Od pčela je naučio da je dobra organizacija pola urađenog posla, od djeda i oca naslijedio je ljubav prema pčelarstvu, a vojska koja mu je nekako “dobro legla” je pčelinja.
Đorđe Bajagić iz Plužina narednog mjeseca puni 19 godina, a već šest godina se bavi pčelarstvom i najmlađi je profesionalni pčelar u Pivi.
Đorđe je dobitnik diplome “Luča”, planinar je, lovac, igra folklor i poznat je po zdravicama koje drži. Ekipa “Vijesti” zatekla ga je u selu Zukva, 18 kilometara udaljenom od Plužina, u uljaniku.
“Pčelarstvo je tradicija u našoj porodici. Pčele su držali i đed i otac, a sada evo i ja. Bilo je straha od pčela prije nego što sam počeo da se bavim pčelarstvom. Vremenom se čovjek navikne na to i ne obraća pažnju kada ga pčele napadaju. Ne može se desiti da izađem iz pčelinjaka, a da nema ujeda, ali ništa strašno. Ta strast i ljubav prema pčelarstvu jači su od čovjeka. Kad samo pogledam kolika je vojska pčela, kako one rade, mili se čovjeku da radi s njima”, priča svršeni maturant plužinske Gimnazije, a od jeseni student Građevinskog fakulteta u Podgorici.
Od pčela je, kako kaže, naučio dosta toga i zahvalan im je na svim “naučenim lekcijama”.
“Naučio sam da se svaki rad isplati, da je dobra organizacija najveći dio posla. Znamo da su Stari Rimljani vojsku pravili po uzoru na pčele.”
Đorđe ima oko 170 pčelinjih društava i u Zukvi se nalazi najveći broj, dok je ostatak u Plužinama i kod manastira na Zagrađu.
“Prošle godine bio je odličan rod, neponovljiv, u prosjeku oko 25 kilograma po košnici, a ove godine nikakav. Med prodajem, mada je crnogorsko tržište zasićeno. Imamo dosta nazovi medara oko puta koji ne prodaju pravi med, ali borimo se da se dođe do kvalitetnog proizvoda. Kada naiđu nerodne godine, kao što je ova, onda se da prodati, jer svi znamo da se med ne kvari, da su ga nalazili i u egipatskim piramidama, a o zdravlju da ne pričamo.”
Na pitanje kako sve postiže, odgovara: “Sve se može postići kad je dobra organizacija, kao kod pčela. Kad se čovjek dobro organizuje, kad ima plan rada, on može sve da postigne.”
Član je planinarskog kluba “Bioč” i s planinarima iz tog kluba ispeo je sve vrhove u Pivi, na Durmitoru, Bioču i Magliću. Godinama se uspješno bavi lovom i smeta mu kada se lovci povezuju samo s odstrijelom životinja jer oni su, kako kaže, mnogo više od toga.
“Lovci vrše prihranu i zaštitu divljači, zaštitu životne sredine. Pravi lovac će pokupiti sve iz prirode što nađe. Odstreljuju samo štetočine. Lov volim i zbog druženja.”
Što se folklora tiče, ne zna da li je prije prohodao ili zaigrao.
“Kad sam bio kod učiteljice, počeo sam se baviti folklorom, to je više od deset godina. Ono što me privuklo folkloru je čuvanje tradicije, običaja, putovanje, druženje.”
Svjestan je da sela ostaju pusta, da omladina bježi u gradove, ali vjeruje u snagu i “povratku pameti”.
“Ne kaže se zalud – okreće se kolo sreće. Sve će više naroda krenuti na selo i u planinu za boljim i zdravijim životom. Možda je lakše u gradu živjeti, ali nije zdravije. Mora selo da nastavi da živi. Ne može ovoliko prostranstvo da ostane pusto. Sad, hoćemo li se mi dozvati pameti i vratiti se selu ili neki drugi narod, pitanje je. Ali neko će sigurno bitu tu i selo će živjeti”.
