Vjeruje se da je predsjednik Kine Si Đinping naredio oružanim snagama da budu spremne da izvrše invaziju na Tajvan do 2027. godine, ako bude potrebno, čime se povećavaju izgledi da dođe do katastrofalnog vojnog sukoba u narednim godinama, koji bi gotovo sigurno uvukao i Sjedinjene Američke Države.
Međutim, u toku je Sijeva čistka u najvišim vojnim redovima, što baca sumnju ne samo na taj rok, već i na to da li on dugoročno može da vjeruje svojim generalima da će uspješno voditi rat.
Tokom posljednje dvije godine smijenjena su dvojica ministara odbrane i niz visokih oficira Narodne oslobodilačke armije Kine, uključujući i vodeće kadrove u Raketnim snagama, koje kontrolišu kinesko nuklearno oružje.
Glave i dalje padaju, uključujući, prema posljednjim izvještajima, jednu od najistaknutijih smjena do sada: generala He Veidonga, drugorangiranog oficira u zemlji, koji je izvještavao direktno predsjednika Sija i bio duboko uključen u planiranje potencijalne invazije na Tajvan.
Nemoguće je sa sigurnošću reći da li su ove smjene povezane s korupcijom, što je uporan i ozbiljan problem u Narodnoj oslobodilačkoj armiji, s ideološkim razlikama ili nekim drugim razlozima. Ipak, ova previranja otvaraju ozbiljna pitanja o kompetentnosti i pouzdanosti Sijevih vojnih komandanata. To će vjerovatno oslabiti njegovu želju za ratom, što Tajvanu i SAD-u ostavlja vrijeme da ojačaju svoje odbrane.
Nesporno je da je kineska vojska znatno napredovala. Nekada zastarjela, danas je najveća oružana sila na svijetu i može da parira SAD-u po pitanju vazduhoplovne, pomorske i raketne moći. Kineska vojska godinama uvježbava invaziju ili blokadu Tajvana, uključujući vojne vježbe u aprilu, i rješava određene izazove poput transporta desetina hiljada vojnika preko Tajvanskog moreuza.
Međutim, oprema i logistika sami po sebi ne garantuju pobjedu. Vojna efikasnost u velikoj mjeri zavisi od komandanata na bojištu – iskusnih oficira koji mogu brzo donositi teške odluke u “magli rata”. Kina nije vodila rat još od 1979. godine, a današnja generacija kineskih oficira, za razliku od američkih i ruskih kolega, nema nikakvo ratno iskustvo, na šta se i sam Si žalio.
Još veći problem, naglašen unutrašnjim nemirima, jeste to što ni Si Đinping ni Komunistička partija Kine možda nemaju čvrstu kontrolu nad vojskom.
Za razliku od američke vojske, čiji pripadnici polažu zakletvu na Ustav i koji bi trebalo da budu politički neutralni, Narodnooslobodilačka armija je vojska Komunističke partije Kine. Oficiri polažu zakletvu partiji, čiji su i članovi, i primaju naređenja od Sija, kao predsjednika partije i predsjedavajućeg njene moćne Centralne vojne komisije. U teoriji, oni bi trebalo da budu pod čvrstom partijskom kontrolom, ali to nije slučaj.
Narodna oslobodilačka armija, sa svojim kombinovanim kopnenim, mornaričkim i vazduhoplovnim snagama, zauzima moćnu poziciju u Kini. To je ovaploćeno još iz vremena Mao Cedunga, koji je rekao: ”Politička moć raste na puščanoj cijevi.”
Zbog te moći, partijski lideri su vojsci dodjeljivali visok stepen autonomije kako bi sačuvali lojalnost generala, u suštini omogućivši im da sami sebe kontrolišu.
Kako je vojni budžet tokom godina rastao, rasle su i prilike za korupciju. Partijski lideri, od kojih su neki i sami bili optuženi za korupciju, često su zatvarali oči. Međutim, od kada je Si preuzeo vlast 2012. godine, pokrenuo je veliku kampanju protiv korupcije unutar partije, čime je uklonio brojne korumpirane ili potencijalno nelojalne visoke vojne zvaničnike. Takođe je pokrenuo najveću reorganizaciju oružanih snaga još od Maovog vremena.
