Mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve Joanikije nazvao je četničkog vojvodu Pavla Đurišića „velikim junakom nepobjedivog karaktera“.
Mitropolija je saopštila da je Joanikije služio liturgiju u novoj Crkvi Preobraženja Gospodnjeg u Lijevče Polju, u selu Razboj kod Srpca, u bosansko-hercegovačkom entitetu Republika Srpska. Kažu da je tamo „Sveti sveštenomučenik Joanikije crnogorski, po svjedočenju preživjelih“, služio svoju posljednju liturgiju „prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini prije 80 godina“.
Joanikije se na podršci, između ostalih, zahvalio potpredsjedniku Vlade Crne Gore Budimiru Aleksiću i predsjedniku RS Miloradu Dodiku.
On se, kako je saopšteno, obratio vjernicima nakon „pomena postradalima u Drugom svjetskom ratu od strane združenih neprijateljskih snaga“, te podsjetio na „golgotski put“ mitropolita Joanikija Lipovca, sveštenstva i „naroda koji su bježali ispred osvjedočenih zločinaca“, koji su, kako je kazao, ”napunili jame u Crnoj Gori”.
„Obilježavamo osamdesetu godišnjicu od stradanja junaka koji su iz Crne Gore krenuli zajedno sa sveštenicma na čijem čelu je bio mitropolit Joanikije crnogorsko–primorski i sa brojnim narodom. Više hiljada ljudi je bježalo ispred komunističkog noža i ispred zločinaca koji su se osvjedočili odmah poslije ’41. pa do ’45. svojim zločinačkim naumom provodeći u vrijeme rata revoluciju u Crnoj Gori, propagirajući komunističku ideju. Malo su oni imali pameti da nešto lijepo i pametno kažu narodu, makar je kod nas tako bilo u Crnoj Gori, ali imali su puno zlobe pa su napunili jame po Crnoj Gori, a bogme i po Hercegovini“, kazao je Joanikije.
On je rekao da je ovo dan u kojem se obilježava „stradalni put rodoljuba“ koji su ”bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu – Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom”, podsjetivši da je to bila tvorevina koja je opstala svega jedan dan.
„Osnovana je 12. jula, a 13. jula od nje nije bilo nigdje nijednoga ostatka, jer je buknuo svenarodni ustanak. Glavne ličnosti tog ustanka su bili ljudi koje danas ovdje pominjemo. Naravno, oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i po nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić, koga pominjemo kao prvoga, a sa njime je i vojvoda Petar Baćović od vojvodske kuće Baćovića, ujedinitelj 1918. godine, i mnoge druge znamenite ličnosti Crne Gore i Hecegovine“, rekao je Joanikije.
Joanikije je zahvalio svima koji su pomogli i „pružili bratsku podršku“ u organizaciji događaja.
„Prilikom organizacije ovoga pomena imali smo veliku bratsku podršku od: visokopreosvećenog mitropolita banjalučkog gospodina Jefrema, preosvećenog vladike Save, od gospodina Milorada Dodika – predsjednika Republike Srpske, od gospodina Dragana Davidovića – direktora Republičkog sekrtarijata za vjere Republike Srpske, našeg dragog, starog prijatelja, od gospodina Duška Pevulje, a posebno od vladike pakračko-slavonskog gospodina Jovana, koji je izdanak prvog mjesta zalivenog mučeničkom krvlju, ne samo u posljednjem velikom ratu nego od davnih vremena pa do novih“, kazao je.
Mitropolija je saopštila da je Joanikije rekao da nije slučajno što se obilježavanje osamdesetogodišnjice događa „baš na praznik Svetog Nikolaja ohridskog i žičkog“, i da je namjera nacističke Njemačke bila da „obezglavi Srpsku crkvu i pokori srpski narod“.
„Kada su Njemci krenuli, kao što je rekao jedan njihov visoki oficir da jednom za svagda savladaju srpski narod i da ga pokore i potčine i da ga zbrišu sa lica zemlje, prvo su imali plan da obezglave Srpsku pravoslavnu crkvu, a ponajprije patrijarha srpskog Gavrila i episkopa žičkoga Nikolaja, koji su cijelo vrijeme rata proveli u nacističkim logorima, na kraju u zloglasnom logoru Dahau. Nije slučajno što na ovaj dan, kada obilježavamo godišnjicu, nismo to posebno planirali, nego se tako dogodilo, ali nije slučajno što upravo obilježavanje ove osamdesetogodišnjice vršimo baš na praznik Svetog Nikolaja ohridskog i žičkog – najvećeg teologa srpskoga poslije Svetoga Save. Velikog arhipastira, arhijereja, pjesnika, mučenika i stradalnika. Izgnanika čije je ime od strane komunističkih vlasti bilo zaprijećeno i zabranjeno, u kamen zatucano i nije se smjelo pominjati. Ali, ko će riječ Božiju svezati? Ko će zaustaviti riječ Svetog vladike Nikolaja koja je baš u ono vrijeme kada su komunisti mislili da su završili sve, počela da obnavlja dušu našeg naroda.“
Podsjetio je, kako je saopšteno, na riječi mitropolita Joanikija Lipovca, koji je „prorekao šta će se dešavati sa Crkvom i narodom, ukoliko komunisti dođu na vlast.“
„Već 1943. godine, kada se još nije znalo na koju će to stranu sve prevagnuti, govorio je: ‘Ako komunisti pobijede, i zavladaju i uspostave svoju vlast, ubiće dušu našem narodu. Crkve će zatvoriti, sveštenike mučiti, progoniti, ubijati, vjeronauku iz škola izbaciti, krsnu svijeću ugasiti, naše običaje pogaziti’. Nažalost, tako se i dogodilo, onako kako je prorekao mitropolit Joanikije i na njegovu žalost veliku, kao arhipastira čestitoga, milosnoga srca, koji je sav bio predan svome narodu i tome da ne ogriješi svoju svetu dušu. Ima jedno predanje kada je odstupao sa vojskom Pavla Đurišića, išao je u mantiji i pošto je stalno bio s vojnicima gledao je da njegova mantija negdje ne dotakne oružje, jer to je oružje namijenjeno za ubijanje, a on se molio Bogu da bude što manje bratskoga krvoprolića“.
