Srbija je nedavno bila izložena oštrim kritikama iz Moskve zbog toga što srpsko oružje i municija završavaju u posjedu ukrajinske vojske. Spoljna obavještajna služba Rusije (SVR), nakon godina ignorisanja izvještaja o tome, izdala je dva oštra saopštenja u samo mjesec dana. U prvom od 28. maja saopštila je „da je želja srpskih proizvođača oružja i njihovih pokrovitelja da profitiraju na krvi bratskog slovenskog naroda potpuno potisnula svijest o tome ko su im pravi prijatelji, a ko neprijatelji“.
Dok javno njeguje narativ o vojnoj neutralnosti i bliskosti sa Moskvom, vlast u Srbiji prodaje municiju koja – preko trećih zemalja koje su formalno krajnji korisnici – završava u posjedu ukrajinskih oružanih snaga. Poslije godina negiranja, predsjednik Aleksandar Vučić je u intervjuu za Financial Times u junu 2024. i sam priznao ovu praksu.
Međutim, pored toga što oružje i municija koju proizvode srpske fabrike završava u Ukrajini, BIRN otkriva da Srbija preko svoje teritorije odobrava i tranzit artiljerijske municije koja je namijenjena kompanijama koje snabdijevaju ukrajinsku vojsku.
Prema zvaničnoj dokumentaciji do koje je došao BIRN, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je 12. juna, uz saglasnost ministarstava odbrane i ministarstva spoljnih poslova, odobrilo tranzit 960 artiljerijskih HE M107 granata kalibra 155 mm bosanske proizvodnje preko državne teritorije.
U dokumentima se kao “krajnji korisnik” navodi Ministarstvo odbrane Češke, države koja je jedan od najvećih ukrajinskih saveznika i koja od februara 2024. predvodi Inicijativu za dostavljanje artiljerijske municije Ukrajini.
Prodavac je bosansko-hercegovačka firma Podin doo, a pošiljku je naručila češka kompanija Omnipol a.s, jedna od pet firmi koje je češka vlada zadužila za nabavku artiljerijskih granata za ukrajinsku vojsku.
Vuk Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku (BCBP) kaže za BIRN da srpskoj vlasti, koja je dugo godina gradila imidž među dijelom svojih birača da je proruska, nikako ne odgovara curenje informacija da Srbija pomaže ukrajinske odbrambene kapacitete.
„Javni dokazi da Srbija omogućava isporuku municije Ukrajini, kao i ruska upozorenja, ne idu u prilog slici koju je Vučić godinama gradio kod kuće,“ kaže za BIRN Vuk Vuksanović.
Istraživanje BIRN-a baca svjetlo na dio lanca snabdijevanja koji Ukrajini obezbjeđuje dragocjene granate – od male posredničke firme iz zapadne Hercegovine, preko većinski državne fabrike iz Sarajeva sa uticajnim američkim manjinskim vlasnikom, pa sve do vodeće češke odbrambene kompanije, ključnog aktera Češke inicijative za pomoć Ukrajini.
Kamioni sa 132 palete dobili su dozvolu da iz Bosne i Hercegovine uđu u Srbiju preko graničnog prelaza Sremska Rača.
Prema zvaničnoj dokumentaciji do koje je došao BIRN, u kamionima je trebalo da se smjesti ukupno 960 granata. Određena je i tačna ruta: kamioni bi išli do sela Kuzmin, pa autoputem E-70 do Beograda, nakon čega bi se vožnja nastavila autoputem E-75 sve do graničnog prelaza Horgoš gdje bi se ušlo u EU.
MUP-u Srbije je zahtjev za odobrenje tranzita primio 3. juna, samo šest dana nakon što je ruska služba izdala prvo saopštenje u kojoj Srbiju optužuje da učestvuje u „traci smrti“ protiv ruskog naroda.
Odobrenje se nije dugo čekalo.
Tri dana po prijemu zahtjeva, saglasnost na transport granata preko srpske teritorije dalo je Ministarstvo spoljnih poslova Srbije. Tri dana kasnije, 9. maja, saglasnost je dalo i Ministarstvo odbrane čime su se ispunili zakonski uslovi da MUP 12. juna zvanično i odobri tranzit trenutno najtraženijeg kalibra granata na svijetu.
Kako se navodi u rješenju, transport je trebalo da se obavi u periodu od dana odobrenja dozvole, pa najkasnije do 11. jula ove godine.
