Proces koji se vodi protiv predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, montirani je politički proces koji treba da se sagleda u istorijskom kontinuitetu. A taj kontinuitet vodi nas do političkih procesa koji su se protiv Srba zapadno od Drine vodili od početka Dvadesetog vijeka.
Na proces protiv Milorada Dodika treba gledati u dužoj istorijskoj perspektivi jer svi planovi uništenja zapadno od Drine uvijek su praćeni montiranim sudskim prosecima, kaže profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, istoričar dr Miloš Ković.
Prema njegovim riječima, navodni visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit, ne može da dokaže da je zaista visoki predstavnik jer nema imenovanje Savjeta bezbijednosti UN. Uprkos tome, on organizuje sudski proces protiv demokratski izabranog predsjednika Republike Srpske.
Montirani procesi protiv Srba – ništa novo
Sve to, kaže Ković, nije ništa novo pod kapom nebeskom – slični procesi protiv pripadnika srpskog naroda, uvek za istu krivicu, bili pravilo u dvadesetom, a i u dvadeset i prvom vijeku.
„Srbi koji žive u BiH, sve do austrougarske okupacije 1878, živeli su u Osmanskom carstvu. U Osmanskom carstvu bilo je zuluma, ali nije bilo sudskih procesa. To je počelo sa Austrougarskom, koja se uvijek pozivala na svoju „civilizatorsku misiju“ – ona je tu, dakle, „za naše dobro“.
To je tipičan kolonijalni diskurs i sve mora da ima formu zakonitosti“, objašnjava Ković.
Procesi protiv Srba počeli su tek kada je Austrougarska anektirala BiH i formalno-pravno je uključila u svoj pravni poredak, 1908.
Velika najava onoga što će se događati u BiH, bio je Veleizdajnički proces protiv Srba, koji je vođen u Zagrebu, 1909, kada je 53 Srba izvedeno pred sud zbog „velikosrpske politike“ i zavere protiv austrougarskog pravnog poretka.
Ključno je to što se po optužnici nije sudilo samo optuženima, već i cjelokupnoj srpskoj istoriji – tu je već bilo riječi o onim teorijama koje će postati aktuelne i u procesima pred Haškim tribunalom i kasnije. Radi se o teorijama rasističkog tipa, navodi sagovornik.
„One će se ukoreniti, ne samo u hrvatskoj i bošnjačkoj istoriografiji, nego čak i u zapadnoj istoriografiji. Zašto je važan ovaj proces? Zato što se sudi Srbima zbog onoga što oni jesu“, konstatuje Ković.
Srbima se sudi zato što žele slobodu koju shvataju kao mogućnost da sami odlučuju o svojoj sudbini, bez ikakvog kolonijalnog tutora i zato što žele da žive u političkom jedinstvu sa ostalim južnoslovenskim narodima, dodaje on.
Kočić, Kafka i „Let iznad kukavičjeg gnezda“
Nekoliko godina ranije, 1903, Petar Kočić u „Jazavcu pred sudom“ naslućuje šta će se dogoditi, zbija šalu sa austrougarskom birokratijom i nazovi procedurama. I Kočiću će 1908. biti suđeno i u austrougarskim tamnicama izgubiće razum. Takođe, Franc Kafka u „Procesu“ opisuje taj nehumani austrougarski birokratski sistem u kome je čovjek uvijek za nešto kriv.
Atmosferu austrougarskih političkih procesa protiv Srba, Ković upoređuje sa romanom Kena Kizija „Let iznad kukavičjeg gnezda“, po kome je snimljen čuveni film, u kome glavna medicinska sestra pokušava da pomogne svojim pacijentima – ako oni to ne žele slijede kazne i elektrošokovi.
„Cijela ta apsurdna situacija završava se tragično po cio jedan narod, jer sudske procese prati medijska kampanja, koja je u Austrougarskoj bila izrazito antisrpska i toj kampanji je uspostavljen standard koji postoji i danas. I konačno, posle medijske kampanje dolazi genocid. Genocid iz 1914, genocid iz 1941. i pokušaj genocida koji je u velikoj mjeri spriječen, ali na žalost ne sasvim od 1991. do 1999“, navodi Ković.
Tokom Prvog svjetskog rata u BiH protiv Srba je vođeno sedamnaest procesa. To je doba koje Ković naziva „zlatnim dobom procesa protiv Srba“. Najveći među njima bio je Banjalučki veleizdajnički proces iz 1915. – 1916, kada je optuženo 156 istaknutih Srba.
„To je taj standard po kome su Srbi stalno nešto krivi čim nešto politički hoće. Ali, moraju da se poštuju procedure. Oni moraju da se izvedu pred sud. Ti sudovi su, naravno smiješni, ali ljudi tamnuju i bivaju ubijani“, ističe Ković.
Na suđenju Dodiku ne poštuju se čak ni austrougarske procedure
Ideja da procesi protiv Srba imaju kontinuitet, Ković je, kako kaže, dobio kao svjedok-ekspert u Haškom tribunalu, gdje je svjedočio kao svedok odbrane u slučaju Ratka Mladića. Tamo je zaključio da se sudi srpskoj istoriji.
Tokom procesa početkom Dvadesetog veka, Načertanije nije bilo poznato, ali je zato u Haškom tribunalu svako malo pominjano; i ne samo ono, na sudu su bili i Vuk Karadžić, Jovan Cvijić, Njegoš, sve u želji da se pokaže kako nešto sa srpskom istorijom nije u redu.
„To je pitanje kako će se pisati naša istorija i šta će naša djeca učiti. Šta će učiti engleska, holandska, njemačka i francuska djeca. Ali, šta će učiti i naša djeca. Ako imaju kontrolu nad svojim sudstvom i školstvom, to je u redu, ali, zašto da kontrolišu naše sudstvo i naše škole“, pita se Ković.
Apsurdnost i tragikomičnost suđenja Miloradu Dodiku ogleda se u tome što se sada, za razliku od suđenja sa početka Dvadesetog vijeka, ne poštuju čak ni elementarne procedure. Dodiku se sudi zato što ne poštuje naređenja čoveka koji nema ni jedan materijalni dokaz da je ono za šta se predstavlja.
„Zbog čega se sudi Dodiku? Zato što hoće da srpski narod hoće da je slobodan, da sam donosi svoje odluke. On neće da mu bilo ko bude tutor. On je pokazao koliko je hrabar, odlučan i koliko je smio u ratu. Zbog toga mu se sudi“, smatra Ković.
Sa druge strane, Republika Srpska uspostavila je veoma dobre veze da Rusijom, i vrlo je jasno istakla da će se razdružiti sa entitetom FBiH ako se nad njom bude nastavilo nasilje. To su takođe razlozi zbog kojih se sudi Dodiku. Pri čemu je u celoj priči najmanje bitno koja je ličnost na optuženičkoj klupi, jer da to nije Dodik, bio bi neko drugi, zaključuje on.
