Ukoliko saznaju da postoje djeca ili porodice kojima je i dodatno potrebno pomoći, onda njihova misija dobija još više na značaju
Kada je Nikšićanin Radovan Petranić , volonter Crvenog krsta i jedan od dobitnika nagrade “Iskra” za filantropiju, u decembru prošle godine otišao u Goliju da mališanima iz Osnovne škole “Branko Višnjić” odnese novogodišnje poklone koje su pripremili nikšićki “crvenokrstaši”, saznao je da jedan dječak živi u teškim uslovima. Tada je trio humanista Ljiljana Femić , Milodarka Zorić i Petranić, stupio u akciju i krenula je priča koja i dalje traje: obilaze seoske škole, poklanjaju lopte, tortu, slatkiše i školski pribor koji obezbijedi kompanija “Jolly commerce”, a učenici im, zauzvrat, daruje osmijehe, zagrljaje i poziv na ručak.
Ukoliko saznaju da postoje djeca ili porodice kojima je i dodatno potrebno pomoći, onda njihova misija dobija još više na značaju.
Radovan prvu akciju i Goliju posebno pamti.
“Ta akcija je emotivno najteža volonterska akcija koju sam radio, a uradio sam ih dosta tokom višedecenijskog volontiranja. Prvo, što sam gore naišao na dijete koje živi u prilično teškoj materijalnoj situaciji i već sa Golije sam pozvao Ljilju, objasnio joj o čemu se radi i ona je bukvalno za tri dana skoro sama prikupila sva sredstva za to dijete. Da ga ne bi izdvojili od ostale djece i da se ne bi loše osjećao zbog toga, i možda povrijeđeno, Milodarka je sa ‘Jollyjem’ i svojom porodicom pripremila školski pribor i poklone i za ostalu djecu. Međutim, ta akcija je toliko emotivno uticala na Ljilju da je završila u bolnici. To jutro je bilo planirano da svo troje idemo, ali smo morali da je ostavimo na Internom odjeljenju, a nas dvoje smo otišli za Goliju. Milodarka je za tog dječaka kupila ‘famozne’ gojzerice i kada je on otvorio kutiju i vidio ih, ne mogu riječima opisati kakva se to ‘zbrka’ emocija u tih par sekundi desila. On je od sreće počeo da se smije i da plače istovremeno, pa mu je ostala neka knedla u grlu, nastavnik je ostao zatečen, Milodarka je počela da plače, i ja samo morao da sve to prekinem i da dovedem u neko ‘normalno’ stanje. Samo sam uspio da zagrlim dječaka i upravo taj moment je bio odlučujući, neka iskra da krenemo dalje, po ostalim seoskim školama, da obilazimo naše male-velike drugare i vidimo da li ima neko djete koje je u teškoj materijalnoj situaciji i da pokušamo da pomognemo”, priča Radovan, koji je do sada zavrnuo rukav skoro 90 puta i darivao dragocjenu tečnost, ali i trombocite.
I tako, škola po škola, osmijeh po osmijeh, torta po torta. Nakon Golije, na red su došli Velimlje, Donje Crkvice, a onda su malo svratili i u šavnički kraj, Bijelu i Boan.
“Torta, koja je većinom u obliku knjige, uvijek nosi određenu poruku. Sjećam se da je torta koju smo odnijeli u Crkvice imala indigo-plavi fondan i da su djeca oduševljeno trčala u hodnik da na ogledalu vide jezik koji im je ‘poplavio’, dok ih je nastavnik onako srećne i umazane fotografisao, da im ostane za uspomenu”, kaže Ljiljana koja je davno naučila da je srećan čovjek onaj koji umije da dijeli radost, dobrotu, pomoć.
Svaka škola i svako dijete su posebni na svoj način, ali nekako su im Donje Crkvice prirasle srcu zbog harmonije kolektiva, zbog domaćinskog dočeka, zbog jednog Bogdana, zbog škole koja funkcioniše kao porodica.
“U toj školi, koja ima svega šest učenika, osjećali smo se kao svoji na svome. Svi su se nekako domaćinski odnijeli prema nama – od direktorice, nastavnika, higijeničarke, do naših drugara. Bogdan je noć prije našeg dolaska ‘natjerao’ majku da napravi kolače jer im stižu gosti iz grada, a onda nas pozvao da dođemo kod njega na ručak… Ma, u svakoj školi su nas primili kao najrođenije”, kaže Milodarka, jedna od onih tihih heroja za koje smo znali kada nam je korona promijenila živote, a na koje smo poslije zaboravili.
Za vrijeme korone, mnogi su iz zaključanih opština stizali do udaljenih sela, bolesnih i siromašnih, do onih kojima je trebalo odnijeti hranu i lijek, mnogi su šili maske, jer je tada bilo “zabranjeno slobodno” disanje.
