Na putu ka pomirenju državne simbole, himnu i zastavu potrebno je u narednom peridu preispitati i o tim pitanjima promjenom Ustava postići konsenzus i vratiti slobodaraku trobojku kao vjekovni simbol Crne Gore. 2006. godine bila sam aktivna učesnica u političkoj borbi za očuvanje zajednice Srbije i Crne Gore.Kao studentkinja u Kragujevcu zajedno sa mnogim studentima iz Crne Gore koji su studirali u Srbiji nedeljama smo se okupljali pod parolama: ,,NE je pozitivan odgovor“ i „Crna Gora nije na prodaju“. Na glasanje smo došli organizovano. Bilo nas je dosta i bili smo sigurni da ćemo našim glasovima uspjeti da sačuvamo jedinstvo jednog istog naroda u zajednicu Crne Gore i Srbije. 21. maja 2006.godine doživjeli smo veliko razočaranje. Naš glas nije odlučivao. Crna Gora je nezavisnost dobila na silu, krađom na referendumu, ucjenama, velikim parama i velikim brojem glasova iz inostranstva onih građana koji su odavno odlučili da svoj život žive u nekoj drugoj državi a ne u Crnoj Gori. Od 21. maja 2006. godine zaogrnuti zastavom koja je postala stranačko obilježje DPS-a, porodica Đukanović i njima bliski saradnici i poslušnici enormno su se bogatili, a država je siromašena. Posledice štetne politike bivšeg režima, podjele i pljačku državne imovine trpjeće još mnoge generacije koje dolaze.
Zastava se ne voli na silu. Zastava se veliča kad uz nju slaviš i pobjeđuješ. Kad pod tom zastavom živiš slobodno i osjećaš se zaštićeno. Srbi u Crnoj Gori pod referendumskom zastavom doživljavali su progon, diskriminaciju i veliko ponižavanje svih ovih godina. Pod ovom zastavom učili su jednu generaciju da su Srbi neprijatelji i da ih treba protjerati iz sopstvene zemlje. Da je Srbija neprijatelj Crnoj Gori…Pod ovom zastavom dešava se kriza identiteta koja je mutila svijest o tome ko smo i šta smo. Pod ovom zastavom društvo u Crnoj Gori i danas je podijeljeno. Zato se 21.maj ne slavi, posebno ne uz himnu saradnika ustaškog režima Sekule Drljevića.
