Kada je u proljeće 2021. Marko Kovačević preuzeo funkciju predsednika Opštine Nikšić, nije ni slutio da će od ostataka bivšeg režima – komita, perjanika i drugih crnogorskih nacionalista toliko biti razapinjan kao „državni neprijatelj“. I to samo zato što je Srbin – prvi na čelu grada od 1941. godine!
Dijete litija u borbi za odbranu svetinja SPC u Crnoj Gori koji je hapšen zbog trobojke i otpora prema bivšim vlastodršcima, tokom predsjedničkog mandata žigosan je povodom stavova o Srebrenici, Crnoj Gori kao srpskoj Sparti, iskazivanju ljubavi prema Srbiji, Rusiji. Sude mu zbog državne himne jer se ne miri sa poslednja dva stiha Sekule Drljevića, te „srednjeg prsta“…
Rođen je na Dan pobjede 9. maja 1988, funkcioner Nove srpske demokratije, pravnik. Na pitanje u intervjuu za Novosti kako je nositi ogromno breme odgovornosti, priznaje da nije lako.
Kovačevićev intervju prenosimo integralno.
– Nakon oslobođenja, ideologija KPJ se najviše obračunavala sa srpskim elementom u socijalističkoj Jugoslaviji, što je dovelo do favorizovanja i forsiranja zavičajnih, republičkih i pokrajinskih identiteta nauštrb srpskog etničkog i jugoslovenskog državnog identiteta, čime je oslabljen ne samo srpski narod već i Jugoslavija i na taj način izdata borba naših predaka koji su se za slobodu srpskog naroda i stvaranje i opstanak Jugoslavije borili u dva svjetska rata podnoseći najveće moguće žrtve. Kada znate da je plan bio da uopšte ne postojite, a vi ne samo da postojite već možete i da sa odgovornih pozicija doprinesete društvenom napretku, naravno da je odgovornost ogromna. Ona je utoliko veća kada znamo da je Nikšić grad Svetog Vasilija Ostroškog, koji je vjerovatno bio i glavna pomoć da u prethodnih osamdeset godina uspemo da se sačuvamo i opstanemo. Nositi breme u kom je čitavo negativno, totalitarno nasleđe nacizma i titoizma usmjereno protiv vas nije nimalo lako ali niko nije ni mislio da će biti. Tu smo da stanje mijenjamo.
Kraćeg mandata a više napada nije bilo u novijoj istoriji ovog grada…
– Sve ono što su bila stremljenja nacista i titoista, usmjerena protiv srpskog naroda, postalo je u prethodnih dvadeset godina politika DPS i njihove mafije. Širok dijapazon antisrpskih djelovanja koji su im ostavile ove ideologije omogućio je DPS da, koristeći čas nacistički, čas titoistički šablon, krijući ovaj prvi pod plaštom ovog drugog, upotrijebi sva moguća sredstva da uništi srpski narod u Crnoj Gori. Ta nacističko-titoistička nakaza zajedno sa svojom mafijom je razvila svoj osobeni sistem čiji je cilj bio da srpski narod uvuče u bezizlaznu klopku u kojoj bi mogao samo tiho da nestane. Biti živi svjedok toga da nisu uspjeli u svom naumu izaziva nevjerovatan bijes i želju da onoga ko tako nešto svjedoči unište do kraja i po svaku cijenu. Oni ne vole Crnu Goru, oni samo snažno i temeljno mrze srpski narod i pravoslavlje i koriste svaku priliku da mu nanesu štetu.
Učesnik ste litija i protesta za odbranu svetnja SPC u Crnoj Gori.
– Napad na Srpsku pravoslavnu crkvu od strane DPS i njihove mafije je bio prekretnica u Crnoj Gori. I za ljude lično, ali i za društvo u cjelini. Obaveza prema precima i potomcima da ono univerzalno i autentično sačuvate za buduće generacije postoji u svima nama samo je pitanje kada će se to probuditi. Dosta naroda nije bilo svjesno u koju nas provaliju gura DPS mafija ili ako su bili svjesni negdje su računali da je upravo SPC kao zajednička kuća našeg naroda crvena linija preko koje nema popuštanja. Narod je shvatio šta se dešava, ustao da odbrani sebe i uspio u tome. Nakon tih veličanstvenih događaja, brojne strukture se trude da zaboravimo snagu koju smo tada pokazali da imamo i da se ona razvodni, utiša… Ali ta snaga postoji, slike i osećanja koja smo ponijeli sa tih litija postoje, Srpska pravoslavna crkva kao stožer zasada jedine apsolutne većine u Crnoj Gori postoji i mi moramo uvijek da računamo sa tim da će ta snaga, kada to bude neophodno, da se probudi ponovo i sačuva sve ono što u Crnoj Gori treba sačuvati da bi se ona mogla Crnom Gorom zvati.