Jedna od njih je i Milodarka koja je sa svojim kolektivom i porodicom danonoćno šila maske i besplatno dijelila građanima.
“Ne može se riječima opisati osjećaj kada nekome pomognete. Ja noć pred polazak ne spavam. Razmišljam o toj školi gdje idemo, o djeci koju ćemo upoznati. Ovo je nešto što me ispunjava. To mi je promijenilo život”, iskrena je Milodarka.
Dok Ljiljana sa malim-velikim drugarima priča o simpatijama, dok joj oni povjeravaju njihove tajne i čije im to oči posebno sjaje, Milodarka i Radovan onako diskretno, nenametljivo, pokušavaju da saznaju da li se među tom djecom, ili u selu, nalazi neko kome je potrebno dodatno pomoći.
“U tri škole smo se dosad vraćali po drugi put, nosili pomoć kome je trebalo, nosili smo i hranu za bebe, ali to je ono što ostaje među nama”, kaže Radovan.
Ali, među njima ne ostaju akcije, jer se za svaku školu prijavi neko od prijatelja, poznanika da daruje. Njihove porodice i “Jolly” su konstantno tu.
“Naši prijatelji se sami javljaju i pitaju nas gdje idemo, koju školu obilazimo, šta treba oni da kupe, urade. Ako treba pomoć za neko dijete ili porodicu mi to prikupimo za dva dana. Čak imamo primjer dječaka koji kada je vidio da njegova majka pakuje stvari, pitao je šta radi, i kada mu je objasnila da nekoj djeci treba njihova pomoć, on je spremio svoju najmiliju igračku i omiljeni prsluk i uzeo kesu da pakuje voće sa stola. I drugi put je ponovo poslao igračke za neko dijete. To me jako obradovalo, ne zbog njegovih poklona, nego da se kod djece od malih nogu rađa ta empatija”, kaže Milodarka.
Ljiljana priča o koleginicama njene kćerke koje su poslale odjeću s etiketom, Radovan o jednom Nikšićaninu koji na stovarištu radi kao fizički radnik i koji je dvije dnevnice odvojio kako bi trio velikog srca kupio poklone za mališane.
Svjesni su da učenicima koje posjete ne mogu promijeniti život, ali trude se da im promijene makar jedan dan. A moglo bi, kako kažu, da takvih posebnih dana, bude više.
“Direktor jedne škole iz Herceg-Novog doveo je djecu iz svoje škole u Crkvice i oni su čitav dan proveli sa vršnjacima iz Crkvica, kojima su donijeli i poklone. Lijepo bi bilo da takvim primjerom krenu i druge škole, pa da pozovu mališane iz seoskih škola da budu njihovi gosti, da odu na neku predstavu, utakmicu, da pogledaju film, ali i da djeca iz gradskih škola odu kod vršnjaka po seoskim školama, vide kako to izgleda učiti u školama koje nemaju kabinete, centralno grijanje, već šporet na drva, koja prije nego što odu na nastavu moraju da pomuzu krave, jer nije njihova obaveza samo da uče”, ističe Radovan.
Ali, kažu njih troje, djeca po selima imaju neku posebnu gordost, otmenost, vaspitanje, poštovanje prema starijima, na koje često njihovi vršnjaci po gradovima zaborave.
“Kada smo drugi drugi put došli u Goliju jedan dječak iz prvog razreda krenuo je da potrči niz stepenice i čim je čuo nastavnicu koja mu je rekla ‘gosti’ on je stao u stavu mirno, da nas pozdravi i da nam ukaže poštovanje. I tako je u svakoj školi. Oduševila me ta njihova otmenost, otresitost, pristojnost. A tek njihovo drugarstvo. Jednostavno nemam riječi”, kaže Ljiljana i sa simptijama priča o jednoj Sari iz Boana, učenici drugog razreda, plavoj, živahnoj djevojčici koja je osvojila neposrednošću i otvorenošću.
“Djevojčice imaju privilegije i njima u poklon uvijek stavimo neke šnalice kojima se posebno obraduju. Jedna djevojčica iz Crkvica je, čini mi se, pet puta iz kese vadila šnalu i divila joj se, a ja se njoj divila”, kaže Milodarka čiji muž je glavni “krivac” što su obišli i dvije škole u opštini Šavnik.
Želio je da obraduje mališane iz sela gdje je rođen, kupio sve što treba, a njih troje odnijeli poklone. Ali, i vratili se sa radošću, jer znaju da su djeci koju su posjetili darovali ljubav. Do kraja školske godine tu radost darivanja osjetiće i učenici iz Vraćenovića, Petrovića, Grahova i Vilusa. A onda nova školska godina, nove škole, novi drugari, a isti pokloni i osmijesi.