Ipak, dugotrajna čistka ukazuje da Si još uvijek pokušava da uspostavi kontrolu.
Čini se da je većina nedavnih smjena povezana sa korupcijom. Ali, kao i njegovi prethodnici, Si zna da mu je podrška vojske neophodna da bi zadržao vlast, i ne može da ide predaleko u borbi protiv kulture korupcije. Znak težine problema je činjenica da su mnogi oficiri koji su smijenjeni u zadnje dvije godine bili njegovi sopstveni kadrovi.
Korupcija ozbiljno narušava borbenu spremnost. Ona može da favorizuje napredovanje oficira koji su vještiji u primanju mita nego u komandovanju vojskom, kao i da dovede do kupovine nekvalitetne opreme. U prošlogodišnjem izvještaju američkog Ministarstva odbrane, navodi se da je korupcija u kineskim Raketnim snagama možda bila toliko ozbiljna da su neki raketni silosi zahtijevali hitne popravke.
Možda je još važnije što talas smjena može značiti da Si ne može u potpunosti da vjeruje u ono što mu njegovi vojni savjetnici govore o spremnosti Kine za rat . Slučaj generala Hea posebno izaziva sumnje u vezi sa Tajvanom, autonomnim ostrvom koje Kina smatra svojom teritorijom. Kao bivši komandant Istočne vojne oblasti, general He bio je odgovoran za planiranje potencijalne invazije na Tajvan, sve dok ga Si 2022. nije unapredio u zamjenika predsjednika vojne komisije, i time svog najbližeg savjetnika za operaciju protiv Tajvana.
Sve ovo se dešava dok postoji još jedan ključni problem karakterističan za vojske autoritarnih država: političko miješanje .
Kineski oficiri i vojnici veliki dio vremena provode na političku indoktrinaciju, uključujući i izučavanje Sijevih govora. Sveprisutni politički komesari obezbjeđuju da se partijska naređenja sprovode, što može da uspori odlučivanje i uguši individualnu inicijativu. U demokratskim zemljama, nasuprot tome, oficiri imaju veću slobodu da donose odluke i uče iz sopstvenih grešaka.
Ništa od ovoga ne znači da Tajpej i Vašington mogu sebi da priušte samozadovoljstvo .
Kineska ogromna vojska bi se borila ako joj se to naredi, čak i ako nije potpuno spremna, naročito ako Kina procijeni da se Tajvan kreće ka potpunoj nezavisnosti.
Ipak, vjerovatno je da Si ne traži sukob. Katastrofalna invazija Ukrajine koju je pokrenuo ruski predsjednik Vladimir Putin pokazala je svijetu da puka vojna moć ne garantuje pobjedu nad manjim, ali odlučnim protivnikom.
Bez obzira na pobjedu ili poraz, rat sa Tajvanom mogao bi da devastira kinesku ekonomiju, koja već bilježi usporen rast i nosi teret visokih američkih carina, a vojni neuspjeh bi mogao da ugrozi Sijevu vlast.
Tajvan bi trebalo da iskoristi ovo vrijeme da drastično poveća ulaganja u oružje koje je posebno korisno za odbijanje invazije, poput protivbrodskih krstarećih raketa, morskih mina i dronova.
Sjedinjene Države bi trebalo da rasporede više dalekometnih raketa i druge opreme u region, kako bi odvratile Kinu od napada na ostrvo. Takođe bi mogle da iskoriste američku vojnu kreativnost za osmišljavanje inovativnih metoda koje bi osujetile invaziju, kojima bi se eksploatisalo neiskustvo kineskih komandanata i nemogućnosti da brzo reaguju na nepredviđene situacije.
Najveći rizik danas je da strah i tenzije koje podstiče agresivno kinesko ponašanje i retorika dovedu do pogrešne procjene i rata. Kineske prijetnje će se nastaviti. Ali lideri u Tajvanu i SAD-u moraju da izbjegnu pretjerane reakcije i da razumiju da će, u doglednoj budućnosti, Si oklijevati da pošalje u bitku vojsku uprljanu skandalima .