Protivnicima je zasmetao i snimak na kojem se vidi kako sa prijateljima proslavljate doček srpske Nove godine uz pesmu „Od Glave Zete do grada Spuža“.
– Ugroženo mi je pravo na privatnost, ali i pravo da baštinim svetlu istoriju svojih predaka. Odjednom sam ja postao kriv što su Osmanlije vladale pet vekova na ovim prostorima i što se sećam naših predaka koji su se borili za slobodu u tom periodu.
Svaki narod gaji sećanje na svoje junačke tradicije i borbe pa nikada niko nije pozvan na odgovornost zbog toga pre mene. Polemika u javnosti je prestala kada sam postavio svima pitanje: Da li se trebalo oslobađati od Otomanske imperije ili nije?
Spočitavano vam je i navodno zataškavanje „genocida“ u Srebrenici.
– Ja nisam u stanju niti želim da bilo šta od tih dešavanja zataškavam. Izneo sam svoje mišljenje i ono nije upereno protiv bilo kog naroda što je u krajnjem i pravosnažno presuđeno. Strukture koje su želele da nas nema u Crnoj Gori tom su prilikom htele da ograniče našu slobodu mišljenja, pokazujući da su njima u čitavoj toj priči najmanje važne žrtve, njima je samo bilo bitno da nešto mogu da iskoriste ne bi li naudili meni i narodu kom pripadam. Njima nije važno što u svemu tome manipulišu tuđim bolom i brojnim stradalima sa svake strane u tom ratu. Tu su na delu razna nametanja i jedna ideologizacija koja samo služi za politički obračun sa Srbijom i srpskim narodom, a ne težnja za istinom koju moramo svi zajedno spoznati da bi nas sve zajedno oslobodila. Odbranom svoga mišljenja i stava mi branimo pravo na to da ćemo tu istinu jednoga dana svi zajedno spoznati kada budemo spremni kao narodi da se sa njom suočimo, ona nikako ne može biti crno-bela.
Saslušani ste zbog sumnje da ste položajem srednjeg prsta tokom intoniranja državne himne diskreditovali Crnu Goru.
– Jedan od „nezavisnih“ novinara u Crnoj Gori je skoro u jednoj emisiji rekao Milanu Kneževiću kako se ja stalno nalazim u centru nekakvih skandala, navodeći i primere koje ste vi naveli u prethodnim pitanjima. Tačnija bi ipak bila konstatacija da se ja nalazim u centru pažnje, jer kako drugačije objasniti delovanje bolesnih umova koji su se u svojim željama da meni naude spustili čak do mog srednjeg prsta i analize njegovog položaja u određenom momentu. To je slučaj koji slikovito objašnjava koji stepen kontrole su te strukture u prošlosti želele da nad nama uspostave a vidimo da ni sada ne odustaju od toga. Niti sam ja želeo da narušim ugled ili omalovažim Crnu Goru kao državu, niti mislim da je to bilo uopšte moguće na takav način uraditi. Ali ja očigledno imam mnogo bolje mišljenje o Crnoj Gori kao državi nego oni koji su me ovom prilikom napali.
A Otkud tolika mržnja prema svemu što je srpsko?
– To je ono teško breme nasleđa koje su nam ostavili totalitarni režimi od 1941. godine naovamo. Želja za diskriminacijom je sada, kada su ostali bez skoro svih sredstava za diskriminisanje srpskog naroda, pretočena u jasan javni iskaz mržnje koji na površinu izvlači sve ono što su bile njihove namere dok su svu moć imali koncentrisanu u svojim rukama. Oni će uvek gledati da tu moć nekako povrate i to im ne treba dozvoliti.
