Međutim, postavlja se pitanje – zašto isti taj sektor nije pokazao sličan nivo zabrinutosti ili tražio mišljenje Venecijanske komisije ili ocjenu Evropske unije kada je Vlada uvodila vjeronauku u obrazovni sistem, što je također tema od dubokog društvenog značaja?
Uvođenje vjerskih sadržaja u javne škole, u zemlji sa višekonfesionalnim društvom i svježim iskustvima podjela, predstavlja ozbiljan političko-pravni iskorak koji zadire u temeljne principe sekularnosti i neutralnosti države. Takav potez svakako bi zahtijevao široku javnu debatu, uključivanje svih zainteresovanih aktera i eventualno međunarodne pravne ekspertize, kako bi se procijenila njegova usklađenost sa evropskim vrijednostima i standardima.
Ignorisanje tog pitanja od strane NVO, dok se u slučaju ekonomsko-investicionog sporazuma sa trećom državom diže glas i traže međunarodne arbitraže, može se tumačiti kao znak selektivnog aktivizma i politički motivisanih stavova. Takav pristup podriva kredibilitet samog civilnog sektora i ostavlja prostor za optužbe o licemjerju.
Ako su vrijednosti evropskih integracija, ljudskih prava i transparentnosti univerzalne, onda bi morale biti primjenjivane dosljedno – bez obzira na to da li se radi o ekonomskim partnerima države ili o ideološkim temama poput obrazovanja i religije.
