U prvom slučaju, nastavnik Gimnazije “Slobodan Škerović” je, van radnog vremena, slao neprimjerene poruke punoljetnoj bivšoj učenici. Iako je protiv njega pokrenut disciplinski postupak i sankcionisan je, procjena javnosti i civilnog sektora bila je da sankcija nije bila adekvatna težini prekršaja. Usijana atmosfera prerasla je u proteste i kampanje koje su u konačnici dovele do smjene direktorice škole Biljane Vučurović – iako sama direktorka nije bila direktni počinilac, već simbol “sistemske neodgovornosti”.
S druge strane, imamo potpuno drugačiji tretman incidenta iz zdravstvenog sektora. Ljekar je juče uhapšen nakon što je napao novinarku. Iako je riječ o ozbiljnom incidentu, direktor Kliničkog centra, kojem pripada uhapšeni ljekar, nije vidio nikakav problem u njegovom ponašanju, pravdajući ga činjenicom da je incident nastao van radnog vremena, te tvrdeći da “etički kodeks nije prekršen”. Ljekarska komora, poznata po svom višedecenijskom pasivnom djelovanju, ostala je nijema. Ministarstvo zdravlja, koje bi trebalo da vodi računa o standardima u zdravstvu, takođe se nije oglasilo. Zahtjevi za smjenu direktora Kliničkog centra, u ovom slučaju, nisu ni pomenuti. NVO sektor ćuti. Nema protesta i traženja smjena.
Ova dva primjera pokazuju ne samo selektivnost u primjeni standarda odgovornosti, već i nejednaku snagu različitih sektora u suočavanju s problemima. Kada obrazovni sektor zataji, civilno društvo i mediji uspijevaju izvršiti pritisak i izazvati konkretne posljedice. Kada zdravstveni sektor zataji, hijerarhija i zatvorenost sistema omogućavaju da se problemi relativizuju, minimiziraju i zametnu pod tepih.
Na kraju, oba slučaja postavljaju isto pitanje: Da li su institucije odgovorne svojim građanima ili su iznad njih? I koliko su sami građani spremni da insistiraju na jednakim standardima odgovornosti – bez obzira da li je u pitanju škola, bolnica ili bilo koja druga javna ustanova?
