„Crkva se nikad neće odreći Kosova, a svi zajedno molimo se za predstavnike države da istraju na putu očuvanja pravde“, kaže vladika Petar.
Srpska pravoslavna crkva ne može da se odrekne Kosova i nikad to neće učiniti. Patrijarh srpski gospodin Porfirije je više puta pozivao na molitvu, imajući u vidu da je za nas, kao Crkvu, molitva najbolje oruđe i najjače oružje. Da prvenstveno svako od nas u srcima svojim obnovi kosovski zavet, a to je vjernost Hristu, Jevanđelju i Crkvi i opredeljenost za Carstvo Božje. Ali i da se svi zajedno molimo za predstavnike države da bi istrajali na putu očuvanja pravde.
Vladika Petar , vikarni episkop toplički i vikar patrijarha Porfirija, ovom simboličnom porukom otpočinje razgovor za Srpski telegraf. Kaže, između ostalog, da je želja svih da mir zavlada u svijetu:
– Mir je među najčešće pominjanim rečima u bogosluženju Crkve. Vazda se molimo za mir i nadamo se da će Bog dati da i savremena neprijateljstva i ratovi utihnu. Crkva se trudi da već ovde i sada bude zalog i širitelj mira, premda je konačan i apsolutan mir nešto što pripada budućem Carstvu Božjem, koje će nastupiti kada Hristos dođe drugi put u slavi i ukine smrt, a time i svako neprijateljstvo.
Na pitanje gde je Crkva danas i šta će se sa SPC dešavati sutra, episkop odgovara:
– Gospod Hristos je rekao da njegovu crkvu ni vrata pakla neće nadvladati. Gospod Isus Hristos je isti i juče i danas i sjutra i kroz sve vijekove. I on je i rekao apostolu Petru i apostolima da će sazidati crkvu kojoj neće odoleti ni vrata pakla. U istoriji SPC imamo više nego dovoljno primjera da se uvjerimo u reči Gospodnje jer iskušenja, stradanja, nevolje, tragedije koje je naša crkva podnijela kroz istoriju sa svojim narodom i izdržala sve i svaki put vaskrsavala govore nam sasvim dovoljno. Danas i nas osobito raduje što, služeći svete liturgije nedeljom i praznicima po hramovima, vidimo da su oni ispunjeni sve više mladim ljudima, koji žive redovnim i aktivnim crkvenim životom, pričešćuju se i pričešćuju svoju djecu, učestvuju u životu Crkve. A što se tiče sjutra, imajući u vidu ovo danas, mislim da zenit nismo dostigli. Naša je nada i vjera, a i staranje, da nam hramovi budu još puniji, pa i, ako treba, da se zidaju novi, da se proširuju.
Govoreći o položaju pastira SPC van teritorije Srbije, patrijarhov vikar ističe da je svakako uvijek lakše onima koji služe svojoj crkvi u državi gdje postoji osveštana viševjekovna tradicija sledovanja Gospodu Hristu u okviru pravoslavne crkve.
– Lakše je nama nego našim episkopima i svještenoslužiteljima koji imaju blagoslov i poslušanje za misiju u zemljama koje tradicionalno nisu pravoslavne i gdje se susreću s različitim stilovima i načinima života i gde nastupaju kao manjina, ali i to je prilika jer u prirodi Crkve jeste da misionari. Misija je potrebna i ovde, gdje smo tradicionalno pravoslavni, međutim, svakako smo mi, kao Crkva, pozvani da spasemo čitav svijet i pozvani smo na dijalog sa svijetom u vjeri i nadi da im otkrijemo ljepotu lika Hristovog. I zato je težak, ali i blagosloven, zadatak naših pravoslavnih u dijaspori.
