Godina unazad aerodromska pista u Beranama postala je simbol nesreće i tragičnih sudbina. Svaki put kada se desi nesreća, građani postavljaju isto pitanje – Zašto ništa nije urađeno?
I dok se porodice žrtava ponovo suočavaju sa gubitkom, građani Berana ostaju bez odgovora. Iako se sistem oglušuje o apele i pozive za hitnu reakciju, to nije najstrašniji dio ove priče. Najstrašnije je što se život mlade 16-ogodišnje djevojčice sinoć ugasio na toj istoj pisti.
Djevojčica koja je, kao i mnogi drugi prije nje, jednostavno pokušavala da se vrati kući iz škole, izgubila je život u trenutku kad je 17-godišnji dječak za volanom vozio na mjestu gdje to nikako ne bi smjelo biti dozvoljeno. I to nije prvi put. Prethodnih godina desile su se brojne saobraćajne nesreće, a neke od njih bile su sa fatalnim ishodom, ali ništa se nije promijenilo.
Gdje je sistem? Gdje su nadležni organi? Gdje su odgovorni? Zašto su svi ti ljudi i institucije koje bi trebalo da obezbijede sigurnost i zaštitu, ćutali dok je pista bila otvorena za saobraćaj? Zašto su djeca, omladina i odrasli ljudi, izloženi opasnosti? Kako je moguće da u 21. vijeku, kada imamo tehnologiju i resurse, i dalje dopuštamo da se takvi prostori nebezbjedno koriste?
Nadležni organi, državne institucije i zvaničnici moraju da prestanu da ćute i konačno donesu odluke koje bi u konačnici spasile ljudske živote. U svim uređenim zemljama naglasak se stavlja na preventivi, ne čeka se da se dogodi još jedna tragedija, pa da se reaguje (u našem slučaju reakcija najčešće izostane). Ne treba čekati da još jedan život bude izgubljen. Pista mora da se zatvori za saobraćaj i mora da se postavi zaštita koja neće dozvoliti da se ovakva nesreća ikada više ponovi.
„Svake godine imamo isti scenario. Ovaj put je preminula dejvojčica, ali već sljedeći put biće neko drugo dijete. Koliko još žrtava moramo da brojimo da bi neko konačno reagovao?“ – pita se jedan od građana Berana, koji je već dugi niz godina zabrinut zbog (ne)sigurnosti na aerodromskoj pisti.