Iako formalno neutralna, podaci da Srbija posredno potpomaže ukrajinsku borbu neprestano cure u javnost. U februaru 2023, ruski medij Mash izvjestio je da ukrajinska vojska koristi srpske rakete GRAD kalibra 122 mm. Dva mjeseca kasnije, Reuters je pisao o povejrljivom dokumentu Pentagona u kom se navodi da je Srbija pristala da isporuči oružje Kijevu – ili da je čak to već učinila. U junu prošle godine, Financial Times je otkrio da su srpski proizvođači od 2022. do tog momenta izvezli municiju vrijednu oko 800 miliona eura zapadnim zemljama koje su je potom proslijedile Ukrajini.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je u istom intervjuu za FT praktično potvrdio šemu: „Ne možemo izvoziti u Ukrajinu ili Rusiju… ali imamo mnogo ugovora sa Amerikancima, Špancima, Česima i drugima. Šta oni s tim rade na kraju – to je njihova stvar. Čak i ako znam gdje municija završava, to nije moj posao“.
Ipak, 23. juna ove godine Vučić je najavio potpunu obustavu izvoza oružja i municije. Neki su to vidjeli kao reakciju na kritike što Srbija municiju prodaje Izraelu, međutim, tog istog dana je objavljeno drugo upozorenje ruske spoljne obavještajne službe SVR koja je srpske proizvođače oružja optužila da „iz pohlepe“ brišu tradicionalne veze sa Rusijom i to sa svešću da će „rakete i granate biti korišćene za ubijanje ruskih vojnika i civila u ruskim naseljima“.
Sa dva oštra saopštenja u mjesec dana, Rusija je prekinula višegodišnje ćutanje o nečemu što se u stručnim krugovima smatralo javnom tajnom.
Vuk Vuksanović smatra da je Rusija iskoristila Vučićeve političke probleme u zemlji kako bi ga dodatno pritisla: „Rusi su vidjeli da se Vučić previše približava Trampovoj administraciji i da je ranjiv na unutrašnjem planu, pa su to iskoristili da ga oslabe pred domaćom publikom i potencijalno uspore isporuke Ukrajini“.
Prema dokumentima do kojih je došao BIRN, prodavac granata je firma Podin d.o.o. sa sjedištem u gradiću Grude, na jugozapadu Bosne i Hercegovine.
Iako je ova firma zvanično registrovana za iznajmljivanje i upravljanje nekretninama, posjeduje i licencu za izvoz vojne opreme i naoružanja.
Identitet proizvođača granata, međutim, ostaje nejasan, kao i razlog zbog kojeg je firma iz malog mjesta, prvenstveno registrovana za promet nekretninama, preuzela ulogu posrednika.
U dokumentaciji u koju je BIRN imao uvid, navodi se samo da su granate proizvedene u BiH.
Ako granate nisu iz postojećih državnih zaliha, stručnjaci sa kojima je BIRN razgovarao smatraju da je najvjerovatniji proizvođač fabrika Pretis, jedna od vodećih fabrika namjenske industrije BiH. Pretis je svakako jedini proizvođač u Bosni i Hercegovini koji izrađuje kompletne granate kalibra 155 mm.
Fabrika se nalazi u Vogošći, predgrađu Sarajeva, svega 1,5 kilometar od firme Bučan transport d.o.o., koja je, prema dokumentaciji do koje je došao BIRN, jedna od kompanija angažovanih za prevoz granata kroz Srbiju.
Stručnjaci tvrde da jedna artiljerijska granata HE M107 kalibra 155 mm na tržištu košta između 2.000 i 3.500 eura – pod uslovom da kupac može da čeka.
„Ako vam treba odmah, morate da platite od pet do osam hiljada eura po komadu“, kaže za BIRN sarajevski stručnjak za vojnu tehnologiju Berko Zečević.
Kako je prenio bosanski portal Klix.ba, Češka je naručila više od 30.000 artiljerijskih granata upravo iz fabrike Pretis. Iako je fabrika u većinskom vlasništvu države Bosne i Hercegovine, američka kompanija za trgovinu oružjem, Regulus Global, drži 41,5 odsto vlasničkog udjela, a nedavno je predložila i ulaganje od 100 miliona dolara u modernizaciju te fabrike.
Regulus ima i 25.7 odsto udjela u još jednoj važnoj fabrici namjenske industriji, Binas, koja je takođe u većinskom vlasništvu BiH. Generalni direktor Regulusa, Džo Volis, izjavio je u julu za Al Jazeeru Balkans da je njihova investicija „prilika da izgradimo nešto što istovremeno služi evropskim odbrambenim potrebama i pomaže ekonomskom rastu Bosne i Hercegovine“.
Povodom rata u Ukrajini, Volis je rekao da je artiljerija „ponovo u centru“ savremenog ratovanja.
„S obzirom na to da Rusija ispaljuje toliko granata, hiljade dnevno, to stvara ogroman pritisak na zapadne zalihe i otkriva prave ranjivosti u lancima snabdijevanja“, rekao je za AJB.
Regulus Global se hvali da je Ukrajini već isporučio „više od 100.000“ granata kalibra 155 mm, međutim, nisu svi poslovi sa Kijevom prošli glatko. Prema pisanju Financial Times, kompanija trenutno vodi sudski spor u Londonu oko neispunjenog ugovora ukupno vrednog 1,7 milijardi dolara za prodaju granata ukrajinskoj vladi.