Joanikije je kazao da je Pavle Đurišić, „čije se junaštvo može porediti sa junaštvom Pavla Orlovića“, na Lijevče Polju, gdje je „napadnut od udruženih neprijateljskih snaga, doživio poraz, ali privremeni poraz“, te da je „izgubio cvijet svoje vojske“.
„Izgubio je dobar dio vojske, najveći i najljepši junaci koji se mogu uporediti sa Milošem Obilićem, Kosančić Ivanom, Toplicom Milanom, baš ovdje, u mjestu koje se zove Razboj, a krvavo razbojište naše traje vjekovima, od Kosova Polja krvavoga i od one Kosovke djevojke koja ide po razboju mlada, i traži junake da im rane opere i da ih nahrani hljebom bijelijem i napoji vinom crvenijem. Jedan od junaka koji se po svome junaštvu može uporediti sa Pavlom Orlovićem je i Pavle Đurišić. A kakav je bio tek Milorad Popović, koji je poginuo na Lijevče Polju u odsudnoj bici. Kakav je bio sveštenik Radojica Perišić i kakvi su bili ostali junaci, vojvoda Petar Baćović i ne samo visoki oficiri, nego svi ti prekaljeni borci i vitezovi.“
Joanikije je rekao da se „veliki junak Pavle Đurišić“ našao u teškom položaju, jer „u tom trenutku sa jedne strane ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike koje vodi sa sobom i čije živote štiti, a sa druge strane Sekulu Drljevića, s kojim treba da pregovara“.
„Sva muka narodna pala je na njegova pleća, pa je morao pregovarati i sa zloglasnim Sekulom Drljevićem. Izdade ga. Sekula Drljević je takvog junaka prelastio, da pristupi pregovorima, jer nije bilo drugačijeg načina da se Pavle savlada. Borio bi se on koliko je god bio već odsječenih krila i pored toliko gubitaka svoje vojske, ali mislio je da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli. Zarobljen je na prevaru i negdje od Stare Gradiške do Jasenovca, nije otprilike stigao do Jasenovca, da li je na skeli ubijen, da li je spaljen u ustaškom krematorijumu, kako je završio ne zna se, niti će se znati.“
Joanikije kaže da je potrebno i dalje raditi na prikupljanju imena svih stradalnika, da bismo, kako je rekao, ”došli do pokajanja”, a posebno stradalnika ”zloglasnih jama u Crnoj Gori”.
„Mi kad vršimo ove pomene ne prizivamo, ne dao Bog nikakvu osvetu. Sjećamo se samo njihovih stradanja. Moramo to istaći i pominjati. Moramo njihova imena prikupljati. Dosta se uradilo na tom planu, ali sigurno nisu sva imena stradalnika popisana. U tom pogledu gledali smo da prikupimo i sva imena postradalih i od okupatora i od komunista, a naravno, bilo je zločina koje su učinili i četnici. Zastupam tu ideju i tu misao da sve žrtve treba popisati, sve zločine, da bismo došli do pokajanja. Naročito zloglasne jame po Crnoj Gori, dijelom i po Hercegovini. Znamo za ustaške jame od Jadovna pa do Prebilovaca, Korićke jame, ali bilo je i komunističkih jama dosta i premnogo“.
Joanikije je rekao da je Razboj „mjesto koje nas podsjeća na sva naša razbojišta i stradanja“.
„Zahvaljujem od sveg srca visokopreosvećenom vladici Jefremu, preosvećenom vladici Savi, vladici Jovanu, potpredsjedniku Vlade Crne Gore gospodinu Budimiru Aleksiću, ovdje prisutnome gospodinu Srđi Trifkoviću, koji je osmislio ovo naše obilježavanje. Naravno, održali smo naučni skup u Podgorici i ovde u Banjaluci. Posebno se zahvaljujem na toplom gostoprimstvu u Banjaluci i naročito ovdje u Razboju, a Razboj nas podsjeća na našu mukotrpnu istoriju, na sva naša razbojišta, na sva naša stradanja od davnina i na Kosovke djevojke od Kosova pa do današnjega dana, i na vitezove i junake, za kojima je more suza proliveno. Praštamo, ali ne zaboravljamo“, poručio je.
