Nije poznato koliko osoba s invaliditetom i smanjenom pokretljivošću koristi javni prevoz jer Glavni grad i država nemaju te podatke. Nemaju ni informacije i podatke o OSI, a to je nedostatak na koji se godinama ukazuje, kazala je za “Vijesti” direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić .
Javni prevoz u Podgorici, kako je rekla, nije pristupačan za sve kategorije osoba s invaliditetom, ali, tvrdi Vujačić, ni za druge kategorije koje spadaju u osobe smanjene pokretljivosti.
“Na većini linija u glavnom gradu nema pristupačnih autobusa, autobuskih stajališta, oznaka na autobuskim stajalištima, odnosno svih propisanih elemenata pristupačnosti, koji omogućavaju nesmetan, odnosno samostalan i bezbjedan pristup prevozu. Isti je slučaj i što se autobusa tiče, jer novi autobusi koji su nabavljeni jesu pristupačni, imajući u vidu da imaju rampu za ulazak/izlazak, ali nijesu sva stajališta, i postojeći autobusi ne saobraćaju na svim linijama”, rekla je Vujačić.
Iz podgoričkih “Puteva” poručuju da je njihov primarni cilj da obezbijede “maksimalnu udobnost i pristupačnost za sve korisnike njihovih usluga”.
“…Čime ćemo dodatno unaprijediti kvalitet javnog prevoza, a što će svakako, pored promocije i afirmacije javnog prevoza, biti u fokusu našeg rada, kada je u pitanju unapređenje stanja saobraćaja i nabavka novih autobusa u narednom periodu”, kazali su iz “Puteva”.
Vujačić je “Vijestima” kazala da su novi autobusi Glavnog grada dovoljno pristupačni i široki da “korisnik kolica može da priđe mjestu koje mu je obezbijeđeno”. Podsjetila je da je Glavni grad nabavio 45 novih autobusa, od kojih je 40 svakodnevno na linijama.
“Imaju i držače sa lijeve i sa desne strane i oni su na adekvatnoj visini, tako da korisnik kolica može da se pridržava u toku vožnje. Takođe, dugme za poziv vozača je na vidnom mjestu. Međutim, treba analizirati, procijeniti, planirati i nabaviti i nova vozila, na način što će se stariji autobusi koji više nijesu bezbjedni, isključiti iz upotrebe i zamijeniti novim”, rekla je ona.
Vujačić je kazala da je, nakon što su novi autobusi krenuli sa svakodnevnom vožnjom, pitala neke korisnike kolica o njihovom utisku.
“Kada su počeli da saobraćaju novi autobusi, kažu da se dešavalo da vozači ne zaustave autobus na stajalištu i da korisnici kolica moraju da čekaju sljedeći ili da se drugačije snalaze za prevoz. To znači da je neophodna edukacija vozača i razumijevanje da su i osobe s invaliditetom građanke i građani ove države i Podgorice, kojima jednako pripadaju prava kao i drugima, uključujući i pravo na saobraćaj”, rekla je sagovornica “Vijesti”.
Prema njenim riječima, stepen ostvarivanja prava OSI u oblasti javnog saobraćaja zavisi od pristupačnosti okruženja. Njihova vidljivost i aktivnost u društvu, tvrdi Vujačić, u velikoj mjeri zavise od nivoa pristupačnosti prevoznih sredstava i saobraćajnih usluga.
“Trenutno stanje pokazuje da pružaoci usluga i učesnici u saobraćaju nemaju i dalje dovoljan stepen znanja i razumijevanja. Osim toga, nijesu dovoljno upoznati koja je i svrha određenih elemenata u saobraćaju, kao što su npr. spušteni trotoari, taktilne trake vodilje, induktivne petlje, zvučna signalizacija, kao i u ukupnom pristupačnost i dostupnost javnog prevoza za osobe s invaliditetom”, ocjenjuje Vujačić.
Naglašava da je neophodno raditi na dostupnosti informacija, komunikacionih sredstava, usluga i tehnologija.
“Takođe, navedeno obuhvata i dostupnost usluga i servisa koji se pružaju opštoj populaciji i, ne manje važno, blagovremenost informisanja i podrške. Navedeno znači da je pored pristupačnosti, kao prava osoba s invaliditetom, važna i dostupnost saobraćaja, odnosno raspoloživost u trenutku kada je saobraćaj i prevoz potreban osobama s invaliditetom. U tom smislu, pored pristupačnog javnog prevoza, treba dalje unapređivati i razvijati uslugu dostupnog prevoza, odnosno prevoza od vrata do vrata”, kazala je Vujačić.
Ovu uslugu UMHCG je, kaže, uspostavilo 2020. godine, a nakon realizacije projekta Glavni grad je nastavio da je finansira kroz redovni godišnji budžet.
Vujačić ističe da bi bilo neophodno izdvajati veća sredstva i imati više pristupačnih vozila.
“Svakako treba raditi i na prilagođavanju cijelog grada, uključujući i javne površine, ali i objekte saobraćaja, kao i na prevozna sredstva. U tom smislu, treba preduzeti aktivnosti na prilagođavanju i pristupačnosti autobuskih stajališta i stanice. Stajališta nisu dovoljno pristupačna, pojedina stajališta, odnosno pristupni trotoari, nemaju ni adekvatno ukošen spust, odnosno spuštene trotoare za prilaz korisnika kolica, a nijedno stajalište, koje smo obišli prilikom monitoringa, nema taktilne trake za korisnike bijelog štapa”, kazala je Vujačić.
Vujačić je “Vijestima” pojasnila da je javni saobraćaj značajno pristupačniji nego ranije, “ali ne još uvijek na zadovoljavajućem nivou i na teritoriji cijelog grada”.
“Ovdje posebno mislimo na drumski saobraćaj i to njegov jedan dio koji se odnosi na autobuse i autobuska stajališta. S druge strane, ne smije se zanemariti privatni taksi prevoz, kao ni činjenica da je glavni grad pokriven željezničkim prevozom, kao i, na neki način, avio prevozom zbog aerodroma u Golubovcima. Kada je željeznički prevoz u pitanju, samo je pristupačan prevoz na relaciji Podgorica-Nikšić-Podgorica i to kad saobraća kaf, poznatiji kao španski voz, ali svi peroni i stanice, uključujući i željezničku stanicu u Podgorici, nijesu pristupačni za osobe s invaliditetom”, rekla je ona.