BIRN je uputio pitanja firmama Podin i Pretis u vezi njihovih poslovnih odnosa, međutim, nisu dobili odgovore do objave teksta.
Poput Srbije, Bosna i Hercegovina ne izvozi oružje niti municiju direktno u Ukrajinu, zbog protivljenja Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, koji u Rusiji vidi saveznika za svoje secesionističke planove.
Umjesto toga, municija proizvedena u BiH prodaje se zemljama NATO-a, među kojima je i Češka koja predvodi Inicijativu za snabdijevanje Ukrajine municijom. Ova inicijativa pokrenuta je u februaru 2024. godine kao koalicija država posvećenih održavanju kontinuiteta u snabdijevanju Ukrajine municijom, a u svjetlu usporavanja američke vojne pomoći.
Prema portalu Biznis.info, izvoz namjenske industrije BiH naglo je porastao u prvom kvartalu ove godine, a Češka je postala najveći kupac, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država.
U okviru artiljerijske inicijative, kompanija Omnipol bila je jedna od pet čeških firmi kojima su dodjeljena ekskluzivna prava za posredovanje u ugovorima o municiji. Ipak, kritičari dovode u pitanje transparentnost ovog projekta, tvrdeći da su neke od ovih firmi povezane sa vladinim zvaničnicima i da naplaćuju provizije znatno više od onih koje naplaćuju ukrajinski državni posrednici u trgovini oružjem.
Uprkos svim problemima, češki predsjednik Petr Pavel objavio je u februaru ove godine da je inicijativa predvođena Pragom isporučila 1,6 miliona granata Ukrajini.
Berko Zečević, stručnjak za vojnu tehnologiju iz Sarajeva, kaže za BIRN da BiH ne može biti odgovorna ako njena municija na kraju završava u Ukrajini, jer je nosilac „end-user“ sertifikata, odnosno sertifikata krajnjeg korisnika, Ministarstvo odbrane Češke. On naglašava da se „ovakvi dogovori koordiniraju kroz evropski dio NATO-a“.
„Ako dođe do preusmjeravanja, to nije u skladu s pravilima i nema nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom. (…) Činjenica je da su pravila koja su građena tokom četiri decenije – poslednjih godina – jednostavno pala u vodu,“ zaključuje profesor Zečević.
Vlasnik kompanija Podin d.o.o. je Ljiljanko Palac, biznismen čije firme posluju u sektoru nekretnina, građevinarstva i solarne energije. Palac se, prema pisanju medija, smatra bliskim HDZ-u u BiH.
Njegovo ime se takođe pojavilo u slučaju u kojem se tvrdi da je Zdravko Mamić, bivši direktor fudbalskog kluba Dinamo Zagreb, podmitio visokog sudiju u BiH kako bi spriječio njegovo izručenje Hrvatskoj, nakon što je tamo osuđen za utaju poreza i pronevjeru profita od transfera igrača. Prema tvrdnjama tužilaštva BiH, jedan od tih poklona – ručni sat vrijedan 15.000 eura – Palac je lično predao sudiji „kao poklon“. Ipak, Palac nije optužen u vezi s tim slučajem, kako navodi portal Istraga.ba.
Regulus Global, koji je osnovao Vil Somerindajk, jedna je od vodećih američkih firmi u sektoru odbrane i logistike koja sarađuje sa Pentagonom.
Ipak, njeno poslovanje nije prošlo bez kontroverzi. Prema pisanju Financial Times-a, ukrajinska državna firma Spetstechnoexport pokrenula je arbitražni postupak u Londonu, optužujući Regulus za kršenje uslova ugovora o isporuci oružja ukupno vrednog 1,7 milijardi dolara.
Spetstechnoexport tvrdi da je isplatio 162,6 miliona dolara kroz avansna plaćanja i depozite kao dio ispunjavanja ugovora, uz dodatnih 14 miliona dolara kroz druge uplate, i sada traži povraćaj novca. Regulus je odbacio ove optužbe.
BIRN i OCCRP su ranije pisali o Regulusu kao jednoj od nekoliko firmi uključenih u lanac snabdijevanja Pentagona za naoružavanje sirijskih pobunjenika u borbi protiv Islamske države u Iraku i Siriji (ISIS). Kompanija je 2016. bila tužena zbog smrti instruktora američke Komande za specijalne operacije, jer je navodno obezbijedila opasnu municiju koja je eksplodirala. Slučaj je kasnije riješen vansudskim poravnanjem.
Još 2010. godine, američko Ministarstvo pravde optužilo je bivšeg predsjednika Regulusa Lija Tollesona i 22 direktora drugih firmi zbog pokušaja podmićivanja ministra u vladi Gabona, kako bi dobili ugovor o isporuci oružja vrijedan 15 miliona dolara. Optužbe u vezi sa Gabonom odbačene su 2012. godine.
