamre, jer je odmah jasno da mu je umjesto dječjeg autića, prva igračka bila teslica…
Brnović je probleme koji tište one koji voze ili proizvode čunove, iznio i na okruglom sto u sklopu javne rasprave o Nacrtu zakona o sigurnosti plovidbe.
On je na ovom događaju održanom u martu u prostorijama Privredne komore, naglasio da ih zakon ne prepoznaje, kao i da se onemogućava registracija čunova.
Direktor Direktorata za pomorsku i unutrašnju plovidbu Goran Idrizović je naveo da prvi put čuje za taj problem i predložio je da se sa vlasnicima čunova organizuje poseban sastanak.
Brnović je „Vijestima“ pojasnio da je ovaj sektor i dalje nesređen, da postoje zakoni koji navode da za izradu brodova od 50 godina nema tehničkih pregleda, te da je po važećim zakonima za čunove predviđeno registrovanje na vesla, iako većina sada ima motore – zbog čega ne bi smjeli dalje od 500 metara od obale…
„Zakonski je da se ono što je na veslima ne registruje. Ipak su u Ministarstvu saobraćaja i Direktoratu za slatkovodnu plovidbu voljni da pomognu, jer godinama imamo probleme sa registracijom. Tradicionalna plovila se registruju trajno u regionu, jer se na taj način mogu sačuvati…“, naglasio je on.
Istakao je da su sastanak u ovom ministarstvu imali, te da na rješenju problema zajednički rade.
Pola Crne Gore na zna da su čunovi od nacionalnog značaja. Imamo rješenje iz 2014. godine, kojim je zanat koji znamo otac i ja tretiran kao nematerijalno kulturno dobro. Ministarstvo kulture je za nas baš korektno a 2018. godine smo imali sastanak sa Organizacijom Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu…
Najveći je problem što oni koji su uređivali zakone nisu uvrstili čun i sada ispada da su zakoni stariji nego čun. Zakoni su od juče, a čunu je 2.000 godina, on je branio i hranio Crnu Goru…