Izazovi savremenog načina života su mnogobrojni i nimalo laki. Episkop Petar nudi sljedeći savjet:
– Svako vrijeme ima svoje breme, svoj pečat i svoje odlike, ali određeni problemi i najdublje potrebe svakog ljudskog bića su prisutni u sva vremena. Upravo Crkva daje odgovore i nudi rješenja za probleme, kao što je problem nad problemima i naš najveći neprijatelj – smrt. Ali odgovara i na najdublju ljudsku potrebu za apsolutnom slobodom, punoćom života i oboženjem. Te tako, bez obzira na pojedinačne i specifične prilike ovog, kao i svakog drugog, vremena, Crkva je uvijek aktuelna. Ono što se najčešće danas pominje kao odlika vremena koja narušava mir jeste brzina života, nedostatak realnih i živih kontakata, zamijenjenih pseudovirtuelnim, pojačan stres i nedostatak vremena za prijatelje i za sebe same i svoje porodice. Ali, upravo suočavajući se s ovim, savremeni čovek može pronaći utočište u svojoj crkvi, koja neguje i baštini osvećenu tradiciju molitvenog tihovanja, koja nije namenjena samo monasima u manastirima, već poziva svakog čovjeka da se bar na neko vrijeme odvoji i ogradi od besmislenih kratkotrajnih spoljašnjih utisaka i da molitvom, ušavši u svoje srce, tamo sretne darodavca mira vaskrslog Hrista.
Služba vjerskog dobrotvornog starateljstva (VDS) pri Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj postoji još od vremena patrijarha Germana, pa preko patrijarha Pavla, Irineja i danas Porfirija. Ono čime se mi ovdje bavimo, prihe svega, jeste prepoznavanje da u ovom našem gradu postoje naša braća i sestre i djeca, koji su za nas neponovljive, apsolutno vredne i jedinstvene ličnosti, s kojima se i Gospod naš Hristos poistovetio, a kojima je potrebna pomoć u onom najegzistencijalnijem smislu, kao što je obezbjeđivanje obroka na svakodnevnom nivou. Kao i odjeće, obuće, osnovne pravne, medicinske, ali i svake druge pomoći. Prepoznajući značaj, vrijednost i potrebu postojanja ovakve službe pri Crkvi, patrijarh Porfirije je još prošle godine za koordinatora ove službe postavio jednog od svojih vikarnih episkopa Justina, koji je sada episkop zapadnoevropski.
Od ove godine, blagoslovom patrijarha, ja sam ga naslijedio i zajedno sa sveštenicima i ostalim trudbenicima u okviru službe VDS, a opet na čelu s patrijarhom, s radošću smo spremni da damo sve od sebe da blagu vijest radosti, mira, ljubavi i spasenja koja nam je data Hristovim vaskrsenjem, na delatan način prenesemo u srca i živote naše braće i sestara, kojima je to najpotrebnije.
U ove dane kada kada slavimo najveći praznik vaskrsenja Hristovog poželio bih vašim čitaocima da otvore svoja srca da prime što više radosti i da dele što više radosti koja nam se besplatno daje blagodeću Hristovom. Jer, radost nije stanje već djelanje i radost jeste ono čime se borimo i čime pobjeđujemo i zlo i tugu i patnju. Takođe bih poručio da u ova smutna vremena ne smijemo da sumnjamo u svoju crkvu, već da, kao vjerna čeda, položimo svoju veru i nadu i povjerenje u vaskrsloga Hrista, koji označava konačnu pobedu i spasenje, ali i koji govori i dejstvuje i biva prisutan kroz Crkvu i kao Crkva.
– Episkop Petar (Bogdanović) rođen u Valjevu prije 34 godine
– Zamonašen je 4. aprila 2011. i iste godine rukopoložen za jerođakona u Sabornoj crkvi u Požarevcu 26. juna, a 17. decembra za jeromonaha u Manastiru Tomić kod Svilajnca
– Od 2014. sabrat je Manastira Tumane
– Bogoslovski fakultet u Beogradu upisao je 2013, a diplomirao je 2018.
– Master na temu „Sloboda u liturgijskom iskustvu Crkve“ odbranio je 2019.
– Doktorske studije na Bogoslovskom fakultetu upisao je 2019, pri katedri za sistematsko bogoslovlje
– Odlikovan je činom protosinđela 1. novembra 2020.
– Dana 1. februara 2022, odlukom episkopa požarevačko-braničevskog Ignatija, postavljen je na dužnost starešine Manastira Gornjak
– Na tom mjestu ostao je do 17. decembra iste godine, kada je izabran za vikarnog episkopa topličkog
– Sveti arhijerejski sabor izabrao ga je u maju prošle godine za vikara patrijarha Porfirija
